Iz urednikove bilježnice (4 – 2015)

Piše: Anton Valković, urednik

Piše: Anton Valković, urednik

Uskrsna naslućivanja

Ne znam hoću li vam uspjeti prenijeti ono što ovih dana nosim u sebi. Započelo je to otkad je objavljeno da je naša biskupija dobila novoga biskupa u osobi Ivice Petanjka. Bože moj, tko je taj čovjek, odakle je, kakav je… pitanja su presretala jedno drugo. Pred oči su mi, putem ekrana i klikom na miša počele izranjati njegove slike, njegov smiješak… iz biografije je za mene najviše odzvanjalo ono da je redovnik, kapucin, da je gvardijan u Osijeku, da su njegovi rodom iz Zrina… Radeći o njemu izvanredan broj Veza, spoznaje su se širile… A onda prvi susret podno kipa Ivana Pavla II prigodom njegova prvog dolaska u Krk, prvi susreti… Susreti s njegovima: bratom Pavlom a onda, dan pred ređenje, i s njegovim roditeljima, ocem Stjepanom i majkom Katom, s ostalim članovima obitelji… Na licima svih njih, a ponajviše na licu biskupa Ivice, jedan duboki mir, neusiljeni osmjeh i posebna radost koja se gotovo zarazno na dan ređenja širila katedralom, kriptom, crkvom sv. Kvirina, Kamplinom, od lica do lica… Prerastala u razdraganost, spontani pljesak…

Sada, s tek par dana odmaka od svega što se tako brzo izdogađalo, tamo od 24. siječnja 2015. godine kada je objavljena vijest o novom biskupu pa sve do njegova ređenja, i dalje se pitam odakle taj mir, radost, spokoj… Odgovor naslućujem poput kakva arheologa kome je lopata iz zemlje podigla nešto čudno ili moreplovca koji je na obzoru kroz sumaglicu ugledao kopno… No, ni dalje se ne zanosim da znam… tek možda naslućujem…

Prigodom prvog susreta Odbora za pripremu ređenja biskupa Ivice, kojega sam bio član, dogovoreno je da bi bilo lijepo da naša biskupija novome biskupu pokloni pastoral – biskupski štap i to od drva masline. Sastanak je završio, svatko se dao svojim obavezama i zaduženjima a meni, uz sve drugo, taj štap nije dao mira… No, da ne dužim, štap novoga biskupa i ideja na koji ga način osmisliti, usmjerila me, zajedno s dvoje mladih koji su krenuli sa mnom, one nedjelje kada je u Zagrebu, na trgu pred crkvom sv. Marka naša nova predsjednica polagala prisegu, prema Zrinu. Iako je naš novi biskup iz Slavonije, njegovi su korijeni s Banovine, iz slavnog Zrina, odakle su, bez ičega, a kasnije će novi biskup u jednom razgovoru reći, s jedinim bogatstvom u sebi, njegovi, majka s devet a otac s deset godina, krenuli u nepoznato… prema ravnoj i bogatoj Slavoniji u kojoj su, kao pridošlice i kao „obilježeni“ mnogo puta bili gladni… Zrin je za mene i moju malu ekipu te nedjelje popodne uistinu bio put u nepoznato, terra incognita… Cilj odlaska u Zrin nije mi bio posve jasan. Tek sam naslućivao da dio tog mučeničkog i patničkog mjesta mora na neki način naći mjesto u štapu našeg novog pastira… U ruksaku, doma u Krk, ova mala tročlana ekipa donijela je te nedjelje, kasno navečer, nekoliko kamenčića ali možda i odgovor zašto smo dobili, kako je to za vrijeme ručka u svojoj čestitci rekao nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Alessandro D’Errico, „najradosnijeg biskupa“. (Naši svećenici su, slučajno ili ne, nakon njegova govora zapjevali poznatu ariju “U boj, u boj!” iz opere Ivana pl. Zajca “Nikola Šubić Zrinski”) „Oni koji siju u suzama žanju u pjesmi“, riječi su psalmiste koji, iz mnogovrsnih teških sudbina koje su dohvatile njegov narod, uči kako nevolja rađa, (Pavao će reći postojanošću koja se proteže do vjere), a psalmist se ne libi riječi – pjesma. I oni što su došli iz nevolje velike, kako vidi Ivan u Otkrivenju i oprali su svoje haljine u krvi Janjetovoj, kliču iza glasa (možda bi se moglo reći na sav glas) kako je nastalo spasenje i vlast Boga našega… Slaveći Sveto trodnevlje pratit ćemo Isusa kroz Getcemanij, „Duša mi je potresena…“ reći će, te nastaviti u trenutcima krajnje napuštenosti na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ Ta bol i patnja, zaogrnuta plaštem smrti, spustit će se i na učenike poput one dvojice, snuždenih i zaplakanih, na putu u Emaus… Ali onda dolazi preokret koji se ne temelji na ničem ljudskom jer ljudsko bi i dalje vuklo u nevolju, žalost, eventualno osvetu ako bi za nju bilo hrabrosti, ili mržnju… Obrat daruje Bog. „Mrtav bijah a evo živim…“ stoji u Otkrivenju. A Isus će reći učenicima u jednoj prigodi: „Ja živim i vi ćete živjeti.“ i „Tu radost nitko vam neće uzeti…“

Duboki mir i unutarnja smirenost, koju sam ovih dana imao prigode vidjeti u očima roditelja našega biskupa Ivice i osmjeh koji nije silazio s njegova lica, te osmjeh na licima mnogih koji su bili dionici ređenja, dar su Boga, koji nas, čudnim putovima, vodi radosti. Aleluja. Aleluja…