Bog i bolest u Bibliji

dr Bozidar Mrakovcic

Piše: dr. Božidar Mrakovčić

Patnja koju sa sobom nosi bolest, osobito ona teška, dugačka i s neizvjesnim ishodom, budi u nama mučna pitanja. Kakav je to Bog koji dopušta patnju? Jesu li bolest i patnja koju ona donosi zaista Božja volja? Jesu li u pravu oni koji braneći sliku o Bogu kao dobrom Ocu negiraju bilo kakvu vezu između Boga i bolesti? Što nam o svemu tome kaže Biblija?

Zdravlje i bolest u Starome zavjetu
Bog je prema Starom zavjetu stvoritelj svega što postoji i kao takav izvor života i zdravlja. Uvjet za zdravlje je vjernost savezničkom zajedništvu s Bogom: „Budeš li zdušno slušao glas Gospodina, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima … nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Gospodin koji dajem zdravlje“ (Izl 15,26). Međutim od Boga dolazi ne samo zdravlje, nego i bolest: „Ja usmrćujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem“ (Pnz 32,39). Iza ove tvrdnje stoji uvjerenje da Bog svime suvereno vlada, da se ništa ne događa bez njegova znanja i dopuštenja, pa tako ni bolest koja je posljedica nevjere savezu, odnosno udaljavanja od Boga (Lev 26,14-16). Stari zavjet navodi više primjera gdje Bog bolešću kažnjava grijehe pojedinaca (Br 12,1-9; 2 Sam 24,14; 2 Ljet 21,18-19; 26,16-23) sa ciljem da se grešnik popravi (usp. Ps 39,12).

Knjiga o Jobu međutim ozbiljno dovodi u pitanje automatizam uzročno-posljedične veze između vjernosti Bogu i zdravlja, odnosno nevjere i bolesti. Job je živio pravedno, a opet sva su mu djeca poginula, izgubio je sve svoje bogatstvo i na kraju je bio udaren teškom bolešću. Bog se služi bolešću kako bi stavio na kušnju autentičnost Jobove pravednosti, da se pokaže kao nema pravo Satan koji optužuje Joba za proračunatost: „Zar se Job uzalud Boga boji?… Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra … dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti! (Job 1,9.11; 2,5). Premda nije Bog taj koji udara Joba bolešću i ostalim nevoljama, nego Satan, ipak je Bog taj koji kušnju dozvoljava, ali i ograničava nevolje te ih na kraju prekida.

Za Stari je zavjet dakle zdravlje znak savezničkog zajedništva s Bogom, a bolest sredstvo da se grešnik u nj vrati a pravednik u zajedništvu s Bogom utvrdi i poraste. Ovome treba nadodati i otkupiteljski smisao patnje Sluge Jahvinog koji strpljivo podnosi kaznu koju su drugi svojim bezakonjem zaslužili (Iz 53). Tekst izričito kaže da je Gospodin taj kojemu se svidjelo pritisnuti ga bolima (Iz 53,10) kako bi dobrovoljnom žrtvom svoga pravednog Sluge opravdao mnoge grešnike.

Isus o odnosu bolesti i grijeha
U evanđeljima susrećemo Isusa koji čini da „slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje“ (Mt 11,5). Isusovo iscjeliteljsko djelovanje potvrđuje navještaj o blizini Božjeg kraljevstva (Mk 1,15) i daje predokus njegovog konačnog ostvarenja kada „smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli…“ (Otk 21,4). Isus najčešće ozdravlja od onih bolesti koje najviše ugrožavaju čovjekovu svakodnevnu komunikaciju s ljudima i isključuju ih iz molitvenog zajedništva: sljepoća, nijemost, gluhoća, oduzetost, guba… Liječeći bolesne Isus ozdravlja i njihove odnose, vraća ih u zajedništvo s ljudi­ma i s Bogom.

Odnose s Bogom i s ljudima ne ugrožava međutim samo bolest, nego prvenstveno grijeh. Zato kada liječi bolesti Isus ujedno i oprašta grijehe i tako ozdravlja čitavoga čovjeka. Uzetome Isus najprije kaže „Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.“, a zatim „…ustani, uzmi postelju i pođi kući!“ (Mk 2,5.11). Ovime Isus ne potvrđuje automatizam uzročno-posljedične veze između grijeha i bolesti. Naprotiv, kada učenici pitaju Isusa o slijepcu od rođenja tko je kriv za njegovu bolest Isus odgovara: „Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja“ (Iv 9,2-3).

Ipak Isus ne isključuje u potpunosti vezu između grijeha i bolesti. Uzetome iz Ivanova evanđelja, nakon što ga je ozdravio, kaže: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!“ (Iv 5,14). Slično i Pavao razlog mnogih bolesti i smrti među Korinćanima vidi u njihovom nedostojnom blagovanju Euharistije (1 Kor 11,30).

Uloga Sotone i Pavlov „trn u tijelu“
U Novome zavjetu se na više mjesta povezuju Sotona i zlodusi s raznim bolestima. Opsjednuće kao bolest duha više puta ima za posljedicu tjelesne bolesti kao što su gluhoća, nijemost, sljepoća (Mt 9,32; 12,22; Lk 11,14) ili epilepsija (Mk 9,14-29). Izgoneći zloduha Isus ujedno uklanja i bolest; očituje time da je Bog jači od Sotone i da želi cjelovito zdravlje čovjeka.

Sveti Pavao također svoju tajnovitu bolest povezuje sa Sotonom: „dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim“ (2 Kor 12,7). Pasivni izraz „dan mi je“ upućuje na Boga i njegov plan u koji se uklapa Pavlova bolest iza koje, kao i u slučaju Joba, stoji također i Sotona. Bolest čuva Pavla od oholosti i dovodi ga do spoznaje da je „jak“ upravo onda kada je „slab“. Premda je tri put molio Boga da ga oslobodi od ove bolesti koja ga je ograničavala u njegovom apostolskom poslanju, Pavao nije bio uslišan nego je dobio odgovor: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9). Zahvaljujući bolesti postaje očitije da je u Pavlovu poslanju, koje nadilazi njego­ve sposobnosti, Bog na djelu, da iza uspjeha Pavlova djelovanja stoji prvenstveno Božja snaga, što Pavlovo djelovanje čini još učinkovitijim.

Premda je očito da je Bog izvor zdravlja i da on želi cjelovito zdravog čovjeka Biblija se ipak ne boji povezati Boga s bolešću kojom se Bog služi da bi čovjeka duhovno ozdravio, da bi ga u njegovom duhovnom zdravlju učvrstio, da bi bolešću jednoga čovjeka mnoge druge spasio ili pak ozdravljenjem očitovao svoju spasiteljsku snagu i ljubav. Biblija međutim ne daje sve odgovore na pitanje čovjekove patnje. Putovi Božji, kada je bolest u pitanju, ostaju za čovjeka često vrlo tajnoviti (Rim 11,33) i stavljaju nas uvijek ponovno pred izazov vjere da onima koji ga ljube Bog sve okreće na dobro (Rim 8,28).

Print Friendly, PDF & Email