Nedavno je veliku prašinu u našoj hrvatskoj javnosti podigao članak dr. Ivice Raguža, dekana KBF-a u Đakovu, pod naslovom „Marijina poslušnost i žene danas“, objavljen u Glasu koncilu prigodom svetkovine Velike Gospe. Glavni prigovor koji se mogao čuti i pročitati bio je da autor svojim člankom dovodi u pitanje ravnopravnost muškarca i žene, jasno na štetu žene. U raspravi koju je članak pobudio kamen spoticanja bilo je tumačenje biblijskih tekstova koji govore o odnosu muškarca i žene, od Knjige Postanka pa sve do Pavlovih poslanica. U ovom članku zaustavit ćemo se na spornim tekstovima kod svetog Pavla i tako dati svoj prilog navedenoj raspravi.
Pokrivanje glave i ravnopravnost muža i žene
Jednakopravnost muškarca i žene Pavao je vrlo jasno afirmirao kada je odlučno ustvrdio: „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3,28). Muškarac i žena u Kristu imaju potpuno jednako dostojanstvo što međutim ne znači brisanje njihovih razlika. Problem frizura u 1 Kor 11,1-16 to najbolje ilustrira. U Korintu je bilo normalno da muškarci imaju kratku, a žene dugu kosu koja je ujedno bila i znak njihove društvene podređenosti. Želeći istaknuti svoju ravnopravnost s muževima neke su se vjernice iz Korinta ošišale na kratko i takve su dolazile na sastanke gdje su ravnopravno s muškarcima molile i prorokovale (1 Kor 11,4s). Pavao im ne brani molitvu i prorokovanje u zajednici, ali inzistira da nose, ne veo kao što se obično prevodi, nego dugu kosu koja im je „dana mjesto prijevjesa“ (1 Kor 11,15) i tako budu vjerne svom identitetu. Drukčije ponašanje bilo bi za njih sramotno.
Da bi ih odvratio od problematične prakse Pavao svoju argumentaciju započinje riječima: „svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog“ (1 Kor 11,3). Muž je ženi glava u smislu da je prema Post 2 žena potekla od muškarca, od njegova rebra. Muškarca je pak Bog stvorio direktno i kao takav on je “slava Božja; a žena je slava muževa“ (1 Kor 11,8s). Pavao ovime ističe različitost muškarca i žene te prvenstvo muža što se tiče stvaranja. Međutim da ne bi ispalo da je muškarac većeg dostojanstva od žene Pavao odmah dodaje protuargument: „Ipak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene! Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga“ (1 Kor 11,11s). Dakle i žena ima prvenstvo nad muškarcem: kada je u pitanju zakon o prokreaciji svaki čovjek dolazi na svijet rađanjem od žene.
Šutnja žena za vrijeme 8 sastanaka
U istoj poslanici nailazimo međutim i na slijedeći tekst koji nas uvelike iznenađuje: „Kao u svim Crkvama svetih, žene na Sastancima neka šute. Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na Sastanku“ (1 Kor 14,33-35). Kako ovu zabranu razumjeti kad u prethodnom tekstu žene ravnopravno s muškarcima i mole i prorokuju, samo trebaju imati dugu kosu? Kako ovu zabranu pomiriti s velikim brojem žena koje su s Pavlom surađivale u evangelizaciji i imale odgovorne uloge u zajednici? Čini se da Pavao ovdje navodi ne svoje nego mišljenje nekih muškaraca u zajednici koji su zahtijevali da žene na sastancima šute. Njima Pavao upućuje pitanje: „Ili zar je riječ Božja od vas proizašla, zar je samo k vama došla? (1 Kor 14,36). Budući da riječ Božja ne dolazi samo muškarcima nego i ženama i one imaju pravo i moliti i prorokovati.
Pavlov nauk i praksa s obzirom na ženu predstavljao je veliki iskorak u antičkom patrijarhalnom društvu u kojem je svu vlast imao muškarac, a ženina je dužnost bila da mu bude apsolutno podložna. Koliko je to bio velik i hrabar iskorak pokazuje vrijeme nakon Pavla u kojem je što se tiče uloge žene na liturgijskim sastancima i ravnopravnosti između muškarca i žene napravljen korak unatrag. O tome najbolje svjedoči tekst iz Druge poslanice Timoteju: „Žena neka u miru prima pouku sa svom podložnošću. Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati nad mužem, nego – neka bude na miru. Jer prvi je oblikovan Adam, onda Eva; i Adam nije zaveden, a žena je, zavedena, učinila prekršaj. A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom“ (2 Tim 3,11- 15). Razlog ovakvoj promjeni u disciplini mogli su biti neki ekscesni slučajevi koji su ugrozili slogu u kršćanskim obiteljima i red na liturgijskim sastancima. Međutim više od same discipline problematično je njezino opravdanje koje svu krivnju za prvi grijeh i njegove posljedice svaljuje na ženu zbog čega ona mora ispaštati trajnim podlaganjem muškarcu. Ovakvo tumačenje Post 2-3 ne samo da je pristrano nego je i u suprotnosti sa samim Pavlom koji za ulazak smrti i grijeha u svijet smatra odgovornim Adama ili čovjeka općenito a ne samo Evu (1 Kor 15,21s; Rim 5,12-21). Međutim ovakva argumentacija bila je u tadašnjem židovstvu općeprihvaćena i služila je očuvanju muževa autoriteta. Autor 1 Tim ju je kao takvu preuzeo želeći osigurati mir u zajednici i slogu u ondašnjim kršćanskim obiteljima.
Podložnost žene mužu
Ne može se ipak reći da se od Pavlovog ideala o jednakopravnosti muža i žene nakon njega potpuno odustalo. Autor Poslanice Efežanima kada govori o obiteljskom ćudoređu (Ef 5,25 – 6,9) ne preslikava tek odnose ondašnje patrijarhalne obitelji nego diskretno uvodi evanđeosku novost pozivajući da u obitelji svi budu podložni jedni drugima, dakle ne samo žena koju ipak izričito poziva da se podlaže mužu ali na način kako se Crkva podlaže Kristu svojoj Glavi. Muževe pak poziva da ljube svoje žene „kao što je krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju“ (Ef 5,25). Na ovaj način, poštujući ondašnje uloge u obitelji, sveti pisac nastoji iznutra promijeniti odnose među supružnicima, a osobito inzistira na promjeni muža o čijem je ponašanju ovisilo hoće li se njegova žena osjećati podređeno ili neće.
Uzevši ovo u obzir bilo bi pogrešno inzistirati danas na podređenosti žene i to pozivajući se na Pavla ili neke problematične interpretacije Post 1 – 3. Valja naprotiv isticati ono što nije vezano tek za patrijarhalnu kulturu nego su u kršćanstvu trajne vrijednosti: jednako dostojanstvo sviju u Kristu, sloga i mir kako u obitelji tako i u Crkvi, podlaganje muža i žene u međusobnoj ljubavi i služenju.