Blagoslov opatice u Benediktinskom samostanu u Rabu

Na blagdan preminuća svetog Benedikta opata, 21. ožujka, što je također i prvi dan proljeća, zrake topline i Božje blizine okupale su i Benediktinski samostan Sv. Andrije.

U svetoj misi koju je predvodio biskup krčki Ivica Petanjak u koncelebraciji opata Jeronima Adama Marina, benediktinaca iz samostana Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kod Tkona i svećenika otoka Raba blagoslovljena je nova opatica samostana majka Zrinka Roglić.

Majka Zrinka od Boga je darovana sestrama samostana Sv. Andrije i otoku Rabu kako bi ih uz Božju milost u srcima vodila putem Božje ljubavi i blizine na njihovom putu ka vječnom spasenju. Uz okupljene vjernike te obitelj, majka Zrinka je izrekla Bogu svoje “Da” te odlučno pristala preuzeti odgovornost i ljubav za sestre samostana Sv. Andrije u Rabu. Prilikom samoga obreda blagoslova opatice, majka Zrinka se poklonila u znak bezuvjetne ljubavi i poštovanja te potpuno predala cijelu sebe u Gospodnje ruke, ruke ljubavi i blizine koje nikada neće prestati donositi obilate plodove.

Na samom kraju misnog slavlja majka Zrinka primila je iskrene čestitke oca biskupa te svih okupljenih vjernika.

Homiliju biskupa Ivice prenosimo u cijelosti:

Svako vrijeme ima svoje svece i svoj stil i način svetosti. Što pokazuje kako svetost ima neizmjerno puno oblika, kao što je i sam Bog po svojoj naravi neizmjeran.
Prvo se kršćanstvo s vremenom pretočilo u velike apostolske oce tj. učenike apostola, koje su naslijedili sveti crkveni oci, a kad se ispunilo i njihovo vrijeme nastupa rani srednji vijek kojeg karakteriziraju Viri DeiLjudi Božji. Među njih ubrajamo i svetog Benedikta, čiji dan preminuća danas slavimo, a kojeg je poznatim i slavnim u svijetu učinio njegov učenik i sam benediktinac sveti Grgur Veliki, papa, koji je napisao njegov životopis, koji uz Pravilo svetog Benedikta postaje najvažniji izvor za poznavanje lika i duhovnosti Benedikta i njegovih sljedbenika.

Nakon vremena svetih otaca koji su tumačili i pisali komentare na pojedine knjige Svetog pisma i udarali teološke temelje Vjerovanja i sakramentalnih slavlja, s ovim svecima koje zovemo ljudi Božji počinje se rađati jedna drugačija duhovnost među kršćanima koja se temelji na životopisima tih svetih ljudi Božji što je bilo puno prikladnije jednostavnom i često nepismenom puku Božjem koje je puno lakše pamtilo svet i čudesan život nekog sveca nego li stručne teološke izričaje i u isto vrijeme njihovi sveti životi bili su poticaj i ohrabrenje drugima da se i sami odvaže krenuti putem evanđelja Isusa Krista.

Jedna od bitnih karakteristika ovih ljudi Božji je habitare secum – biti sam sa sobom, živjeti sam sa sobom, boraviti – prebivati sam sa sobom, susresti sebe.

Suvremeni čovjek je vječno u pokretu, vječno na putu, neprestano istražuje i otkriva novi svijet, a nikada nije napravio najdulji put koji će ikada poduzeti u svom životu, a to je put do samog sebe. Sve smo upoznali, samo sami sebe nismo nikada spoznali.

Sveti Benedikt, očito iz dobrostojeće obitelji, kao mladić odlazi na školovanje u Rim i ondje razočaran nemoralnim životom svojih vršnjaka napušta Rim i odlazi u samoću.

Veoma znakovito. Nije se poveo za svojim vršnjacima. Nije izabrao put užitka i nije se izgubio u centru Rimskog carstva, nego traži nekog iskusnog učitelja – monaha koji će mu dati upute kako u samoći i šutnji biti sa sobom, susresti sebe, pronaći sebe, neprestano si dozivajući u svijest da se nalazi pod Božjim pogledom, neprestano se propitkujući je li dovoljno usredotočen na samoga sebe, kako bi spoznao volju Božju za sebe. Što je volja Božja za mene?

Sveti Benedikt živi tako skriven od svijeta u jednoj špilji pune tri godine, a za njega zna samo jedan monah Romano koji mu je našao samotište i koji s njim dijeli porciju kruha.

Sveti Grgur Veliki govori o takvim ljudima Božjim kao onima koji nisu imali učitelja u svijetu nego im je učitelj bio iznutra, a zove se Duh Sveti. Sam Duh Sveti ih je rasvjetljavao iznutra kako bi spoznali svoju ljudskost i svoju ljudsku narav, u svjetlu Riječi Božje nad kojom su kontemplirali i u svjetlu svoje molite kojom su ulazili u komunikaciju s Bogom.

Poznavatelji benediktinske duhovnosti govore da je sveti Benedikt postao sposoban biti opatom ili ocem i učiteljem drugih, tj. zajednice monaha, nakon što je u sebi pobijedio tri napasti: oholost, požudu tijela i zavist.

Oholost ga je odvela u onu već prije spomenutu trogodišnju samoću u špilju u koju se on dragovoljno povukao nakon što je svojom molitvom i svojim ponašanjem učinio neka čudesa i zbog toga je odmah postao slavan i tražen od ljudi kao čudotvorac, a on da bi u sebi pobijedio i slomio bilo koji tračak oholosti i uznositosti, bježi od ljudi i zatvara se u špilju, svjestan da je samo Bog čudotvorac, pa i ako je preko ljudi opet je Bog na djelu.

Napast požude tijela je pobijedio tako što se gol bacio u trnje i fizičkom boli ugasio unutarnju požudu tijela u sebi.

A treća napast, napast zavisti, zapravo i nije njegova nego od onih koji su vidjeli njegov svet i uzoran kršćanski život, izabrali ga za svog poglavara, a onda ga pokušali otrovati, jer im se takav stil života činio preteškim. Benedikt je jednostavno predosjetivši atentat koji mu spremaju napustio takvu zajednicu i nastavio svojim putem.

O ove tri napasti bi se moglo veoma dugo razmišljati. Oholost je napast duha, napast vlastitog ega. Ja sam netko i nešto. Čudotvorac.

Požuda tijela već sama po sebi kaže da je fizička napast, tjelesna. Napast posjedovanja u svem svom spektru. Posjedovanja drugoga (osoba), ali i stvari (materijalnog imetka).

Treća napast može biti i moja, ali može biti i prema meni: zavist. Ova napast je toliko prisutna i toliko česta u crkvenim krugovima da ima i svoj tehnički, latinski naziv: invidia clericalis. Što znači da su baš osobe koje su izabrale duhovni poziv veoma podložne ljubomori, koja može biti toliko jaka da uništi samu osobu, drugima nanese neizmjernu štetu i može uništiti cijele zajednice.

Draga sestro Zrinka!

Danas na blagdan preminuća svetog Benedikta, vašeg utemeljitelja i oca Zapadnog monaštva, koji je prošao sve faze duhovnog sazrijevanja i rasta i pri tome niti je što tražio niti je što odbijao, nego sve prihvaćao kao izraz Božje volje i vi preuzimate službu opatice i voditeljice ove monaške zajednice sestara benediktinki.

Sigurno je da će te se poput svetog Benedikta morati boriti i nositi s ovim napastima koje će dolaziti od vas i koje će dolaziti protiv vas.

I vama će biti potreban onaj unutarnji učitelj, koji se zove Duh Sveti i koji daje svoje instrukcije samo onima koji su spremni suočiti se sa samima sobom, ući pod svoj krov, boraviti u tišini svoje sobice i u svjetlu riječi Božje i ustrajne molitve tražiti rješenje od Gospodina. Jer će te se samo tako moći othrvati svakoj zloj sklonosti koja dolazi od vas samih, kao i onih koje će doći izvana.

Najbolji način kako bi se po primjeru svetog Benedikta ugodilo samo Bogu jest njegov način Pravila i života, sedam puta na dan i jedan put noću moliti i psalme pjevati, jer su tako i duša i tijelo neprestano zaokupljeni molitvom i usmjereni samo na Boga kojem posvećuju svaki trenutak svog života i cijelo vrijeme koje nam stoji na raspolaganju. Amen.

Tekst: Josip Badurina
Foto: Sanjin Badurina

Print Friendly, PDF & Email