Ovaj razgovor s mons. Valterom Županom, krčkim biskupom u miru vođen je nakon Drugog nacionalnog susreta obitelji na Trsatu a neposredno prije njegovog odlaska u SAD.
Za nama je Drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji na Trsatu, na kojemu ste kao predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj propovijedali. Vjerujem da Vam je u mislima još uvijek i prvi takav susret koji je svojom nazočnošću podržao i papa Benedikt XVI. Jesu li ovi susreti ispunili Vaša očekivanja?
Ispunjavanje očekivanja ovisi o čemu razmišljamo kada je u pitanju narav tih susreta, ono što se od njih očekuje. Svi takvi susreti, bilo biskupijski, bilo nacionalni, zapravo su vrhunac djelovanja za obitelji. Njihov uspjeh ovisi o pastoralnim aktivnostima koje su poduzimane kroz razdoblje od tri godine. Zato je o očekivanjima teško govoriti. Svakako, može se reći, kada je riječ, kako o prvom, tako i o drugom Nacionalnom susretu obitelji, da su ispunili očekivanja što se tiče sudionika. Bili smo zadovoljni brojem sudionika koji su bili prisutni u Zagrebu na prvom Nacionalnom susretu obitelji na kojem je sudjelovao i papa Benedikt XVI. Tako možemo biti zadovoljni i brojem sudionika na Trsatu. Što se ovih drugih stvari tiče, njih je vrlo teško definirati, jer samo je Bogu poznato jesu li obitelji sudjelovale u pripremama s ciljem uzdizanja duhovnog, intelektualnog i vjerskog nivoa. Ali, mi se nadamo, prema vanjskim pokazateljima, da je bio prisutan angažman koji upućuje na zaključak da će plodovi ovih susreta biti prilični.
Od samoga ste početka biskupske službe predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj. Kakva su bila Vaša zaduženja u tom vijeću?
Vijeće HBK za život i obitelj, kao uostalom i sva druga tijela HBK imaju zadaću da biskupima podastru materijale, probleme i aktualnosti glede onoga za što su ta vijeća ustanovljena. Konkretno, vijeće za život i obitelj dužno je pratiti na čitavom nacionalnom, ali i međunarodnom planu potrebe obitelji, aktualnosti, problematiku obitelji, a zatim predlagati plenumu HBK što bi bilo potrebno za napredak života i obitelji poduzimati na našem nacionalnom planu. Mi smo to nastojali učiniti. Smatrao sam, čim sam postao predsjednik toga Vijeća da neću moći adekvatno izvršiti tu svoju službu bez određenoga instrumentarija. To znači, smatrao sam potrebnim da HBK po uzoru na druge biskupske konferencije izda direktorij za pastoral obitelji. To smo, hvala Bogu, uspjeli učiniti zahvaljujući stručnjacima koji su se dali na posao, naročito iz današnje Đakovačke nadbiskupije. Kao drugo, vidio sam da se ne može kontinuirano sistematski i planski raditi bez jedne institucije kao što je Ured za obitelj. Zato sam nastojao da dođe do njegova osnivanja. I do toga je došlo, te mogu biti ponosan na to što je Ured zaživio i što se voditelj Ureda zdušno zauzima za unapređenje čitave tematike obitelji, te prati po svojim mogućnostima problematiku obitelji koja je, kako se vidi, toliko velika i opsežna da je nemoguće da to prati samo jedan čovjek. Zato se, uza sve zauzimanje voditelja – dr. Petra Krešimira Hodžića, vidi da bi na tom planu trebalo još mnogo učiniti.
Za Vama je 17 godina biskupske službe. Kako biste ocijenili to razdoblje svojega života u usporedbi s onim svećeničkim?
Kao svećenik, župnik je zauzet u prvom redu za duhovni rast – vodstvo župe, iako mu mora biti na srcu i stanje cijele Biskupije, pa i šire. Kod biskupa je to još malo šire. Biskup mora voditi brigu o napretku čitave Biskupije, ali i na planu cijele Biskupske konferencije, pa i cijele Crkve. Dakle, posao biskupa se proširuje na jedan veći djelokrug rada.
Kao biskup dosta ste putovali. Jesu li Vam ta putovanja donosila više radosti ili poteškoća?
Mislim da se u biskupskom životu putovanja uopće ne mogu odijeliti od pastoralnoga rada. Uvijek su ta putovanja bila službena, to znači pastoralna. Pastoralni rad nosi sa sobom kako radosti, tako i poteškoće. Putovanja mi kao takva nisu predstavljala neku poteškoću, makar su neka od njih bila i napornija, ali što se tiče gledanja na duhovne radosti, tj. pastoralne radosti ili poteškoće, ne bih to dijelio od pastoralnoga rada, bilo da je biskup u svom uredu, u biskupskom dvoru, od putovanja kada se nalazi na terenu, jer to je zapravo sve ono što spada u njegov rad, a onda tu ima i poteškoća i neugodnih stvari – križeva, ima i duhovnih radosti koje Bog daje.
Prigodom pastirskih pohoda koje ste prošli više puta u svakoj našoj župi, imali ste priliku vidjeti stanje vjere u Krčkoj biskupiji. Kakvim biste ga ocijenili?
Kompleksno je to procjenjivanje i ocjenjivanje. Naša je biskupija jedno migrantsko područje, tj. područje na koje dolaze ljudi, osobe vjernici, pa i nevjernici s drugih područja naše domovine. Dakle, fluktuacija stanovništva je dosta velika. To se još pojačava u turističkim mjesecima od svibnja do listopada. Sve to utječe na vjernički život i zato nije lako procijeniti. Sigurno je da i na našem području sekularizacija i slične pojave donose stvari koje utječu na vjernički život i zato se mora raditi na tome da vjernici u našoj Biskupiji budu duhovno izgrađeni kako bi se mogli nositi sa mnogim izazovima našega vremena. Mislim da još uvijek možemo biti zadovoljni, ali se ne smijemo uljuljavati u neku sigurnost, nego se moramo truditi i raditi, te iznalaziti nove mogućnosti, nova rješenja za današnje prilike, za današnju situaciju.
S duhovnim zvanjima Krčka biskupija nije do sada imala većih poteškoća. Vi ste zaredili lijepi broj mladih svećenika. Jeste li po tom pitanju zadovoljni?
Zaista sam zahvalan Bogu što sam za vrijeme svoje biskupske službe zaredio 22 nova svećenika, a još dvojicu sam doveo do samoga ređenja. Njih sam zaredio za đakone i za dva mjeseca će biti njihovo svećeničko ređenje. Praktično bi se moglo reći da sam dvadesetčetvoricu doveo do svećeništva. Ne pripisujem zato nikakve zasluge sebi, nego želim naglasiti velike zasluge naših vjernika koji tijekom čitave godine, a naročito tijekom mjeseca svibnja na svibanjskim pobožnostima zdušno mole za duhovna zvanja. Mislim da iako je naše područje izrazito turističko, jer nema većeg mjesta u našoj Biskupiji koje nije već obilježilo 100. obljetnicu turističke djelatnosti, a znamo da turizam nosi sa sobom, kako mnoge pozitivnosti, tako i mnoge kompleksnosti i poteškoće, da smo uza sve to do sada smo imali dovoljan broj duhovnih zvanja. Zato bih htio u prvom redu zahvaliti Bogu i naročito Majci Božjoj što nas nije nikada napustila, ali ovom prigodom želim izraziti svoju zahvalnost svim vjernicima, naročito onima koji u tišini i povučenosti znadu moliti i žrtvovati se za duhovna zvanja. Činjenica je da svega toga u ovom okruženju ne bi bilo, kada mi ne bismo od Boga izmolili dar duhovnih zvanja i to do tolike mjere da je do nedavno jedna petina naših svećenika radila izvan Biskupije, a na rad izvan biskupije daje se svećenike koji imaju svoje kvalifikacije i sposobnosti. Dakle, mi još uvijek pomažemo i općoj Crkvi i našoj nacionalnoj Crkvi i drugim biskupijama u našoj domovini i uza sve to svaka naša župa i s manjim brojem vjernika ima svoga župnika.
Kao generalni vikar Krčke biskupije bili ste i direktor Caritasa Krčke biskupije. Karitativne vas djelatnosti nisu mimoišle ni kao biskupa. Kako doživljavate današnje potrebe obitelji?
Možemo razlikovati materijalne i duhovne potrebe. Materijalne su potrebe vidljive, a one duhovne su manje vidljive, ali nisu zato ni manje važne ni manje prisutne. Materijalnih smo potreba imali jako mnogo za vrijeme Domovinskog rata, međutim i danas ima tih potreba sve više i više. O tome sam samo nešto malo spomenuo u propovijedi na Trsatu da se mnoge obitelji bore sa velikim materijalnim poteškoćama, također na našem području, ali i izvan našeg područja. Kao predsjedniku Vijeća za obitelj mnoge mi se osobe obraćaju i za materijalnu pomoć, tako da su mi poznate situacije i izvan naše Biskupije. Te situacije nisu samo velike, nego bih se usudio reći i katastrofalne. Materijalna situacija mnogih obitelji u našoj domovini stvarno vapije Bogu za pomoć i trebalo bi mnogo učiniti da se tim ljudima zaista pomogne. Što se tiče duhovne situacije, mislim da tu treba jako puno raditi, jer bi naši ljudi što se tiče duhovne, pa i intelektualne razine razumijevanja različitih društvenih pojava uistinu trebali napredovati, a usudio bih se kazati i otvoriti oči zato da razumiju kako su mnoge stvari i u duhovnom pogledu itekako povezane s materijalnim stanjem, materijalnom situacijom. Zato nije dovoljno raditi samo na materijalnom uzdizanju, treba raditi na intelektualnom i duhovnom uzdizanju. Mnogo puta moramo priznati da ljudi ne vide važnost i potrebu toga intelektualnog i duhovnog uzdizanja, zato kada se na tom planu želi raditi ne nailazi se na dovoljno razumijevanja. Taj rad nekako uobičajeno nailazi na poprilične poteškoće i zato zahtijeva puno strpljivosti, puno upornosti, jer kada se strpljivo i ustrajno radi ni rezultati ne izostaju.
Tijekom Vaše biskupske službe bilo je na planu Biskupije lijepih i velikih događaja. Koji su Vam od njih naročito dragi i po čemu ćete ih pamtiti?
I kod toga pitanja treba razlikovati vanjska slavlja koja po svojoj pojavnosti podliježu nekim ocjenama, ali se to ne može odijeliti od duhovnih plodova, od onoga što Bog vidi, od onoga što su ta slavlja polučila u duhovnom pogledu u dušama ljudi. Mi možemo procjenjivati samo na temelju onoga pojavnoga, onoga što vidimo. Na takvim temeljima bih mogao procijeniti neka značajna slavlja za našu Biskupiju. Godine 2002. uspjeli smo prenijeti posmrtne ostatke našega biskupa Antuna Mahnića iz Zagreba i položiti ih u posebnu grobnicu u našoj Katedrali kamo ljudi dolaze, mole i traže zagovor. S time bih u vezi naglasio još jedan važan događaj, a to je pokretanje postupka za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega Antuna Mahnića. Jako mi je drago što sam imao priliku predvoditi, koliko mi je poznato prvo, hodočašće naše Biskupije u Svetu Zemlju, veliko hodočašće od čak 460 hodočasnika u tri aviona. Još sam i sada Bogu zahvalan što se, uz tako veliki broj hodočasnika, nije baš ništa dogodilo što bi pomutilo radost, nikakva nezgoda ni nesreća… Sve se je tako lijepo odvijalo, pa ja i sada zahvaljujem Bogu i Majci Božjoj što su nas zaštitili na tom značajnom putu koji je imao lijepih odjeka i lijepih plodova, sudeći barem po onom što su naši vjernici izražavali. Također sam Bogu zahvalan za biskupijska hodočašća u Lurd, a naročito u Fatimu.
Na planu Biskupije uspostavili smo i Ured za obitelj što je povezano s obiteljskim savjetovalištem koje radi na čemu sam zahvalan Bogu i voditeljici, jer znam da pruža ljudima učinkovitu pomoć.
Biskupijski susret obitelji koji smo prošle godine imali, također je lijepi događaj kojemu je prisustvovalo oko 1000 ljudi s područja cijele Biskupije, a uzimajući u obzir njezinu otočnu konfiguraciju, smatram da je to bio veliki broj.
Bogu sam zahvalan i što smo uspjeli izgraditi Dom za starije i nemoćne svećenike, a također i Dom za duhovne susrete „Betanija“ u Ćunskom kroz koji je na duhovnim susretima, obnovama i seminarima do danas prošlo, prema točno vođenoj evidenciji, preko 17.000 ljudi.
Ovo su samo neki događaji koji, kako sam rekao, možemo prosuditi na planu pojavnosti, a ono što su ti događaji donijeli po pitanju duhovnog uzdizanja, to je samo Bogu poznato, pa neka bude prepušteno i njegovom vrednovanju.
Razgovarala: Mirjana Žužić
