Piše: Anton Valković, urednik
Referendum: ZA!
Tamo poslije drugog svjetskog rata komunistička vlast provodila je razne represivne mjere protiv svih onih koji nisu bili jednoumno indoktrinirani. U sjećanje mi dolaze tolike priče naših starijih iz kojih se može iščitati vrijeme u kojem su živjeli i hrabrost koju su nosili u sebi odupirući se režimu koji je gazio vjeru, hrvatstvo, čovjeka koji misli svojom glavom… Moja prabaka bila je sa svojim sinom svećenikom u jednom našem mjestu kada je u župni stan upao čovjek s nožem u ruci tražeći svećenika da ga ubije. Hrabra žena uhvatila je kuhinjski nož i zaprijetila nasilniku na što je ovaj pun bijesa otrčao doma i porazbacao sve svete slike koje su se u kući našle… Mještani Vrbnika, od mnogih sam čuo tu zgodu iz naše i ne baš tako davne prošlosti, nakon što im je komunistička vlast htjela zabraniti slavlje sveca zaštitnika sv. Ivana Krstitelja, pobunili su se i stali u obranu vjere uzvikujući riječi: „Život damo, Ivana ne damo!“
U zadnje vrijeme, a nakon što se pokušavalo svim mogućim smicalicama onemogućiti održavanje referenduma o braku, svjedoci smo raznih pritisaka koji se iz svih mogućih oružja, ne isključujući i metode straha, obrušavaju na one koji misle da bi u Ustav RH trebalo unijeti definiciju braka koja je prirodna i naravna i koja nije protiv nikoga drugačijeg a koja znači jamstvo sklada, mira i budućnosti kako odraslih tako i djece. Nakon otvorenog svrstavanja protiv referenduma naših političara, od predsjednika i premijera preko ministara pa dalje, uz bok su im stali i mediji. Jutarnji na svom portalu daje besplatan prostor svima onima koji misle kao i oni. A što je s onima koji misle drugačije? Kada već govore o demokraciji i kao tobože diskriminaciji onih koji bi se ugurali pod plašt braka, ne radi toga jer im je do braka stalo, nego potpuno suprotno, jer svojim načinom života potkopavaju temelje dosadašnje civilizacije, zašto medijski prostor nije otvoren svima? I ostali mediji, od javne televizije pa dalje, jasno se svrstavaju na stranu PROTIV. Tako će na pr. Novi list u broju od 16. Studenog 2013. na naslovnici istaknuti velikim slovima: „REFERENDUM Mi smo PROTIV“ te ispod dodati: „Ne sporeći ničije pravo na slobodno mišljenje Uredništvo Novog lista odlučilo je javno podržati i promovirati kampanju kako bi na referendum 1. prosinca 2013. izašao što je moguće veći broj građana republike Hrvatske s pravom glasa. Također, na referendumsko pitanje „Jeste li za to da se u ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“ odgovaramo glasno i jasno da smo PROTIV.“ U potpisu stoji glavni urednik Novog lista Branko Mijić. Treba napomenuti i to da je u pozadini ovog teksta zastava duginih boja i silueta dvojice muškaraca koji se ljube.
Iako se, pišući ove retke, osjećam poput Davida pred moćnim Golijatom, smatram da ovakvim načinom promoviranja drugih i drugačijih, svima njima čine medvjeđu uslugu. Da se razumijemo, ne mrzim nikoga i nikome ne osporavam njegova prava ali ipak smatram da „kruške i jabuke“ ne valja miješati. Jer što nam je više demokracije u ustima i što je više dekliniramo ne samo po svim mogućim padežima, nego i mimo njih, sve je više jasno kako se demokracija gubi i kako se ponovno uvodi jednoumlje. I baš radi toga, u meni i raste onaj isti prkos i inat s početka ovog uvodnika kojim kucam na savjest i srca svih onih malih i običnih ljudi koji se u raljama sveopćeg ludila još uvijek osjećaju normalni te žive svoje živote u braku i obitelji svjesni kako mnogo toga nije idealno ali kako će, ako popustimo pod pritiscima „modernomislećih“, biti samo gore. A da se puca svim mogućim oružjem, ne libeći se ni onog podmuklog, svjedoči činjenica da je ovih dana netko na polici jedne naše gradske knjižnice pronašao slikovnicu, (kasnije je utvrđeno da ovo nije jedini slučaj i da ovakvu slikovnicu posjeduju i druge gradske knjižnice a dobile su je iz otkupa Ministarstva kulture), koja djeci otvoreno sugerira „moderne“ načine gledanja na obitelj. No, da ne mislite da izmišljam evo i pojedinosti. Slikovnica nosi naslov: „Sve je to obitelj“ autorica Alexandre Maxeiner i Anke Kuhl. Kako nema previše teksta, jer radi se o štivu namijenjenom djeci, uz „zgodne“ crteže evo i njenog teksta pa po onoj biblijskoj: „Tko ima uši da čuje, neka čuje.“ ili, za ovo vrijeme malo izokrenutoj: „Tko ima pameti, neka misli!“: „Obitelji kao što je Jakobova nazivaju se pačvork obitelji. Patchwork je riječ iz engleskog i u prijevodu znači sastavljeno od krpica. Kao pačvork pokrivači koji se šiju od potpuno različitih komadića tkanine. I pačvork obitelji se sastoje od različitih dijelova. Slično je tako kod Karle i njezinog mlađeg brata Martina. Njih dvoje jedan tjedan žive kod dviju mama, a drugi kod dviju tata. Martinove i Karline mame su Sabina i Tina. Obje su lezbijke. One se zaljube u žene umjesto u muškarce. Ali kako dvije žene ne mogu dobiti dijete jedna s drugom, zamolile su Emila. Emil je homoseksualac. On voli muškarce umjesto žena. Točnije, voli Andreasa. Emil je u braku s Andreasom. Obojica su oduvijek željeli postati očevi. Pa su se tako Emil, Andreas, Sabina i Tina dogovorili. Prvo su Emil i Tina dobili Karlu. Onda su Andreas i Sabina dobili Martina. Obitelji u kojima djeca žive s dvije majke lezbijke ili dva oca homoseksualca zovu se dugine obitelji.“
