Zbog loših vremenskih prilika misno slavlje Dušnog dana krčki biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je u Krčkoj katedrali, a ne na mjesnom groblju.
Propovijed biskupa Petanjka donosimo u nastavku:
Stariji će se sjećati da se sve tamo do II. vatikanskog koncila u propovijedima često govorilo o Posljednjim stvarima čovječjim: „Smrt, sud, nebesko blaženstvo za dobre, a pakao za zle. U svim djelima svojim spomeni se posljednjih stvari pa nećeš nikada sagriješiti“. U te dvije rečenice je rečeno da čovjeka na kraju njegova života čeka smrt i sud, nagrada i kazna. I da sa smrću nije sve gotovo, nego postoji i jedan drugačiji oblik i način života koji ima veze s ovozemaljskim životom kao određena nagrada ili kazna.
Makar nam je ta budućnost prekrivena velom tajne i ne znamo kako će to sve izgledati, najvjerojatnije bi svi htjeli da im nakon smrti bude lijepo, bez obzira jesu li vjernici ili nevjernici, jer misliti da je sa smrću sve gotovo djeluje dosta deprimirajuće i zastrašujuće. Sama pomisao na to u čovjeku stvara određenu nelagodu i gubi se svaka motivacija za radom, žrtvom i odricanjem, osim ukoliko bi to odricanje i rad doprinijeli samo užitku na zemlji.
Svaki vjernik se nada da će ipak nekako do neba doći i da će mu biti lijepo i da će ondje biti u zajedništvu s tolikima s kojima je živio ovdje na zemlji. No, što je s onima koji ne budu ondje i je li postoji i neki drugi svijet osim neba i raja?
Ima i onih koji kategorički odbijaju Božju opstojnost i zatvaraju se svakom obliku Božje ljubavi i tvrdokorno ustraju u svom grijehu i ne žele i ne traže nikakvo oproštenje i nikakvo milosrđe. Da li njima Bog u samoj smrti i nakon nje daje još neku priliku ili su takvi osuđeni na vječnu propast i pakao, to ne znamo. Znamo da pakao postoji, jer Isus to tvrdi. I on mora postojati, jer je Bog čovjeka stvorio slobodnog. Svatko se u svojoj slobodi mora odlučiti za Boga ili protiv njega. Kad ne bi postojao pakao onda bi čovjek bio osuđen na nebo i na spasenje. Ne bi imao izbora. Morao bi biti s Bogom. Bog to ne želi. Bog je savršena ljubav i s njime može biti samo onaj koji ljubi i koji hoće i želi ljubiti, a ne onaj koji to mora. Osim toga, ljubav ne može biti naređena ili zapovjeđena. Ona mora biti naša odluka i želja i mora izaći iz našeg srca. Zato svatko od nas bira svoje vječno odredište: s Bogom ili bez Boga, raj ili pakao.
Ali nikada ne smijemo zaboraviti da Božja ljubav prema nama nikad ne prestaje. Budući da je on čista ljubav on će nas nastaviti ljubiti i ako smo, ne daj Bože, u paklu završili. Kod Boga se ništa ne mijenja. On ne mijenja svoje raspoloženje prema vremenskim i klimatskim prilikama. On je u svojoj ljubavi uvijek isti. Zato je pakao odbijanje vječne Božje ljubavi. Na koncu ostaju oni radi kojih se najviše danas molimo i radi kojih najčešće na groblja dolazimo, a to su duše u čistilištu.
Polazeći od nas samih dobro smo svjesni da ni u jednom trenutku našeg prijelaza sa zemlje mi nismo tako čisti i nismo u takvom stanju duše i tijela da odmah po smrti dosegnemo puno zajedništvo s Bogom.
Vjerujući u Božje neizmjerno milosrđe i riječi koje nam je uputio njegov Sin Isus Krist da on nije došao na svijet osuditi svijet nego spasiti, mi vjerujemo i nadamo se da i u trenutku našeg ulaza u smrt Bog kao dobri otac svima onima koji su kroz život išli pomalo šepajući, htjeli biti dobri, ali nisu uvijek uspjeli, pa im je život oscilirao između dobra i zla, ali su se borili sa sobom i htjeli napredovati na putu svetosti, da takvima Bog daje još jednu priliku u samoj smrti, da se definitivno odluče na koju će stranu. Pri tome uvijek treba imati na pameti da niti raj, niti pakao, niti čistilište nisu mjesto boravka, nego stanje u kojem se nalazimo. Možemo biti i na ovom svijetu i u tijelu kao što jesmo, a da smo u isto vrijeme i u raju i paklu i u čistilištu.
Budući da u nebo ili nebeski Jeruzalem ne može ući ništa nečisto, kaže sveti Ivan u knjizi Otkrivenja (usp. Otk 21,27), Bog u svojoj dobroti nudi još jedno međustanje zahvaljujući kojem duše koje nisu u potpunosti čiste i očišćene od svega ovog zemaljskog što ih još drži za ovaj svijet, mogu se od toga očistiti i ući u nebo.
Sveti Pavao govori o tom čišćenju kao o prolazu kroz oganj (usp. 1Kor 3,14). Vatra će spaliti ono što je propadljivo, a ono što je dobro i plemenito zasjat će u svom punom sjaju i to će baštiniti život vječni.
Ne znamo u kakvom su stanju duše u čistilištu. Nitko od nas nema tog iskustva. Sveta Katarina iz Genove (1447.-1510.), mističarka iz petnaestog stoljeća, poznata je osobito po svojim mističnim iskustvima o dušama u čistilištu. Ona kaže da se duše u čistilištu nalaze u situaciji mira i blagostanja, pročišćenoj do stanja muke i patnje. Što bi to značilo?
To bi značilo da im je dobro, da ih je čistilište toliko očistilo od njihova grijeha da su sada došli do tog stupnja da su toliko pročišćene da sad jasno vide što su svojim grijesima za života učinili i kakve su sve posljedice njihova grijeha i koliko im još treba da budu u potpunosti čiste kako bi mogle u punini baštiniti život vječni. To dvoje im sada stvara muku i patnje. Pate radi grijeha koje su počinili i pate jer osjećaju ljepotu raja koje im se u nekom obliku očituje i koje ih čeka, ali još nisu u njemu. Raduju se i pate u isto vrijeme. Proživljavaju određeno stanje pokore i mrtvljenja i čiste se od toga, a Isus Krist koji je došao potražiti i spasiti izgubljeno ublažava njihovu patnju i podržava čežnju za nebom, a mi svojom molitvom, svetim misama i svetim životom potpomažemo njima da što prije izađu iz tog stanja i uživaju puninu vječnosti.
Od nas se očekuje solidarnost i sućutnost, jer je to velika odlika Boga samoga. Sve što Bog čini, čini iz sućuti, osjećajnosti i zabrinutosti za naše spasenje, pa ako i mi imamo takve osjećaje prema drugima i prema pokojnima onda i mi sudjelujemo u njihovom spasenju.
U jednom od svojih govora papa Pavao VI. kaže: duše u čistilištu, zajedno s onima u raju, čine “onozemaljski narod Božji” s kojim je zemaljska Crkva u trajnom skladu i za koje možemo reći da smo uspostavili s njima trajan odnos međusobne potpore. Oni mole za nas, ali im i mi pomažemo da okaju svoje vremenite kazne i tako im olakšamo konačan ulazak u slavu.
Molitve, mise za pokojne, djela milosrđa prema drugima sredstva su kojima možemo ublažiti duše svojih najmilijih u čistilištu i u međuvremenu osjećati njihovu stalnu prisutnost uza se, sa sigurnošću da je i njima dana mogućnost da mole za nas, shvaćajući da je izvan ovog smrtnog tijela ostvarena nada u život i da je smrt definitivno poražena, unatoč tolikih naših nedostataka.
