Iako se Izvanredni mjesec misija što ga je proglasio papa Franjo pomalo bliži kraju, vjerujemo da ćete sa zanimanjem pročitati razgovor s našim biskupom Ivicom o misijskom poslanju Crkve, koji je objavio Katolički tjednik.
Poštovani oče biskupe, papa Franjo je u povodu obilježavanja 100. godišnjice apostolskog pisma Maximum illud, pape Benedikta XV., mjesec listopad 2019. proglasio Izvanrednim misijskim mjesecom na razini sveopće Crkve. Što je zapravo nakana ovoga?
Izvanredni misijski mjesec bih promatrao kroz ustaljenu praksu Katoličke Crkve koja je ukorijenjena u Božju objavu i povijest spasenja, i na taj način svoju sadašnjost i budućnost promatra i u svjetlu prošlih događaja.
Očito je sadašnji papa Franjo na tragu rečenoga htio obilježiti stogodišnjicu apostolskog pisma Maximum illud, pape Benedikta XV., tako što je ponovno upozorio da se misijsko poslanje nalazi u samim temeljima Crkve.
Rekao bih da ovaj Izvanredni misijski mjesec samo potvrđuje ono što ovaj Papa od početka svog pontifikata neprestano naglašava, a to je izlazak iz svoga dvorišta i odlazak na periferiju.
Kad čitate Papinu poruku za ovaj Izvanredni misijski mjesec, onda vam odmah upada u oči kako poziva na sveopći Izlazak. Svi moraju izići bez razlike. Nitko ne može ostati na stečenim pozicijama. To ne znači da ćemo svi ostaviti službe koje imamo i krenuti u misije, ali tu gdje jesmo i u službi u kojoj jesmo moramo napraviti određeni napor i pokrenuti se jer ako ne krenemo, nikamo nećemo ni stići.
Mora izići Crkva Božja sve do nakraj svijeta. Treba „izići iz vlastita doma, obitelji, zemlje, jezika i mjesne Crkve“. Treba „izići iz okvira isključive pripadnosti vlastitoj zemlji i vlastitom narodu […] nadvladavajući svake neprilične etničke i crkvene introvertiranosti.“ Treba izići svaki krštenik i svaka krštenica iz samoga sebe, jer „onaj koji ljubi nikad ne miruje“, jer je „privučen od drugoga i privlači druge“.
Očito je kako papa Franjo smatra da se ili previše bavimo samima sobom i trošimo energiju u očuvanju zatečenog stanja ili smatramo da je dovoljno ono što smo postigli i što imamo, a zbog naše tromosti toliki nikada još nisu čuli za Isusa Krista i njegovu Radosnu vijest spasenja. Ukratko: Papa nas želi probuditi, podignuti na noge i poslati u svijet upravo onako kako je to Isus učinio sa svojim učenicima.
Kako je, prema Vašem mišljenju, vjerujući puk doživio ovu inicijativu? Možemo li govoriti o nekim konkretnim akcijama koje dugoročno mogu donijeti plodove?
Vjernici kao i sav ostali svijet svaki dan primaju mnoštvo informacija, a koja od tih informacija nije samo puka vijest, nego je i program života, u najvećoj mjeri ovisi o službenicima Crkve. Kad bi se ovi Papini apeli i inicijative koje poduzima primili s onom otvorenošću i novošću duha kakav je zahvatio Crkvu u vrijeme i nakon II. vatikanskog sabora, onda bi i vjernici osjetili da pušu neki novi vjetrovi.
Da se ne mijenja samo ova ekološka klima svijeta, nego kako smo mi pozvani na izgradnju novoga svijeta. Ako ovaj Izvanredni misijski mjesec nešto pokrene, na duge staze će sigurno donijeti ploda.
U kontekstu prethodnoga, Crkva je po svojoj naravi misijska. Koliko su današnji vjernici svjesni ove odrednice?
Ako se o nečemu puno govori, to onda znači da je to ili jako važno, ili je nestalo iz sjećanja ljudi, ili je krivo shvaćeno, i tako redom. Ako se danas toliko naglašava misijska narav Crkve, onda je očito da smo na tom području kao Crkva zakazali. Zaboravili smo svoje temeljno poslanje i došlo je vrijeme da se dogodi sveopća obnova Crkve, kako se nekoć govorilo in capite et in membris – u glavi i udovima, tj. potpuno i temeljito.
Crkva u Hrvata ima nemali broj duhovnih zvanja oduševljenih za misije koja djeluju na pet kontinenata, u gotovo 30 zemalja. Što je, prema Vašem mišljenju, glavni razlog njihova spremna odziva zovu misija?
Svijet je Božji. Duboko vjerujemo da je Gospodin Bog gospodar povijesti i on upravlja i vodi ovaj svijet na nama nedokučiv način. On ne dopušta da toliki milijuni ljudi propadnu ili ostanu u nepoznavanju njega kao Stvoritelja i Spasitelja svijeta. Kao što se kroz cijelu povijest služio malenima i neznatnima kako bi prenio svoju poruku spasenja, vjerujem da se i danas služi nama, kao malim narodom, ali narodom koji je stoljećima, sve do najnovijih dana, svoju vjernost Kristu plaćao životom i vlastitom krvlju kako bismo i mi dali svoj doprinos toj golemoj žetvi svijeta. Vjerujem da su misionarski žar i zanos plod vjere mjesne i šire kršćanske zajednice i naroda, a onda i osobna spremnost kao odlučujući čimbenik.
U čemu se zrcali osjećaj Hrvata-katolika prema misijama?
Prema onom što ste sami rekli u prethodnom pitanju, već time što se lijep broj misionarki i misionara iz našega naroda odazvao misijskom pozivu. Naš narod, Bogu hvala, još uvijek visoko cijeni i voli one koji su izabrali svećenički ili redovnički poziv. A kad se netko od tih odluči uistinu sve ostaviti, od najbliže obitelji do domovine, onda takav stječe status „heroja“ u očima vjernika. I s pravom. Zato naš narod rado moli za naše misionarke i misionare, i prema svojim mogućnostima ih i materijalno pomaže.
Prije godinu dana imenovani ste novim predsjednikom Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za misije. Kako gledate na ovu novu službu? Možemo li reći da ste i priželjkivali biti i na ovaj način bliži misionarima?
Ova mi je služba draga iz svega onoga što sam gore rekao jer i ja osobno smatram da je biti misionarom „vrh“ duhovnoga poziva, i da nijedna crkvena služba nije tako uzvišena i toliko evanđeoska kao služba misionara. Pa kad već sam nisam misionar, onda barem donekle biti u njihovu društvu i blizini znači duhovno se obogatiti i okoristiti.
Ovim imenovanjem ste prvi put, od 29. lipnja do 3. srpnja, sudjelovali na Godišnjem susretu misionara Crkve u Hrvata kojemu je domaćin bila Splitsko-makarska nadbiskupija. Koliko su, i u čemu takva okupljanja važna?
Veoma su važna i korisna iz puno razloga. Susret je započeo euharistijom u konkatedrali Sv. Petra u Splitu. Za splitsku Crkvu je to bio događaj od neopisive važnosti. Kad je započelo predstavljanje pojedinih misionarki i misionara, i mjesta gdje djeluju i žive, Crkva je bila na nogama. Njihova pojava u Splitu, a onda u nedjelju po okolnim župama ne može se dovoljno riječima opisati. Ovi susreti imaju veliku važnost za podizanje misionarske svijesti kod naših vjernika u domovini. Važni su za same misionare jer je to prilika da se bolje upoznaju, izmijene iskustva, ohrabre. Važno je za nas koji smo ovdje jer smo slušajući njihova svjedočanstva, spoznali kako je svaka misija priča za sebe. Kako se svaka zemlja, pa čak i pokrajina, u velikim zemljama razlikuju jedna od druge. Ovakvi susreti su veoma važni samim misionarima jer, ako sam dobro čuo, mi smo jedina zemlja ili jedna od vrlo rijetkih u svijetu koja svake godine organizira susrete misionara i na taj im način dajemo do znanja koliko visoko cijenimo njihov trud i rad.
Prije Vašeg biskupskog ređenja je li se u Vama javljala želja poći misijskim putem?
Interesantno pitanje. Još kao djeca primali smo Mali koncil – MAK, i ondje je bila rubrika koja se zvala, ako se ne varam, Suradnici Majke Terezije i oca Ante Gabrića. Tu smo redovito čitali njihova pisma iz daleke Bengalije i Indije. Tada mi je to sve izgledalo jako daleko, drugačije, naporno i zastrašujuće jer je o. Ante išao onim svojim biciklom pa se susretao sa zmijama, lavovima,… i redovito pisao kako je temperatura u hladu 40°C. Već tada mi je bilo jasno da je misionarski poziv nešto izvanredno što mogu samo neki izdržati. Nakon što sam prije nekoliko godina bio dva tjedna u Zambiji, i osobno sam se uvjerio kako je biti misionarom nešto posebno, i da sam to prije osobno doživio, možda bi mi put išao u drugom pravcu. Bog zna.
Na polju misija uvijek „ima posla“. Na što bi se, prema Vašem mišljenju, više trebao staviti naglasak?
Ako mislite na nas koji ovdje živimo i koji nismo, ono što se kaže, pravi misionari, onda bih rekao da bi naše vjernike trebalo puno bolje upoznati s misijama. Treba im posvijestiti važnost misijskog poslanja kao bitne odrednice i obilježja Crkve. Moramo biti svjesni gesla ovog Izvanrednog misijskog mjeseca koje glasi Kršteni i poslani: Kristova Crkva u misiji u svijetu.
Svaki krštenik je misionar. Misijsko poslanje proizlazi iz samog sakramenta krštenja kojeg je primio izravno od Isusa Krista svatko od nas u tom času. Upravo je smisao ovog misijskog mjeseca da svaki krštenik postane svjestan da je misionar. Svaki krštenik je pozvan i poslan. Svaki od nas je jedna misija u svijetu, kaže papa Franjo. Zato svatko mora izići iz svoga zatvorenog svijeta. Previše se vrtimo oko samih sebe i ostajemo u začaranom krugu vlastitih nezadovoljstava, umjesto da se odvažimo izići i krenuti na put, te otkriti bogatstvo života koje se nalazi u drugome, kao i ono bogatstvo koje je duboko pohranjeno u nama, a koje treba otkriti i njime drugoga obogatiti.
Tko su zapravo današnji misionari?
Na susretu misionara u Splitu iznenadio me velik broj misionarki redovnica. Da se muškarci odluče za jedan takav poziv, to je već donekle prihvatljivo, ali da se žene odluče za takvo što, uistinu treba imati puno Duha Božjega, vjere i samopouzdanja. Morao sam ovo reći jer me je ta činjenica duboko dirnula.
Ako se konkretno misli na ove naše misionarke i misionare koji su u pravim misijama ad gentes, onda su oni uistinu pravi apostoli koji u svijetu donose Kristovo evanđelje, ali s tim evanđeljem donose i jednu novu kulturu življenja, obrazovanja, rada. Misionari omogućuju onima kojima su poslani da i oni iziđu iz svoga svijeta i uđu u dijalog s drugima i drugačijima. Događa se susret različitih svjetova, a svaki od njih ima svoje značajke koje su obogaćenje drugima.
Razgovarala: Josipa Prskalo
(Izvor: www.nedjelja.ba)
