Duhovni predbožićni susret redovnica

Duhovni predbožićni susret redovnica Biskupije Krk održan je 04. prosinca 2019. godine u Malom Lošinju u samostanu sestara Službenica Milosrđa (Ancella).

Susret smo započeli molitvom i izlaganjem biskupa Ivice Petanjka o pobudnici Radujete se i kličite pod naslovom „Radovati se braći i sestrama: svjedočanstvo poziva”.

U izlaganju biskup je naglasio kako je nestalo radosti, veselja, te kako se ne znamo radovati jedni drugima. U redovničkom životu važni su prvi dani, prvi susreti, kakvo je lice imala ona osoba koja nam je otvorila samostanska vrata, je li to lice bilo radosno. U ovoj pobudnici nećemo naći gotova rješenja; nema recepta kako se postaje svetac u 21. stoljeću, ali je moguće i u današnje vrijeme biti svet.

Na puno mjesta u Svetom Pismu govori se o radosti, papa za naslov pobudnice uzima riječi Radujte se i kličite (Mt 5, 12), ovdje je važan kontekst iz kojeg su uzete te riječi, uzete su iz Govora na Gori, programatskog Isusovog govora. Isus od nas traži sve i pod cijenu mučeništva; iz toga proizlazi radost koja prolazi kroz muku. Radost nije spontani osjećaj pojedinaca. Kršćanska radost odnosno svetost ne podnosi polovičnost, mlakost, neodlučnost, pretjerani strah, ali se znade da je svetost put; svecem se ne rađa nego postaje. Braću i sestre ne biramo nego nam ih Bog daje. Božji se darovi prihvaćaju s radošću i zahvalnošću pa makar mogu postati muka i križ. Svaki križ ima svoju radost. U meni se mora voditi žestoka borba sa samim sobom, u meni mora biti rat, ali oni vani neće vidjeti borbu nego plodove borbe: radost, mir, prihvaćanje, uvažavanje drugih. Da nema borbe, ne bi mogli osjetit pravu radost.

Nakon stanke i prigode za ispovijed uslijedila je sveta misa koju je predvodio otac biskup Ivica Petanjak u koncelebraciji s povjerenikom za redovnice vlč. Zvonimirom Badurinom Dudićem, vlč. Robertom Zubovićem i vlč. Kristijanom Perovićem. U propovijedi nas je biskup Ivica pozvao na egzistencijalno življenje Evanđelja, a trenutne okolnosti u redovničkim zajednicama kao starost, bolest, dezorijentiranost ne bi smjele oduzeti volju. Možda je to sve Gospodin dopustio kako bi vidjeli da ne možemo sami, samo sa svojom snagom, pa se vratimo Njemu, više molimo i više vapimo. Kroz životne krize možemo postajati vjerniji zvanju, kako bi bili više kršćani i više redovnici, vapijući: „Gospodine s tim malo želim biti tvoj učenik, Gospodine pomozi nam.“

Nakon vazmene gozbe ljubavi nastavljeno je prigodno bratsko druženje.

Katarina Mikić

Print Friendly, PDF & Email