Poticajno Vazmeno razmišljanje

Uskrs – Krist je živ

Ivanovo uskrsno evanđelje izvještava da je Marija Magdalena u nedjeljno jutro došla na Isusov grob i vidjela da je veliki kamen dignut sa groba. Žurno odlazi i o tome obavještava Petra i „učenika kojega je Isus ljubio“, Ivana. Njih dvojica odmah hite do groba u stijeni, ulaze u njega i nalaze samo ubrus i povoje u koje je Isus bio umotan. Zato evanđelje uskrsnuća neki nazivaju i evanđelje o praznom grobu.

Još od Isusovih židovskih suvremenika pa sve do naših dana često se izražava nevjerica i sumnja u činjenicu Isuova uskrsnuća. No, u svim tim pristupima uskrsnuću nitko ne osporava jedno: činjenicu da je Isusovo tijelo doista nestalo iz groba.

Činjenica praznog groba

Tu činjenicu praznoga groba jedni nastoje protumačiti teorijom nesvjestice. Vjeruju da Krist na križu nije umro nego samo zamro te da je u grobu ponovo došao k svijesti, sam maknuo grobni kamen i oprezno se udaljio do groba tako da ga vojnici koji su čuvali grob nisu vidjeli. Zatim se pokazao učenicima kao pobjednik nad smrću, a onda zauvijek nestao, otišao negdje drugdje.

Druga teorija prazan grob tumači činjenicom da su Isusovo tijelo ukrali njegovi učenici kako bi nakon toga proširili „laž“ da je Isus uskrsnuo.

Prva teorija polazi od činjenice da Isus nije ni umro, to jest da je prividno umro pa se stoga i mogao kasnije pojaviti pred učinicima kao onaj koji je živ. Druga teorija polazi od činjenice da je Isus umro i da su iskustva učenika s njim kao sa živim nakon toga njihova subjektivna zamišljanja ili izmišljene činjenice, dakle prijevara.

No, postoji još jedno tumačenje, ono koje daje samo evanđelje, tumačenje koje izvire iz vjere: Isus Krist je doista umro, bio je pokopan ali je i uskrsnuo i svojim je uskrsnućem polomio zakone smrti i čovjekovoj smrtnoj naravi otvorio horizonte vječnoga života.

Prema ljudskom razumu, koji svoje zaključke temelji na neposrednom iskustvu smrti i pokopa tjelesa u grob, nije lako prihvatiti ideju o uskrsnuću istinski mrtvoga čovjeka, ali ni ostale teorije o praznom grobu ne zvuče previše uvjerljivo.

Činjenica uskrsnuća ne bi se mogla održati ni jedan jedini dan da prazna grobnica nije utvrđena kao sigurna činjenica. Ima autora koji naglašavaju da je mogućnost da bi rani kršćani sami mogli izmisliti priču o Isusovom uskrsnuću i propovijedati je žiteljima Jeruzalema bila puno nevjerojatnija negoli samo uskrsnuće kao nadnaravno događaj.

Za činjenicu praznoga groba, „optužuju se“ najčešće Isusovi učenici. Oni isti učenici, koji su se – još u šoku od svega što se dogodilo na Veliki petak – skrivali u dvorani posljednje večere i koji, kako kaže evanđelje, čak ni u trenutku susreta sa praznim grobom, još ne upoznaše pisma „da Isus treba da ustane od mrtvih“. Je li moguće da su tijelo ukrali oni koji i sami vijest koju im žene priopćavaju primaju sa nevjericom, ili čak izričito odbijaju, kao Toma apostol? Kakvu su osobnu korist mogli postići krađom tijela i izmišljanjem priče o uskrsnuću? Da li je to vlast, imetak ili slava? Poznato je kako su učenici i prvi Isusovi sljedbenici završili: osim Ivana apostola svi su završili život mučeničkom smrću ne odričući se svojega iskustva Isusa kao uskrsloga. Isplati li se podnijeti mučeništvo i umrijeti za laž? Iskustvo 

radi o izboru života ili smrti, odreći laži, pa čak i onoga u što nisu potpuno sigurni, a umirat će samo za istinu. Doduše, tijekom povijesti, mnogi su umrli za laž, ali su pri tome vjerovali da je to istina. Da li je moguće da su apostoli, čija su moralna načela i život bili na visokoj razini, u pogledu uskrsnuća svjesno i dogovorno širili laž? Nije li puno vjerojatnije da su svi oni čestitim životom i mučeničkom smrću iskreno i pošteno posvjedočili ono što su sami duboko iskusili: Krista u proslavljenom tijelu, Krista uskrsloga koji je pobijedio smrt.

Sve oplemeniti u Uskrslome

Naša vjera je apostolska. To znači da se ona, uključujući i vjeru u uskrsnuće, temelji na vjeri, iskustvu apostola. Za naše neposredno vjerničko iskustvo poticajno je to što su Isusovi učenici umirali ne samo za istinu o Isusu nego i iz ljubavi prema Isusu. Tu se činjenica prihvaćanja ili neprihvaćanja Isusa diže na višu razinu – s razine razuma na razinu ljubavi – srca. Uz apostole, još je jedna osoba svjedok i primjer istinske i duboke ljubavi prema Isusu.

U Ivanovu evanđelju čitamo sljedeće: „Prvoga dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i pazi da je kamen s groba dignut… „ (Iv 20,1). Marija Magdalena je žena koja je u sebi osjećala ljubav prema Isusu. Koliko je njezina ljubav bila velika vidi se po tome što se, unatoč opasnostima, već rano ujutro nalazi na njegovom grobu. Evanđelje kaže da je stajala vani, ispred groba, i plakala. Plakati i žalovati na taj način može se samo za osobom prema kojoj nismo ravnodušni. Marija iz Magdale je žena koja je istinski ljubila Isusa Krista. Svakome od nas je zapitati se, jesam li ja, koji se kao kršćanin zovem Kristovim imenom, čovjek koji ljubi Krista? Možda je Mariji Magdaleni bilo lakše negoli nama, budući da je ona živjela u isto vrijeme kad i on, gledala ga je vlastitim očima i slušala ga vlastitim ušima. Da za ljubav prema Isusu nije presudno živi li netko istovremeno s Njime i može li ga gledat i slušati uživo svjedoče brojni drugi likovi svetaca iz povijesti Crkve koji, niti su živjeli u isto vrijeme kao Isus, niti su ga gledali i slušali, a ipak su bili prožeti neizmjernom ljubavlju prema njemu. Marija Magdalena je osjećala ljubav prema Isusu, ali i Katarina Sienska je gajila veliku ljubav prema Kristu kao i Terezija od Djeteta Isusa. Franjo Asiški osjećao je ljubav prema Isusu a isto tako i Ivan od Križa i mnogi drugi sveci. Zašto su svi ti ljudi mogli ljubiti Krista, živjeti s njime i za njega? Mogli su ga ljubiti zato što su u njemu iskusili Uskrsloga, živoga i Njegovu beskrajnu i neograničenu ljubav. Onu ljubav koja se zove Bog! Upravo ta ljubav kojom nas Bog ljubi u Isusu Kristu, njih osposobljuje da ljube Krista, da čeznu za njim, da ga traže, da plaču…, da u njemu osjećaju pouzdanog i trajnog životnog suputnika i da mu se preda­ju svim srcem.

Možemo li i mi danas iskusiti Krista kao Uskrsloga, kao živoga, kao Suputnika, kao Supatnika, kao Suradosnika? Što možemo učiniti? Poput Marije Magdalene, već u ranu zoru, pomisliti na Boga, predati mu dan koji je pred nama, razbuditi svoju ljubav prema Njemu. Dok obavljamo svoje svakodnevne poslove i obveze , sve to može biti Bogu po­svećeno. Dok preko dana obavljamo sve te poslove možemo se, na trenutak, sjetiti Njega i iznova Mu posvetiti ono čime se trenutno bavimo. Na taj način čitavi naš dan biva oplemenjen, živi u drugačijem ozračju, sva naša djelatnost se pretvara u jednu vrstu molitve, to jest cijeli naš život postaje suradnja s Bo­gom. Na taj način počinjemo osjećati njegovu blagotovrnu prisutnost, uživati njegovu blizinu i potporu. Važno je napomenuti da ovdje nije riječ o autosugestiji nego o mistici. S Bogom, kojega najbliže možemo iskusiti u Kristu, djelimo sve što jesmo i što želimo biti. Čežnja za njim i povezanost s njime oblikuje sav naš život. Postajemo braća i sestre Marije Magdalene, žene iz evanđelja koja je istinski ljubila Isusa i tražila ga. Time se u našem životu ostvaruje ono što molimo u sv. Misi: „Po Kristu, i s Kristom i u Kristu.“

Isusovo uskrsnuće nije nipošto samo još jedno njegovo čudo, nije samo još jedna velika stvar koju je on učinio, njegovo uskrsnuće ima učinka i u našim životima, ukoliko mu mi to omogućimo. „Dobit“ Isusova uskrsnuća za nas danas možemo sažeti u sljedećem:

Prva je dobit što su naše perspektive, definitivni ishod našeg ljudskog života s Kristovim uskrsnućem sasvim drugačiji negoli bez uskrsnuća. Bez uskrsnuća mi smo osuđeni na prolaznost i propast. Bez Krista i njegova uskrsnuća ostajemo prašina u grobu. Sami sebe ne možemo izbaviti od prolaznosti vremena i prostora. Nama je potreban Spasitelj izvana. Čovjek, kao biće ograničenih mogućnosti, podložno zakonima prolaznosti, ne može sam sebi dati definitivno spasenje niti vječnost. Potreban mu je netko tko je istovremeno i „izvana“ i „unutar“. „Izvana“ to jest netko tko nije podložan istim ljudskim ograničenostima. Istovremeno taj netko mora biti i „unutar“, čovjeku bliz, u njegovoj naravi i podložan zakonitostima svijeta – to jest jedan od nas. Naše spasenje je moguće samo po Bogu-čovjeku, po Isusu Kristu u njegovu uskrsnuću.

Učinci uskrsnuća nisu samo budućnost koje će tek doći nego nas oni zahvaćaju i u sadašnjem trenutku. To je druga dobit Isusova uskrsnuća – zahvaljujući Kristovom uskrsnuću naš život ovdje na zemlji, sada i u ovom vremenu i prostoru, može biti kvalitetnije življen u povezanosti s Kristom, kojega i sami u vjeri možemo iskusiti kao Uskrsloga, živoga i u našoj svakidašnjici Prisutnoga i Djelotvornoga. Sve je ovo moguće u mjeri u kojoj se otvorimo toj spasenjskoj stvarnosti. Jedan se rabi našao u društvu pismoznanaca i učitelja. Upita ih: „Gdje boravi Bog?“ „Kakvog li pitanja!“, rekoše oni, „nije li sva zemlja puna slave Njegove!“ No rabi reče: „Bog boravi ondje gdje mu se dopusti.“ Čitava ova uskrsnućem povezana spasenjska stvarnost odrazit će se na nama onoliko koliko joj se otvorimo.

o. Dominik Magdalenić, OCD

Print Friendly, PDF & Email