U tuzi pokleknemo, u vjeri se uzdignemo, nema puta bez posrtanja, nema nastavka puta bez iskrene potvrde…“ , napisao mi je Krešimir Butković u posveti svoje knjige „Molitelj“, čijoj promociji sam nazočila u prepunoj dvorani Osnovne škole Ivana Rabljanina u Rabu.
U svojoj mladosti Krešimir Butković zbog nesmotrenog skoka u more ostaje invalidom, u kolicima, i u svojoj borbi s nerazumijevanjem, neshvaćanjem svoje sudbine, depresijom, tragedijom u obitelji, uzima olovku u ruke i piše, polako, bojažljivo i otvorivši se kreće snažnim zamasima i sebe samog iznenadi ljepotom i jačinom emocija.
Krešo je pjesnik, prozaik, kolumnist, tekstopisac. On je veliki Rabljanin, s neograničenom ljubavi prema „njegovom“ otoku. Njegove pjesme, uglazbljene mnogi pjevaju, pa i na festivalima. Sam kaže za sebe da mu je pisanje terapija: „Potreban ispušni ventil za nabubrene emocije s kojima se ne mogu više nositi. Svojevrsno pročišćenje koje liječi dušu i ozdravlja me. Pišem iz jednostavne potrebe da ne bih trebao vrištati s prozora da me netko čuje. Ovako dopirem do više ljudi na bezbolniji način. Imam toliko toga za reći i podijeliti s drugima. Lijepo je kad kroz pisanje naiđeš na istomišljenike i ostvariš kvalitetan suodnos u komunikaciji. Neki populizam, popularnost, samopromocija su mi odbojni iz same činjenice što ja želim biti prepoznat, a ne poznat.“
Znamo da nas današnja psihologija pokušava naučiti prihvaćati neizbježno. Ali puko prihvaćanje često graniči s prepuštanjem sudbini. Borba nam se može činiti besmislenom kad više nismo kadri barem nešto učiniti s danim nam stanjem. Ako mislimo da je sudbina ili slučaj stvorio to stanje i da je sve to besciljno i besmisleno, preostaje nam samo rezignacija. To je za čovjeka jedina mogućnost ako ne poznaje Stvoritelja puna ljubavi koji u konačnici sve drži u svojoj ruci. No odgovor na rezignaciju jest predanost. Ono se rađa iz vjere nad svime – pa i onim što nam izgleda besmisleno – bdije Nečija brižna ljubav. Od svih stavova vlastitih kršćanskoj vjeri – poput opraštanja, jednostavnosti, molitve, dobrote… – predanost je možda najbogatija sadržajem, što potvrđuju mnogi sveci. Kada „zavolimo“ vršiti Božju volju, kakva god bila, gasi se i otpor i svi stavovi koji iz toga otpora proizlaze. Povjerenje i pouzdanje nas uči da ne postoji drugi cilj nego postići mir u Božjem zagrljaju. Naravno da se to ne postiže „za tren oka“, ali na tom putu svaki je novi korak mali zaseban cilj.
Za svog „Molitelja“ autor kaže da mu se jedne noći kroz san odvrtjela cijela priča i počeo je s istraživanjem za građu, čitao je, gledao i slušao o životu beskućnika i o životu „Molitelja“ koji postoje i to spojio u roman. I sam je pošao u Kuću susreta Tabor, upoznao mnoge laike koji svojim molitvama i zazivima za pomoć Duhu Svetom i Isusu nalaze svoje oslobođenje i izliječenje. Mnogi koji su pročitali roman „ Molitelj“, o čovjeku koji je imao sve i završio na ulici kao beskućnik zbog svog načina života, gledaju drugim očima te ljude i ne okreću glave od njih već im pomažu ili žele pomoći. Roman ne dozvoljava da čovjek propadne i spašava ga pogledom u neku bolju dimenziju, gdje njegova nevolja postaje njegova najveća pobjeda, jer otkriva svoj životni zadatak.
Prvi njegov izdani roman je autobiografski, „Fifty – fifty“, u kojem se razračunava sa svojim borbama, predrasudama, svojom silinom emocija i snagom osmjeha unatoč proživljenim traumama.
Njegova Maslinska gora, na koju se uspio popeti, bila je gora svih njegovih suza, tjeskobe i napuštenosti od svih, pritisnut velikom osamljenošću, obuzet tamom i nejasnoćom i sumnjom u takav život, on je u tim vremenima najdublje tame sve predao Bogu i doživio ga bez šminke i krinke, i upoznao Božje svjetlo i ljubav. Što je njegov životni zadatak, njegovo poslanje? Osjetio je to na svojoj Maslinskoj gori, jer Božji nalog je uvijek veći nego naše shvaćanje i formuliranje. Uzeo je svoje „pero“ i krenuo putem emocija, ljubavi, vjere, i naravno s punim pouzdanjem u onoga koga je susreo u trenutku najvećih strahova i sumnji.
Pokrenuo je plivački maraton „Srcem protiv barijera“, humanitarnog karaktera. Prikupljenim sredstvima kupljen je lift u Osnovnoj školi, tako da djeca s invaliditetom mogu biti ravnopravna u školovanju. Ove godine su sredstva namijenjena za kupnju „liftera“ ili mostića za ukrcaj nepokretnih ili slabo pokretnih putnika na izletničke brodove. Kao rapski književnik dobio je i Grb grada Raba na što je izuzetno ponosan.
„Roman ‘Molitelj’ me i samoga učvrstio u vjeri. Shvatio sam da sam na dobrom putu jer – On je moj Put!“
Ružica Kaštelan
