Trodijelna struktura blaženstava
„Blago siromasima duhom…“ je prvo od osam blaženstava kojima kod Mateja Isus započinje svoj glasoviti govor na gori (Mt 5,1,7,29). Kao i sva ostala blaženstva u nizu i ovo ima trodijelnu strukturu. Počinje uzvikom „blago“ kojim se blaženstvo naviješta. Centralni dio svakog blaženstva precizira koga Isus proglašava blaženim, odnosno kakve kvalitete treba imati onaj na koga se blaženstvo odnosi. U prvom blaženstvu su to „siromasi duhom“, u drugom „ožalošćeni“, u trećem „krotki“ itd. Treći dio blaženstva predstavlja njegov temelj. Siromasi duhom nisu blaženi zbog svog siromaštva nego zbog toga što „njihovo je kraljevstvo nebesko“. Budući da od Boga primaju nebesko kraljevstvo uzrok i temelj njihovog blaženstva nije njihovo nego Božje djelovanje. Njihovo siromaštvo duhom je put do blaženstva, uvjet da bi mogli od Boga primiti dar nebeskog kraljevstva i posljedično tome bili blaženi.
Blaženstva su prvenstveno radosna vijest
I u ostalim blaženstvima uzrok i temelj blaženstva je Bog kao onaj koji će utješiti ožalošćene, krotkima dati zemlju u baštinu, nasititi gladne i žedne pravednosti, milosrdnima iskazati milosrđe itd. U prvom planu blaženstava dakle nije ljudsko djelovanje kao njihov uvjet, nego Božje djelovanje kao njihov temelj. U skladu s ovime možemo reći da blaženstva nisu u prvom redu program ljudskog djelovanja, katalog normi, nego proglašenje radosne vijesti, evanđelja o kraljevstvu nebeskom.
Božje djelovanje je temelj ne samo prvog nego i drugog dijela svakog blaženstva, tj. odgovarajućeg ljudskog djelovanja. U kojem smislu? Samo ljudi koji prihvaćaju s vjerom radosnu vijest o Božjem kraljevstvu koje Isus naviješta (usp. Mt 4,23) postaju sposobni djelovati prema blaženstvima, tj. biti siromašni duhom, ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti…

Blago siromasima duhom!
Pridjev „blažen“ (makários) bio je u grčkoj kulturi rezerviran isključivo za bogove i označavao je njihovu jedinstvenu sreću koju su uz njih uživali jedino još mrtvi heroji kao nagradu za svoja junačka djela. Prema Novom zavjetu čovjek može biti blažen već ovdje na zemlji, tj. već sada može biti ispunjen unutarnjom radošću koju naizvan očituje klicanjem. Isusov poziv u dodatku osmog blaženstva: „Radujte se i kličite: velika je vaša plaća na nebesima!“ (Mt 5,11), pretpostavlja da progonjeni zbog pravednosti imaju razloga već sada biti blaženi, premda je njihova plaća na nebesima, a oni još uvijek na zemlji.
Za hrvatsku riječ siromah grčki jezik ima dvije riječi: pénēs i ptōhós. Prva označava čovjeka koji nije poput bogataša koji se ne treba brinuti za svoju egzistenciju, nego mora naporno raditi da bi preživio. Druga se odnosi na čovjeka koji ništa ne posjeduje i u potpunosti je ovisan o drugima bez čije pomoći ne bi mogao preživjeti. Ovakav siromah je npr. Lazar koji leži bolestan pred vratima bogataša (Lk 16,20) ili udovica koja je u hramsku riznicu ubacila dva novčića (Lk 21,3). U prvom blaženstvu Isus upotrebljava upravo riječ ptōhós koja označava siromaha koji je u potpunosti ovisan o drugima.
Isus međutim kod Mateja ne proglašava blaženima siromahe, nego siromahe duhom. Izraz „siromasi duhom“ odnosi se na ljude kojima je duh obilježen siromaštvom, tj. na ljude koji se ne smatraju u svojoj nutrini samodostatnima, sebi dovoljnima, nego su svjesni svoje ovisnosti o Bogu i njegovoj milosti. Siromah duhom zato svoje pouzdanje ne stavlja u vlastite snage, nego se uzda u Božju pomoć poput psalmista koji moli: „A bijedan sam ja i nevoljan, o Bože, u pomoć mi pohitaj! Ti si pomoć moja i spasitelj; Gospodine, ne kasni!“ (Ps 70,6). Suprotnost siromaštvu duhom je stav crkve u Laodiceji kojoj Isus u Otkrivenju prigovara: „Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš“ (Otk 3,17-18).
Siromaštvo duhom se ne mora poklapati s materijalnim siromaštvom. Siromah koji svu svoju nadu vidi u materijalnim dobrima i ne priznaje svoju ovisnost o Bogu nije „siromah duhom“. Premda je moguće da i bogat čovjek bude siromašan duhom ipak je upravo materijalno bogatstvo najčešća zapreka da netko prizna vlastitu ovisnost o Bogu. Naime bogat čovjek je zbog varljive sigurnosti koju bogatstvo pruža u velikoj napasti da pomisli kako mu Bog ne treba.

Njihovo je kraljevstvo nebesko
Matejev izraz „kraljevstvo nebesko“ sugerira da je Božje kraljevstvo prvenstveno nebeska stvarnost koja će se u potpunosti ostvariti tek o drugom Kristovom dolasku. Ipak kraljevstvo nebesko nije isključivo buduća zbilja. U Isusu ono je prodrlo u našu zemaljsku stvarnost i započelo svoj nezaustavni hod prema konačnom ostvarenju. Da bi se ovo shvatilo valja imati na pameti da kraljevstvo Božje nije pojam koji označava prostor u kojem Bog kraljuje nego samu činjenicu da Bog kraljuje, odnosno samoga Boga koji se kao pastir zauzima za svoj narod. U Isusu Kristu kraljevstvo se Božje približilo ljudima na jedinstven način jer je u njemu sam Bog sišao među nas ljude da nas svojom božanskom moći i dobrotom oslobodi od svega što nas zarobljava, da bismo u slobodi srca služili samo njemu i uživali zajedništvo života s njime.
Na prvi pogled zvuči paradoskalno da upravo „siromasi duhom“ posjeduju kraljevstvo nebesko. Međutim Bog se daruje onima koji ga traže, koji su ga potrebni. A siromasi duhom to zaista jesu. Zato ih Bog po Isusu već sada prima u zajedništvo života s njime, u svoje kraljevstvo čija će se puna učinkovitost očitovati tek u vječnosti. Ovu konačnu i savršenu stvarnost kraljevstva nebeskog siromasi duhom posjeduju već sada, ali tek kao baštinu. Već su sada baštinici kraljevstva (usp. Mt 25,34), ali ne još i njegovi punopravni vlasnici. Temelj njihova blaženstva je sigurnost vjere da je njihova baština na nebu neupitna.

Dr. Božidar Mrakovčić