Krčki biskup mons. Ivica Petanjak u četvrtak 20. lipnja, na svetkovinu Tijela i Krvi Kristove, predvodio je u Krčkoj katedrali koncelebriranu svetu misu te procesiju gradskim ulicama Krka.
Mnogobrojnim okupljenim vjernicima obratio se i homilijom iz koje izdvajamo:
Nakon što smo prošle nedjelje slavili blagdan Presvetog Trojstva kao najveću tajnu naše vjere, jer ljudski um svojim promišljanjem nikada ne bi došao do spoznaje da je Bog jedan i trojstven, da je Bog u isto vrijeme jedan i zajedništvo, jedinstvo i mnoštvo, danas slavimo još jedno veliko otajstvo a to je da je Isus Krist stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina. Makar je ovaj sakrament izričito ustanovio sam Krist u najvažnijem trenutku svog života, uoči svoje muke i smrti; i makar su toga dobro bili svjesni Isusovi apostoli, što potvrđuje i današnja Pavlova poslanica Korinćanima, što znači da se od najranijih apostolskih vremena slavi euharistija kao središnji događaj kršćanstva, ipak je euharistija kroz cijelu povijest bila razlogom mnogih previranja, rasprava i podjela do dana današnjeg. Postavlja se pitanje: u kojem trenutku svete mise kruh i vino postaju tijelo i krv, kako se to događa, što se tada mijenja, a što se ne mijenja, kako je to Isus Krist prisutan pod prilikama kruha i vina, je li on prisutan na stvarni način ili samo simbolički, je li Isus prisutan samo za vrijeme dok traje misa ili je prisutan i nakon što misa završi pod prilikama kruha koje su preostale…?
Ovo posljednje pitanje utjecalo je i na ustanovu današnjeg blagdana Tijelova kao zasebnog blagdana, jer mi danas ne slavimo ništa drugo i ništa više nego što se slavi u svakoj svetoj misi.
Tijelovo kao posebni blagdan uveden je tek polovicom 13. stoljeća, a uveo ga je papa Urban IV. 1264. (bula Transiturus) kao kontru Patarenima koji su nijekali sakrament euharistije, ali je svoje pravo značenje dobio tek tristo godina kasnije, nakon Tridenskog koncila (1563.), ali sada protiv protestanata koji priznaju Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina samo dok traje euharistija, a ne nakon nje. Zato štovanje euharistije i klanjanje izvan mise, uključujući i procesije s Presvetim, ima samo Katolička Crkva i to osobito posljednjih petsto godina.
Veliki promicatelj toga je bio sveti Karlo Boromejski (†1584.) koji je izlagao Presveto po oltarima, pa se to počelo kititi, pokrivati… Tako su nastala svetohraništa na središnjem oltaru, dok se u starini Presveto čuvalo u sakristiji i to tek toliko čestica koliko bi zatrebalo za bolesnika ili umirućega.
Prvi vatikanski koncil koji je bio točno 400 godina nakon Tridenta htio je stvari vratiti na izvore, a koliko je uspio zaključite sami gledajući naše crkve i naše euharistije.
Isus je pošao od činjenice da čovjek ne može živjeti bez hrane i pića i da se čovjek ne može najesti i napiti za godinu dana, nego je to njegova svakodnevna potreba. O tome kako se hrani i čime se hrani ovisi i njegova kondicija i njegov način rada i njegovo zdravlje i njegovo ponašanje.
Zato je Isus sebe kao Učitelja i kao Spasitelja nama ostavio za hranu da se njime hranimo, kako bismo mogli živjeti poput njega. Ako njega u sebe unosimo, onda će iz nas On, tj. njegov način života izlaziti. Hranimo se Isusom Kristom kako bi nas on iznutra suobličio sebi. Kako bismo uistinu bili ono na što smo stvoreni, tj. slika Božja. Bez Isusove trajne prisutnosti u našem životu mi teško možemo podržavati tu sliku Božju koja je u nas utisnuta samim činom stvaranja.
To nam želi poručiti i današnje evanđelje o „umnažanju kruha“ koje je veoma poznato, ali se možda nikada nad njim nismo pravo zaustavili i pokušali razumjeti što nam hoće reći.
Današnje evanđelje kaže: »Dan bijaše na izmaku« (Lk 9, 12). U Lukinom evanđelju tri puta piše da Dan bijaše na izmaku. Prvi put u današnjem evanđelju. Drugi put na Veliki četvrtak kad Isus ustanovljuje euharistiju. Treći put kad dvojica učenika idu u Emaus (Lk 24,29).
To znači da se u apostolsko vrijeme euharistija slavila navečer. Dan je na izmaku, sunce zalazi, došlo je vrijeme da se Isusova zajednica nađe zajedno i da podijeli između sebe sve ono što je živjela toga dana. Dan je na izmaku, završio je jedan dan, prošlo je jedno određeno vrijeme, a s Isusom Kristom počinje novo vrijeme, novi dan, novo stvaranje i novi poredak. To još tada nisu razumjeli Isusovi učenici, a to ni mi još danas ne razumijemo.
Zato oni kažu Isusu neka otpusti narod nek’ si nađu sklonište i nek’ si kupe kruha. To je ono što mi živimo nakon svake svete. Bili smo na misi, izvršili svoju dužnost, slušali evanđelje, a sad svatko ide svojoj kući i nek’ se snalazi kako zna. Prvo što Isus ne dozvoljava je podjela na duhovno i materijalno kao dva svijeta koji nemaju veze jedan s drugim. Samo Luka kaže »nek’ si nađu sklonište i jelo«. Imati krov nad glavom i imati što pojesti, dovoljno je za materijalni život. Isus kaže: »Ne, dajte im vi jesti! Ako ste me slušali, ako ste moju riječ prihvatili, ako vjerujete toj riječi, ako ste vidjeli kako sam ja govorio o Kraljevstvu Božjem i ozdravljao, onda je sad na vama da vi gradite novi svjetski poredak. I nemojte se ispričavati da imate samo pet kruhova, da imate premalo. Imate to što imate. To je ono što u ovom trenutku ima ova zajednica. To donesite.« Isus prima u svoje ruke ono što ima jedna konkretna zajednica. Podiže oči k nebu da naglasi da je to dar Stvoritelja. Blagoslivlja taj kruh, a blagosloviti znači život dati, život udahnuti. Nakon toga, učenici služe narod koji je posjedao. Narod sjedi – leži, a apostoli služe. Sve što je preostalo (12 košarica) treba skupiti, jer se Božji dar ne smije prezreti.
Prema svjetskoj statistici jedna trećina hrane se baci. Kad bi se to što se baci dalo siromasima, ne bi bilo ni jednog gladnog na svijetu. Ako to povežemo s današnjim blagdanom Tijelova i s ustanovom euharistije onda znači da je Isus imao samo jednu jedinu nakanu, a ta je da učenici nastave činiti ono što je on činio.
Znademo da se Bog nama uvijek daje sav. Da Bog ne daje od sebe, nego sebe. To isto čini Isus na Posljednjoj večeri: daje svega sebe. Uzima kruh i kaže ovo je moje tijelo, uzmite i jedite i nastavite to činiti i kad ja odem. Nastavite činiti ono što sam ja vama učinio. Ja se vama dajem kao kruh, sav, i vi to nastavite činiti drugima. I kao što je Isus nahranio sve one koji su bili među onih pet tisuća tako i sada želi da njegovo tijelo bude hrana za sve.
I uzima čašu vina, a vino je znak života, i daje ga opet svima, da svi imaju život. Isus želi da živimo i želi da taj život njime hranimo i da sami postanemo hrana i život drugima.
