Krešo na svojoj Maslinskoj gori

U tuzi pokleknemo, u vjeri se uzdi­gnemo, nema puta bez posrtanja, nema nastavka puta bez iskrene potvrde…“ , napisao mi je Krešimir Butković u posve­ti svoje knjige „Molitelj“, čijoj promociji sam nazočila u prepunoj dvorani Osnov­ne škole Ivana Rabljanina u Rabu.

Kresimir Butkovic

U svojoj mladosti Krešimir Butković zbog nesmotrenog skoka u more ostaje invalidom, u kolicima, i u svojoj borbi s nerazumijevanjem, neshvaćanjem svoje sudbine, depresijom, tragedijom u obitelji, uzima olovku u ruke i piše, polako, bojažljivo i otvorivši se kreće snažnim zamasima i sebe samog iznenadi ljepotom i jačinom emocija.

Krešo je pjesnik, prozaik, kolumnist, tekstopisac. On je veliki Rabljanin, s ne­ograničenom ljubavi prema „njegovom“ otoku. Njegove pjesme, uglazbljene mno­gi pjevaju, pa i na festivalima. Sam kaže za sebe da mu je pisanje terapija: „Potre­ban ispušni ventil za nabubrene emocije s kojima se ne mogu više nositi. Svojevrsno pročišćenje koje liječi dušu i ozdravlja me. Pišem iz jednostavne potrebe da ne bih trebao vrištati s prozora da me net­ko čuje. Ovako dopirem do više ljudi na bezbolniji način. Imam toliko toga za reći i podijeliti s drugima. Lijepo je kad kroz pisanje naiđeš na istomišljenike i ostvariš kvalitetan suodnos u komunikaciji. Neki populizam, popularnost, samopromocija su mi odbojni iz same činjenice što ja že­lim biti prepoznat, a ne poznat.“

Znamo da nas današnja psihologija pokušava naučiti prihvaćati neizbježno. Ali puko prihvaćanje često graniči s pre­puštanjem sudbini. Borba nam se može činiti besmislenom kad više nismo kadri barem nešto učiniti s danim nam sta­njem. Ako mislimo da je sudbina ili slučaj stvorio to stanje i da je sve to besciljno i besmisleno, preostaje nam samo rezigna­cija. To je za čovjeka jedina mogućnost ako ne poznaje Stvoritelja puna ljubavi koji u konačnici sve drži u svojoj ruci. No odgovor na rezignaciju jest predanost. Ono se rađa iz vjere nad svime – pa i onim što nam izgleda besmisleno – bdije Neči­ja brižna ljubav. Od svih stavova vlastitih kršćanskoj vjeri – poput opraštanja, jed­nostavnosti, molitve, dobrote… – preda­nost je možda najbogatija sadržajem, što potvrđuju mnogi sveci. Kada „zavolimo“ vršiti Božju volju, kakva god bila, gasi se i otpor i svi stavovi koji iz toga otpora proizlaze. Povjerenje i pouzdanje nas uči da ne postoji drugi cilj nego postići mir u Božjem zagrljaju. Naravno da se to ne postiže „za tren oka“, ali na tom putu svaki je novi ko­rak mali zaseban cilj.

Za svog „Molitelja“ autor kaže da mu se jedne noći kroz san odvrtjela cijela priča i počeo je s istraživanjem za građu, čitao je, gledao i slušao o životu beskuć­nika i o životu „Molitelja“ koji postoje i to spojio u roman. I sam je pošao u Kuću susreta Tabor, upoznao mnoge laike koji svojim molitvama i zazivima za pomoć Duhu Svetom i Isusu nalaze svoje oslobo­đenje i izliječenje. Mnogi koji su pročitali roman „ Molitelj“, o čovjeku koji je imao sve i završio na ulici kao beskućnik zbog svog načina života, gledaju drugim oči­ma te ljude i ne okreću glave od njih već im pomažu ili žele pomoći. Roman ne do­zvoljava da čovjek propadne i spašava ga pogledom u neku bolju dimenziju, gdje njegova nevolja postaje njegova najveća pobjeda, jer otkriva svoj životni zadatak.

Prvi njegov izdani roman je auto­biografski, „Fifty – fifty“, u kojem se razračunava sa svojim borbama, predrasudama, svojom silinom emocija i snagom osmjeha unatoč proživljenim traumama.

Njegova Maslinska gora, na koju se us­pio popeti, bila je gora svih njegovih suza, tjeskobe i napuštenosti od svih, pritisnut velikom osamljenošću, obuzet tamom i nejasnoćom i sumnjom u takav život, on je u tim vremenima najdublje tame sve predao Bogu i doživio ga bez šminke i krinke, i upoznao Božje svjetlo i ljubav. Što je njegov životni zadatak, njegovo poslanje? Osjetio je to na svojoj Maslin­skoj gori, jer Božji nalog je uvijek veći nego naše shvaćanje i formuliranje. Uzeo je svoje „pero“ i krenuo putem emocija, ljubavi, vjere, i naravno s punim pouzda­njem u onoga koga je susreo u trenutku najvećih strahova i sumnji.

Pokrenuo je plivački maraton „Srcem protiv barijera“, humanitarnog karak­tera. Prikupljenim sredstvima kupljen je lift u Osnovnoj školi, tako da djeca s invaliditetom mogu biti ravnopravna u školovanju. Ove godine su sredstva na­mijenjena za kupnju „liftera“ ili mostića za ukrcaj nepokretnih ili slabo pokretnih putnika na izletničke brodove. Kao rapski književnik dobio je i Grb grada Raba na što je izuzetno ponosan.

„Roman ‘Molitelj’ me i samoga učvr­stio u vjeri. Shvatio sam da sam na do­brom putu jer – On je moj Put!“

Ružica Kaštelan ­