Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Euharistijska služba, drugi dio svete mise, započinje prinosom darova.
Riječi koje svećenik izgovara uzdižući najprije kruh, a zatim vino podsjećaju nas najprije da darove koje prinosimo nisu naši nego da smo ih primili: „od tvoje darežljivosti primismo kruh … vino što ti ga prinosimo“. Nismo mi prvi koji nešto Bogu dajemo, jer, ako malo bolje razmislimo, sve što imamo od njega smo primili. Zato je njemački filozof Martin Heidegger imao potpuno pravo kad je rekao: „Denken ist Danken“ – „Misliti znači zahvaljivati“. Onaj tko razmišlja i razumije ispunjen je zahvalnošću. A biti svjestan obdarenosti i Božje ljubavi koja iza svega stoji temelj je čitavog našeg duhovnog života.
Priznanje da sve ono što posjeduju i od čega žive u konačnici zahvaljuju Bogu starozavjetni su vjernici izražavali tako što su Bogu prinosili prvine od svojih plodova, ono prvo i najbolje (usp. Post 4,4; Pnz 26,8-10). Prinoseći kruh i vino u euharistiji i mi sa zahvalnošću priznajemo da nam od Boga dolazi i zemlja i ruke koje su je obrađivale i plod koji nam zemlja podarila i srce sposobno Božji dar prepoznati i priznati. Želeći biti njemu slični, njemu koji nam je sve darovao, mi mu uzvraćamo darom kruha i vina i tako izražavamo našu zahvalnu ljubav.
Prinos koji biva preobražen
Valja odmah uočiti da prinijeti nije isto što i žrtvovati. Mi u biti nismo sposobni dar pretvoriti u žrtvu. Žrtva je naime nešto sveto, nešto što samo Bog može učiniti. Žrtvovati znači „učiniti svetim“ kao što to lijepo kaže latinski glagol „sacrificare“ sastavljen od pridjeva „sacer“ (svet) i glagola „facere“ (činiti). U euharistiji je Duh Sveti onaj koji pretvara naš prinos kruha i vina u Isusovu žrtvu Tijela i Krvi kako potvrđuje i Druga euharistijska molitva: „Tebe, zato, molimo: rosom Duha svoga posveti ove darove, da nam postanu Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista“. Mi dakle prinosimo kruh i vino s molitvom da ih Bog, snagom svoga Duha preobrazi u „kruh života“ i „piće duhovno“ i to nama, za nas koji ih prinosimo. Ono što prinosimo kao dar Bogu bit će nam uzvraćeno preobraženo, kao Tijelo i Krv Kristova kojima ćemo se pričestiti.
Zašto je Isus izabrao kruh da postane njegovo Tijelo
Kruh je u Isusovoj domovini, i ne samo ondje, najosnovnije jelo i kao takav simbol je hrane. U tom smislu razumijemo i četvrtu molbu Očenaša: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“. Zanimljivo da Isus, da bi nam dao Euharistiju, nije se poslužio nekom hranom koju zemlja sama od sebe daje, kao npr. šumsko voće, nego je izabrao jelo u kojem se sjedinjuju dar Božji, plod zemlje i rad ruku čovječjih. Kruh je rezultat rada ljudskih ruku i to tolikih: orača i sijača, žeteoca i vijača, mlinara i pekara. Kao takav kruh je znak ljudske solidarnosti koja je neophodna za naše preživljavanje, za naš život.
Na posljednjoj večeri Isus je uzeo kruh i najprije zahvalio Bogu koji nas u svojoj očinskoj ljubavi hrani kruhom svagdanjim. Zatim je razlomio kruh i dao ga svojim učenicima. Kruh koji ima kao izvor zajedništvo tolikih ljudi uključenih u njegovu proizvodnju ima zajedništvo i kao svoj cilj. Razlomljen i podijeljen kruh ujedinjuje i spaja one koji ga zajedno blaguju. Dijeljenje kruha i hrane općenito temelj je zajedništva i radosti sustolnika čiji nedostatak najbolje osjećaju oni koji jedu sami.
„Čovjek ne živi samo od kruha nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Pnz 8,3). Imajući u vidu da je čovjek ne samo materijalno, nego i duhovno biće, potrebno Boga i zajedništva s njime, Isus je na posljednjoj večeri pretvorio kruh u vlastito Tijelo, u istinski znak njegove prisutnosti kao utjelovljene Božje Riječi. Poput kruha i Isusovo Tijelo je plod dara Božjega i ljudske suradnje: začet je po Duhu Svetome, a rođen od Djevice Marije. On je onaj istinski kruh s neba što ga Otac daje za život svijeta (usp. Iv 6,32). Kao što je zajedništvo onih koji ga blaguju cilj naravnog kruha tako i blagovanje Tijela Kristova u euharistiji ima za cilj zajedništvo vjernika s Bogom i posljedično zajedništvo vjernika međusobno.
Zašto je Isus izabrao vino da postane njegova Krv?
Za razliku od kruha bez vina se može živjeti. Zašto Isus nije za sakramentalni znak izabrao vodu, a ne vino? Zato jer je za vodu čovjek ne treba ništa napraviti nego je samo zagrabiti, skupiti, dovesti. Vino pak je poput kruha, ne samo „plod trsa“ nego i „rada ruku čovječjih“, rezultat sposobnosti koje nam je Bog dao a mi smo ih upotrijebili. Vino je poput kruha puno simbolike koju registrira i Biblija: vino „što razvedruje srce čovječje“ simbol je radosti (Ps 104,15), Božjeg blagoslova (Izr 3,9-10), ljubavi (Pj 4,10), mesijanskih vremena (Iz 25,6; Iv 2,1-12). Pretvarajući vodu u vino na svadbi u Kani Galilejskoj, priskrbljujući zaručnicima i njihovim gostima obilje izvrsnog vina, Isus pokazuje da je on kao Mesija došao darovati ljudima život pun radosti, život nošen ljubavlju, život koji čini ljudsko srce ispunjenim, život u izobilju. Međutim naše zemaljsko vino nije dovoljno za ovu istinsku radost. Zato ga na misi prinosimo Bogu da ga on pretvori u „piće spasenja“, u vino vječnog života, u Kristovu Krv koja se za nas prolijeva. To je „krv novoga i vječnoga saveza“ (usp. Lk 22,20), novog i vječnog svadbenog zajedništva između Boga i ljudi koje nam je Isusova otkupiteljska smrt na križu omogućila.
Istinsko zajedništvo izvor je prave radosti. U euharistiji se sjedinjujemo s Kristom da bi njegova radost bila u nama i da bi naša radost bila potpuna. Isusova radost se pak temelji na njegovu zajedništvu s Ocem nebeskim. Kao dokaz da on zaista „ostaje u Očevoj ljubavi“, Isus navodi činjenicu da on vrši Očeve zapovijedi. Isto tako i mi smo istinski jedno s Isusom ukoliko činimo ono što nam je zapovjedio, ukoliko ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio (usp. Iv 15,10-14). Jesmo li spremni davati, ako treba, i dati svoj život za svoje prijatelje? Neka nas euharistijski Isus ovih svetih dana u kojima slavimo njegovo predanje za nas, učini više međusobno solidarnima a tako i otvorenijima za pravu životnu radost koju nam Bog po njemu želi darovati.
