Biblija u hodu
Biblija je najznačajnija knjiga svjetske povijesti. Tko se tim riječima predaje, taj postaje drugačiji. I tada Bog stvara od mene novog čovjeka, samo ako mu poklonim svoje srce! Tako polaznici biblijsko – molitvenih večeri u Rabu, svojim dolaženjem jednom tjedno na čitanje te Knjige nad knjigama punim srcem, dopuštaju da taj Božji poziv prodire u dubinu srca, i otvaraju se njegovoj riječi kako bi djelovala i sve preokrenula. I član je svaki onaj koji želi uhvatiti taj znak vjere: da njegovu riječ primi u svoje tijelo, u svoju savjest, u svoje moranje i htijenje, jer to je riječ Gospodnja.
Želeći to pretočiti u prirodu i stopiti se s njom članovi su krenuli na put, hodajući, imajući određene kilometre pred sobom, uspone, kamenjare, šumarke, prekrasne vidike… Na prvom odmoru, napisali smo na komadiću papira ono što možda nismo željeli glasno izgovoriti: Gospodine, Isuse, oprosti mi, što sam tako nepažljivo prolazila pored tvoje riječi, Gospodine Isuse, nemoj zakasniti i pokloni mi sada svoju riječ, svoju ljubav, svoje smilovanje, svoje oproštenje…, čuvaj i nasloni mi djecu na svoje grudi…, poslušaj moje čežnje, prošnje, molitve… Spremile su to Pavica, Marina, Katica, Jasna, Ankica, Smiljka, Ljiljana, Ivanka, Mare, Milica, Ružica… da bi predale na cilju svog hoda, u svetištu Majke Božje Loparske u Loparu, svojoj Gospoji, jer ona sve razumije i primjer je vjerovanja. Predvođeni dekanom Raba, velečasnim Antonom, krenulo se dalje pjesmom koju je svaki od nas prihvatio misleći na ono sveto u sebi, tajanstveno srce svega, što je ovdje i što se zbiva, čemu se nadamo i strepimo. Jer danas se sve radi bučno i s trgovačkom računicom: jeftinije cijene, prigodne kupovine, moć, novac i zadovoljstvo. No sveto šuti. Nije cijenjeno na velikom tržištu svijeta. I još traži punomoć da nas vodi neshvatljivim, gorkim putovima. A On kaže: “Dođite! Ostanite uz mene! Tko mi je blizu, taj je svet.“
Ubrzo je Pavica preuzela vodstvo pod izlikom da pred svima nama čisti paučinu koja se stvorila na putu, naš predvoditelj je ostao u sredini, neprimjetno sve koordinirajući, a ostali raspoređujući se već prema brzini svoga hodanja. Vrijedna Ljilja i Marina podijelile su kavu svima, osim onima koji su izjavili: “Na hodočašću sam samo na vodi…!“, da se ne osjećamo daleko od običaja ispijanja kave u popodnevnim satima. Ponekad puno govorimo, ali malo promišljamo, a čežnja nam je imati prijatelje, biti primljen u radosnu zajednicu; tako bismo rado bili prihvaćeni, saslušani, tako nam dobro čini kad nas netko uzima posve ozbiljno, gleda kao prijatelja, voli i poštuje…, a to željeno jedinstvo, kao i iskustvo Boga su načelno svugdje i u svako vrijeme moguća. Pa je naša molitva otajstva Krunice bila kao udešavanje strune na violini da dobro usklađen glas života, koji stalno odzvanja, na njoj može zazvučati. Svaka Zdravo Marijo…, stapala se s prirodom, izgovorena tiho ili glasnije svakoga od nas, noseći naše čežnje, prošnje, molitve…, bili smo tihi, pažljivi, u iščekivanju dodira Božjeg lahora.
U svetištu Marije, na Loparskom brijegu, završilo je naše četverosatno planinarenje, osjećali smo se ispunjeno, ugodno i radosno. Kruna našeg putovanja bila je euharistija, kojoj su se pridružili i neki članovi koji nisu mogli biti u hodu s nama. Pozdravima župnika u Loparu vlč. Brozića možemo samo dodati : „Hvaljen budi, Gospodine!“
Ružica Kaštelan
