„40 dana za život“ – mislim – ne smije proći kraj mene a da se barem jedanput ne pridružim onima koji život doista vole i to ovom akcijom ljudski i kršćanski pokazuju.
No dani prolaze… jedanput ne mogu, drugi put mi se ne da, treći put…, i „40 dana“ bliži se kraju. A jutros pljušti kiša, baš junački, uporno. No, neka pljušti… Do riječke bolnice mi treba jedan sat. Sjedam u auto, idem.
Dolazim u bolnicu, znam da volonteri mole pred ginekologijom, ali ne znam gdje je to. A ušao sam i s krive strane. Malo lutam, bojim se da ne dođem prekasno, konačno pitam jednu medicinsku sestru i evo me pred ulazom u ginekologiju.
Grupica ljudi, ima ih 10-ak, 12…, jedan stariji gospodin, nekoliko žena, par djevojaka i nekoliko mladića. Mirno stoje u krugu i mole. „Zdravo Marijo…“ Vadim krunicu i tiho se pridružujem.
Naskoro ide peto otajstvo: Isus umire na križu.
Sabirem se i (kao i uvijek kad mi to uspije) pokušavam si u mašti predočiti scenu na Kalvariji. Dolazi mi pred oči Raspeti, ali ovaj put začudo samo gornji dio raspetog tijela. Naokolo je tamno. Odjednom kao da se desna ruka u ramenu odvaja, nastaje rupa, iz prsnog koša provaljuje krv. A onda kao da čujem neko kvrcanje… lome se kosti, pucaju rebra. Znam da je strašno, užasavajuće bolno visjeti na križu i čekati neumitnu smrt u mukama koje si jednostavno ne možemo predstaviti. Ja to samo „znam“ i malošto više od toga… Ipak, ovakva mi slika nikad ranije nije dolazila pred oči. Ovako nešto nije se događalo na križu… Malo zastajem, a onda mi odjednom sine: abortus!
Sad mi je sve jasno i sve logično. Znači: Gospodine, želiš mi poručiti da si Ti taj kome, vršeći abortus, čupaju ruke, noge, glavu… mrve rebra… Ti završavaš u kanalizaciji. Da, ne događa se to bilo kome, nekom neimenovanom, Tebi se to događa. Pa da, nisi li Ti unaprijed rekao: štogod činite jednome od onih najmanjih (baš si apostrofirao ‘najmanje’!) „meni“ to činite? Na križu Ti nisu ‘slomili ni jednu kost’ (kako je bilo i predviđeno), a ovdje Te doslovno drobe, mrve. Kad bi se to dvoje vremenski moglo odvojiti, morao bih se pitati: gdje Ti je teže?
Molitva ide dalje. Nailaze još neki… jedan svećenik, par djevojaka, neki mladić, … poneki od molitelja tiho odlazi. Molitveni prsten se malo povećava, pa malo suzuje. Krunica se pomalo gasi, a onda se otvara drugi registar, ovaj put pjevajući: „Isuse, blaga i ponizna srca…“ Melodija se lagano, nenametljivo prelijeva preko rominjanja kiše i užurbanih koraka ljudi koji ulaze, izlaze… svaki sa svojim brigama i mislima, i sa svojim ‘srcem’.
„Učini srce moje po srcu svome“. Nemoguće je ne misliti ovdje na one koji su zanijekali ili, u najmanju ruku, ušutkali svoje srce, okamenili ga, da ne reagira više kao normalno ljudsko srce kad vidi djeliće iskasapljenog tjelešca djeteta čije će mjesto u ljudskoj obitelji ostati prazno, jer za njega ‘nije bilo mjesta ni u štalici’. Znam, Gospodine, da i moje srce čezne za preoblikovanjem, ali ta srca, ta kamena srca… moram im dati prednost.
Malo kasnije zazivi: „Srce Isusovo, satrveno zbog opačina naših, žrtvo za grijehe…“, ali i „pomirbo grijeha naših, izvore života, strpljivo i mnogoga milosrđa…“ Doživljavam to kao svjetlo na horizontu. Jer ovi tihi molitelji su uvjereni da je ljudski život neizmjerno vrijedan. Možda i ne toliko u sebi i zbog sebe, ali svakako zato jer je plaćen neizmjernom cijenom.
Rastajemo se. Odlazim, a putem me prati ona slika Raspetoga.
Sa facebook-stranice mons. Nikole Radića
