Na poziv vlč. Josipa Antolovića izvođači duhovno-poetskog koncerta „Ljubav nikada ne prestaje“ – koji je u Cresu bio vrlo uspješno primljen još u srpnju – uputili su se u Donji Miholjac kako bi se svojim programom uključili u duhovnu obnovu u sklopu proslave sv. Mihaela Arkanđela. Dvadesetak creskih izvođača odazvalo se u ponešto izmijenjenom sastavu. Naime, kako je duhovna obnova bila ponajprije osmišljena kao svjedočanstvo „mladih za mlade“, na put su krenuli samo mladi čitači, članovi Župnog zbora mladih iz Cresa te djevojačka klapa Senjal, pod paskom fra Zdravka Tube i vjeroučiteljice Dubravke Buničić, organizatorice događaja.
U Slavoniji smo proveli vikend 27. i 28. rujna, a dugo putovanje prema granici s Mađarskom prekinuli smo kratkim posjetom Đakovu. Vjerni svojoj glazbenoj misiji, nismo propustili iskoristiti akustiku u đakovačkoj katedrali – po navodnim riječima pape Ivana XXIII. najljepšoj katedrali na potezu Rim – Carigrad (a može biti i jedinoj, kako je uz smijeh primijetio naš vodič, kapelan Mario). Kako zvuče stare orgulje u preuređenoj džamiji – Maloj crkvi – imala je prilike isprobati voditeljica Senjala Ester Filipas, a da ne bi ispalo da smo samo muzicirali i jeli sladolede na ugodnom đakovačkom suncu, moramo reći i da smo se pomolili na grobu Josipa Jurja Strossmayera, oca katedrale, te smo o samom gradu i njegovoj sakralnoj povijesti ponešto i naučili.
Domaćini se brinuli za svaki detalj kako bi ugodili gostima
Tijekom nastavka putovanja počeli smo primjećivati zaostale vreće pijeska na obalama rijeka i šumarke pod vodom – znakove nedavnih teških poplava. Nasreću, naši domaćini nisu bili izloženi glavnim izljevima vode, iako je i kod njih bilo tragova nedaće, o čemu smo se osvjedočili čim smo otvorili vrata kombija i sukobili se s cijelim jatima komaraca. Zdušno smo branili frišku otočku krv primorskim duhom i dahom (drugim riječima, barba šofer nas je sve našpricao esencijom magriža). Pokoji ubod bogato je nadoknadila gostoljubivost domaćina – članova zbora „Sv. Cecilija“ te zbora mladih „Agape“ – koji su nas odmah okrijepili domaćim specijalitetima od kojih najviše pamtimo čobanac, za koji su nam znalci rekli da je, premda papren, ipak obzirno ublažen za želuce početnika. U takvim se brižljivim detaljima najbolje očitovala Pavlova „ljubav nehinjena“ kojom se zajednica Donjeg Miholjca zaista može podičiti.
Tijekom svog boravka mladi Cresani otpjevali su dvije mise, koje je predvodio o. Tuba, a u subotu navečer održali smo koncert pred punom crkvom sv. Mihaela Arkanđela. Iako je bilo više nazočnih nego sjedećih mjesta, zanimljivo je da su domaćini komentirali „malen odaziv“ uzrokovan župnim obavezama (pripreme za kirvaj, tri vjenčanja i šest krštenja koja su se održala tog vikenda, što svjedoči o životnosti župe). Program koncerta sastojao se od izmjene pjesama creskog zbora mladih i klape Senjal s čitanjem prikladne poezije u izvedbi Neli Salković, Leine Radusinović, Benjamina Lovrečića i Dubravke Buničić te klavirskim izvedbama Sare Selmanović i Klare Kučić, učenica creske osnovne glazbene škole. Raznolike elemente glazbeno-poetske večeri objedinjavala je tema Božje i čovjekove ljubavi. Sudeći po bogatom pljesku (ne samo zbog komaraca :P) i zatraženom bisu, program je bio veoma dobro primljen. Nakon večernjeg druženja uputili smo se obiteljima koje su nam ponudile svoje gostoprimstvo i krevete, te su neki odmah otišli na spavanje, a neki slavili s lokalnim svatovima (bili smo spremni jer smo imali priliku „pokupiti“ kolo negdje između marende i generalne probe).
Posjet Vukovaru – podsjećanje na cijenu kojom je plaćena sloboda
Ujutro smo dobro obavljen posao proslavili obilaskom grada (prvenstveno lijepog lovačkog dvorca Prandau-Mailath) i svečanim misnim slavljem. Nakon ručka došlo je vrijeme za oproštaj s domaćinima te smo se još jednom posvjedočili slavonskoj gostoljubivosti, jer je svatko od nas na rastanku uz zagrljaje i tople pozdrave primio još štošta: po kutiju kolača, domaćeg pekmeza, višnjice, slanih delicija da se nađe po autocesti, a poneki i po litru šljive – kao da predivan doček nije bio dovoljan! Razmijenili su se i telefonski brojevi i pozivi na more.
Prije povratka Cresu čekalo nas je otrježnjenje. Kako bismo se podsjetili cijene kojom su plaćene lijepa slavonska zemlja i naša sloboda, otišli smo do Vukovara – do gradskog groblja i Ovčare – odati počast braniteljima. Stajali smo pred jednostavnim križem na suncem obasjanom polju, tihom i mirnom, sličnom tolikima kraj kojih smo na putu prošli, znajući što se tamo dogodilo, pozvani da „oprostimo, ne zaboravimo“. Vukovarom smo zaokružili naše hodočašće te smo krenuli natrag, obogaćeni novim, vrijednim iskustvom.
Dafne Flego
