Piše: Anton Valković, urednik
Kos
Dolaskom još jedne, nove godine, Bog nam i opet daje nove prilike. One su razne i iako se više puta čini da se život uvijek vrti u „istim krugovima“, nije baš tako. Nekada uređujući i Vez, uhvatim sebe u šablonskom razmišljanju. To vam otprilike izgleda ovako: „Mjesec je siječanj a to znači da na 3. stranu dolazi poruka oca biskupa za predstojeći Dan života koga slavimo početkom veljače, tu je i već uobičajeni izvještaj o hodočašću mladih u Taize, pa gdje god se on dotične godine organizirao, tu je onda pregršt koncerata koji su se organizirali uz blagdan Božića po našim župama jer Božić, usprkos svemu, na usta mami pjesmu i svečano, blagdansko raspoloženje kojem je pjesma samo izraz i dar, pa onda kao i u svakom broju stalne rubrike i tako dalje i tako dalje… Za mjesec dana, veljača. A i ove će biti kraća kao i prošle i pretprošle i kao što će biti i ona do godine, ponovno sadržaji koji su, bar okvirno, ispunili i onu prošlu, i pretprošlu i vjerojatno će ispuniti i ovu i onu do godine…“ No, da li je to baš tako? Ako bih slikovito odgovorio na ovo pitanje onda bih rekao da je okvir otprilike uvijek okvir ali slika je ipak posve nešto drugo. Kao što je i čovjek uvijek čovjek ali opet… Možda nas i klimatske promjene i ovakvo gotovo proljetno vrijeme usred zime uče da siječanj jest siječanj ali i da… i da će i ova veljača biti veljača a opet… Koliko se toga mijenja? „Panta rei“ – „Sve teče“ – rekli bi stari Grci. Zamislite samo, da je dijete rođeno u godini kada je počeo izlaziti naš Kvarnerski vez danas već šesnaestogodišnjak – i da je to isto? Iako na blagdan Bogojavljenja Crkva naviješta uvijek iste pomične blagdane, ni po tome da se ne slave svake godine na isti datum, a da ne govorimo po čemu još sve ne, toliko je toga u njima istog a opet – drugačijeg.
I baš zbog toga, koliko god nam se život ponekad pretvori u izvjesnu rutinu i prijeđe u naviku, dobro si je od vremena do vremena postati svjestan činjenice da je sve ipak novo, pa tako i nova godina.
Uz zid od oko dva metra visine koji vrt župnog stana dijeli od susjednog vrta, u tom susjednom vrtu narasla je jedna palma. U ovim mjesecima pod njenim granama izrasli su grozdovi njezina ploda. Za one koji ne znaju kako oni izgledaju, usporedio bi ih s grozdovima crnog grožđa samo što su grozdovi puno veći, rastreseniji nego oni od loze, a crne bobice su baš kao i one od grožđa. Dakle, dok ponekad sjedim u tom malom vrtu, koliko god je mali, cca 3×8 m, u njemu se uvijek nešto događa. One crne bobice od palme nalik grožđu, u ovo vrijeme privlače kosa koji se u zadnje vrijeme njima obilno hrani. No, svakoga je trenutka na oprezu. Doleti sa susjednog krova a onda zidom, malo pomalo doskakuće do palme. Sakrije se u njene grane i kljunom otkine jednu bobicu. I čim ju uhvati u svoj kljun, odskače po dijelu zida jer mu grane palme onemogućavaju let a kad iziđe iz njenog zagrljaja, odleti brzo na krov s koga je i došao jer, u tom grmu leži zec, u moj i susjedni vrt dolazi i jedna mačka a ona zna u dva poteza skočiti na zid, pod palmu ili negdje drugdje i čekati… nju ne zanimaju bobice palmi nego kos… I zato je ono malo crno stvorenje svaki put, koliko ga god glad nagoni na uvijek nove dolaske pod kišobran palme, uvijek na oprezu jer osjeća da nema pravo na grešku. Ova njegova, s jedne strane uvijek ista rutina hranjenja, ali s druge strane i oprez da ne završi u kandžama mačke, način je koji me uči kako prići vremenu koje kao da je uvijek isto i uvijek ima iste potrebe a opet tako izazovno, drugačije i novo.
„Budni budite!“, odjekivalo je početkom došašća odnosno početkom nove liturgijske godine. A u Prvoj Petrovoj poslanici čitamo: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se čvrsti u vjeri.“ Ovaj oprez odnosno budnost, u vremenima koja samo naizgled izgledaju da su ista, uvijek nam je potreban. On, oprez, brani nas od umrtvljenosti i ukočenosti odnosno duhovnog okošćivanja. Čitati znakove vremena, to je zahtjev uvijek nov… I zato, koliko god nam je uvijek iznova dolaziti pod razne palme da bi napunili želudac i sve što to za sobom povlači, opreza nikad dosta. I još nešto što se nikako u svoj ovoj priči ne smije zaboraviti, a što je spomenutom kosu iz moga i susjedova vrta velika prednost i dar, on ima krila…
