Sluga Božji Antun Mahnić učitelj vjere u „Godini vjere“ (6)
XI. Drugo pravilo. Nije dosta vjerovati, vjeru treba ispovijedati i djelom ili životom.
Istakoh već gore, da kršćanstvo po svojoj biti i svrsi ide zatim, da bi se čovjek preporodio i preobrazio na priliku Božju. To će on postići, ako vjeru, kako vele, prakticira. Vjera je bez dobrih djela mrtva, kao tijelo bez duše. A zašto toliki katolici, napose inteligentnijih staleža, dandanas nemaju vjere? Jer je ne prakticiraju. O vjerskim se istinama počinje sumnjati, čim se počnu zanemarivati kršćanske dužnosti; molitva, slušanje mise, sakramenti – pa se podavati grijehu i neurednoj požudi. Od dvojbe se prelazi na vjersko nehajstvo, odatle na očito bezvjerstvo. To je historija današnjih bezvjeraca u katoličkim zemljama. Sv. Pismo veli za onoga, koji sluša riječi Božje i vjeruje, a ne izvršuje ih, da je kao lud čovjek, koji sazida kuću svoju na pijesku: „Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.“ (Mt 7,27). Prva teža napast uzdrmat će temeljima vjere, navalit će grijeh za grijehom, i malo pomalo nestat će i zadnjeg traga vjeri.
Vi naprotiv, predragi u Isusu, treba da slijedite mudrog čovjeka, koji sazida kuću svoju na kamenu, pa ni dažd ni vode ni vjetrovi ne mogoše je oboriti, jer bješe sazidana na čvrstom temelju. Ovaj mudar muž je čovjek, koji vjeruje riječi Božje i izvršuje ih. (Usp. Mt 7,24s). Neoboriv temelj vjeri podaje život po vjeri. Tu je istinu izrekao već poganski mudrac Platon. A Isus veli u evanđelju hoće li tko poznati, je li nauka Njegova od Boga istinita, neka čini volju Božju, neka živi, kako nauka Isusova naređuje. (Usp. Iv 7,17).
Ako dakle naiđete na ljude, koji ne vjeruju, zvali se liberalci ili radikalci i naprednjaci: nemojte odmah pomisliti, da su oni vjeru odbacili uslijed temeljitih studija, jer su se tobože umnim razlozima uvjerili, da je kršćanstvo prazna vjera, koja ne podnosi kritike zdrave logike ili egzaktne znanosti. Nipošto! Niti jedan od tisuće njih, nije tim putem došao do bezvjerja. Ali ispitajte malo njihov život, njihova djela, pa ćete se doskora uvjeriti, da pravi uzrok nevjerstva i naprednjaštvu redovito jest iskvareno srce, grijeh. To i znače riječi Psalmiste: „Rekao je bezbožnik u srcu svojem: Nema Boga“. Dakle ne u umu, nego u srcu odanom grijehu treba potražiti izvor nevjerstvu. Time se i moderno bezvjerstvo samo osuđuje, jer kao što veli sv. Evanđelje „Svjetlost je došla na svijet, a ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova.“ (Iv 3,19). Zato nemojte se, predragi, smućivati videći, da ima dandanas toliko nevjernika; dapače znajući što je zapravo pravim uzrokom tog nevjerstva, neka Vas to još više utvrdi u kreposnom kršćanskom životu, koji, kako rekoh, podaje vjeri samoj nepokolebiv temelj.
Primaj sv. sakramente!
XII. Treće pravilo. Primanje sv. sakramenata. Sakramenti su, kako već rekoh sredstva, po kojima nam Bog daje svoju milost. Najdragocjenije blago kršćanske duše jest posvećujuća milost Božja. Ta se posvećujuća milost sakramentima umnožava, ili, ako smo je izgubili, ona nam se podjeljuje. Ona je ono svadbeno ruho, bez koga ne će nitko na „veliku gozbu Božju“ (Otk 19,17), nego će biti bačen van u tamu. (Mt 22,13). Bez nje smo djeca srdžbe Božje, a naša su djela mrtva i bez svake zasluge za nebo.
Posvećujuća milost podržava u nama nadnaravni život i prijateljstvo Božje. Bez nje nema zajedništva s Bogom. Zato i mora kršćanin uložiti sve sile, da se uzdrži u stanju posvećujuće milosti. Jedno ga samo zlo lišava posvećujuće milosti; a to je smrtni grijeh. Smrtni se grijeh oprašta u sakramentu sv. Pokore. Sa sv. Pokorom združuje se sv. Pričest. Kako se duša sakramentom Pokore neprestano čisti od grijeha i grešnih ljaga, tako presveta Euharistija na pričesti dušu krijepi, da uzmogne sve više grijeha se čuvati i uzdržati se na kreposnom životu. Ta su dva sakramenta, zapravo osovina, oko koje se kreće kršćanski život. Bez ovih sakramenata nije redovito moguće dugo ustrajati u posvećujućoj milosti. Učitelji duhovnog života općenito drže, da je za mladež, hoće li, da se očuva od smrtnoga grijeha i uzdrži u posvećujućoj milosti, od prijeke potrebe barem mjesečna ispovijed i Pričest. Zato me i uvelike veseli, što sam čuo, da su se članovi „Hrvatske“ u Beču (a moguće ste isto učinili i drugdje) među sobom obvezali na mjesečno primanje sv. sakramenata. Želio bih samo, da bi se taj zaključak usvojio za svu koliku Vašu organizaciju. Dakako, ne ću da to silom zatražim od Vas, nego, kako rekoh, izražavam samo svoju želju. Neka bi se to pitanje zasad barem pretreslo u euharistijskoj sekciji, pa kasnije predložilo sekretarijatu ili glavnoj skupštini, da konačno odluči. Pa ako bi se doista usvojio prijedlog za mjesečnu ispovijed i Pričest, time se ne će nikomu ograničiti sloboda. Pa tko ne bi mogao ili htio prilagoditi se organizacijskoj disciplini, njemu je istup otvoren. Istaći ću samo to, da nam često primanje sv. sakramenata upravo imperativno nameću suvremene prilike. Javni je život naš duboko ugrezao u glib moralne korupcije, značajnosti nema gotovo ni traga, osobnim se interesima sve žrtvuje; domovina, opća dobrobit, savjest, poštenje. Sanacija ovih moralnih i socijalnih zala traži cijele muževe, čelik značajeve, te se dade postići samo herojskim žrtvama. Hrvatskoj i nema drugog spasa. Pravi hrvatski domoljub mora biti spreman i na mučeništvo. Tu se valja odreći časti i naslova, visokih mjesta i unosnih službi, životnih udobnosti i užitaka; riječ u jednu: ostaviti sve, sve, što svijet visoko cijeni i za čime tako teži pohlepa ljudskog srca. Takve žrtve valja danas prinositi svetoj katoličkoj i narodnoj stvari, idealima našim, hoćemo li da izbavimo Hrvatsku iz očajnog stanja, u kome se nalazi.
No heroizam niče, kako već rekoh, jedino iz Euharistije.
Da, predragi, živite u zajedništvu Božjem, a sjedinjeni s Isusom posvećujućom milošću! Prikazujte sami sebe kao čistu živu žrtvu za Crkvu i domovinu! Krijepite se Tijelom Isusovim, da uzmognete Bogu služiti u ljubavi i pravednosti! Tako ćete skloniti i milosrđe Božje, da se smiluje bijednoj i nesretnoj domovini. Tko se Bogu klanja i pred Njim ponizuje, primit će Ga, a molitva će njegova prodrijeti kroz oblake. (Usp. Sir 35,17s.).