Misijsko putovanje biskupa Ivice u Zambiju
JEDNI DRUGIMA DOBRO ČINITI
Blagoslov nove crkve na filijali Ibolelo
U sklopu posjeta misiji Nawinda, pošli smo u petak, 20. listopada u Ibolelo, jednu od 12 filijala misije Nawinda. Razlog našega dolaska bio je dvostruk, ako ne i trostruk: susret s vjernicima, blagoslov nove crkve, krštenje djece i katekumena. Nakon pjesme i plesa svi su nam prišli i u znak dobrodošlice rukovali se s nama. Biskup se kratko zadržao u razgovoru s predsjednikom župskog vijeća koji ga je izvijestio o gradnji crkve i životu vjernika. A onda smo pošli sjesti sa katekumenima kako bi ih vlč. Boris ispitao i vidio koga će pripustiti sakramentima, a tko će još morati pričekati (koje li suprotnosti od naše prakse). Nakon odabira novokrštenika (njih 14) krenuli smo prema novoj crkvi. Zbog ruševnosti stare, ali i zbog rasta broja vjernika u ovom kraju, izgrađena je nova crkva. Naše konkretne donacije i darovi koje dajemo za misije itekako pomažu misionarima u njihovom djelovanju, pa tako su donacije vjernika, preko Misijske središnjice iz Sarajeva, pomogle vlč. Borisu u financiranju krova za ovu crkvu, a ostale radove izveli su lokalni volonteri i sami župljani. U prigodnoj homiliji biskup Petanjak izrazio je radost što je ovdje. „Budući da smo blagoslovili crkvu, dobili ste mjesto gdje ćete se moći okupljati i Boga moliti. Na mome hrvatskom jeziku riječ ‘blagosloviti’ znači o nekome ili nečemu lijepo govoriti, tako i po svakom blagoslovu Bog nama čini dobro i pokazuje nam svoju ljubav, pa smo i mi dužni druge blagoslivljati, dobro im činiti i ljubiti“, rekao je biskup Petanjak. Novokrštenicima se obratio riječima: „Crkva je majka! I kao što roditelji daju tjelesno rođenje svome djetetu, tako i Crkva kao majka iz vode i Duha Svetoga, sebi rađa novo potomstvo. Vaša je Crkva danas bogatija za 14 novih članova, te se i svi mi možemo prisjetiti riječi koje je Bog izgovorio nad svojim Sinom: ‘Ovo je Sin moj ljubljeni, u Njemu mi sva milina.’ Tako i Otac nebeski nad svakime od vas, a posebno danas na dan vašega krštenja, govori ove iste riječi“, kazao je biskup Petanjak. U znak priznanja i zahvale, biskup je misionaru Borisu, u ime svih vjernika i svećenika Krčke biskupije, darovao kalež i ciborij za slavljenje Euharistije na raznim postajama svojih misija. Vlč. Boris pokazao je svoje stare posude koje je dobio od ondašnjih kapucina prije 35 godina kada je započeo svoje djelovanje u Zambiji. I na ovaj će način biti, dok bude slavio misu, povezan sa svojom Krčkom biskupijom.
Posjet Mazibi – misiji u nastajanju
Za razliku od do sada posjećenih misijskih centara i filijala koje je osnovao vlč. Boris, a koje već duži niz godina samostalno funkcioniraju, posjet novoj postaji Maziba bio je sasvim drugačiji. Naime, mogli smo upoznati i vidjeti kako nastaje jedna nova postaja, odnosno, koje predradnje je potrebno učiniti kako bi započela s misijskim djelovanjem. Osobno me se posebno dojmila. To je ujedno bila i posljednje odredište našega boravka u Zambiji s kojim nas je vlč. Boris želio upoznati. Mazibi je smješten oko 50 km sjeverno od misije Ndjoko. Naše putovanje prema ovom cilju počelo je u utorak, 24. listopada. Krenuli smo iz misije Ndjoko preko rijeke Zambezi. Odličan osjećaj! Voziš se u nešto povećem kanuu i diviš se ljepoti prirode, a misli ti neprestano govore da pratiš površinu rijeke ako bi koji Hypo (nilski konj) izronio. Tu je, naravno, i strah da ne izroni baš ispod nas, pa da nas ne prevrne, što ne bi bilo nimalo ugodno. Nakon kratke vožnje po rijeci Zambezi našli smo se na drugoj strani obale gdje nas je čekao automobil. No, prije Mazibe, posjetili smo Lusu. Ona nam je vrlo dobro poznata prema informacijama koje proteklih godina imamo iz rada vlč. Borisa. Misija Lusu osnovana je prije 14 godina, a predivnu crkvu sv. Josipa posvetio je kardinal Vinko Puljić. Misija – župa Lusu, danas je nažalost napuštena, zato jer nedostatak svećenika u biskupiji ne omogućuje stalnu prisutnost svećenika na župi. Danas svećenik dolazi povremeno iz susjedne župe.
Na putu prema Mazibi nisam se vozio u bunkeru, već između vozača i suvozača, pa smo mogli zajedno moliti časoslov pjevajući psalme, a čvrsto vjerujem da nas je upravo to pripremilo da još bolje progledamo i razumijemo ono što ćemo tek susresti. Maziba se nalazi na području do koje Radosna vijest još nije stigla! Lako je zaključiti, vidjevši što je do sada već sve vlč. Boris učinio, da je dolazak na Mazibu bio izazov za njega, i ovdje je njegova karizma također postala djelotvorna. Ideja da se započne izgradnja centra upravo u tom području došla je od nekoliko vjernika koji su rodom iz tog područja, a žive u drugim misijama. Maziba se nalazi u biskupiji Mongu, a ne u biskupiji Livingstone u kojoj djeluje vlč. Boris. Nakon što su dobivena dopuštenja od crkvenih i državnih vlasti, kao i pristanak Kraljevskog dvora, rad je započeo prije dvije godine obilaskom i upoznavanjem s prostorom i ljudima u tom kraju. Misionar Boris formirao je svoj tim koji ima zadatak izgraditi misiju, ali i okupiti zajednicu animirajući i pozivajući ljude na kateheze i molitvu. Formirani animatori kroz protekle godine djeluju i u obližnjim školama kako bi i na taj način upoznali lokalno stanovništvo, te započeli evangelizaciju. Sve je još u izgradnji i organiziranju. Mise i kateheze slave se u otvorenoj crkvi pod drvom. Mi smo, pak, vidjeli i kako izgleda označavanje prostora za izgradnju crkve. Dojmljiv je bio susret s timom mladića i animatora koji rade na izgradnji zajednice. Svi su se bili predstavili, a vlč. Boris nas je upoznao s njihovim zadatkom i službom. Sjećam se dobro da je takav duh vjere, izazov i takva otvorenost stvaranja misijskog centra koju smo kod tog tima osjetili potaknuo biskupa Ivicu da im izrazi svoje zadovoljstvo, zahvalnost i divljenje za sve što čine, kao i za činjenicu da je mogao iz prve ruke upoznati početke nečega čiji će se plodovi tek moći vidjeti za nekoliko godina. Te je večeri bila i naša posljednja večera u misijama (barem smo tako mislili). No, ispostavit će se da ćemo imati i više posljednjih večera i rastanaka.
Napustivši misijske krajeve u kojima živi i radi naš vlč. Boris vratili smo se u Livingstone gdje smo ponovno prenoćili u kapucinskom samostanu čekajući tako let za povratak kući idućega dana. Susret smo zaključili posjetom biskupu ordinariju mons. Valentinu Kalumbi koji nas je primio u svome uredu. Kao i s biskupom Raymondom, razgovaralo se o izazovima pastorala, nedostatku svećenika, a tema je bio i vlč. Boris i njegovo djelovanje. Zanimljivo je da aktualni biskup poznaje vlč. Borisa iz vremena kada je još bio bogoslov. Tom je prigodom zahvalio biskupu Ivici na daru Krčke biskupije – daru misionara Borisa za kojega je rekao da je on stup u njihovoj biskupiji. Ugodno je to bilo čuti.
Došao je tako i petak, 27. listopada, dan našeg odlaska iz Zambije. U zračnu luku su nas ispratili vlč. Boris, fra Dominik, uz prisutstvo vjernika katolika koji rade na aerodromu. Putnici i prtljaga ukrcani, zrakoplov s nama na pisti i čekamo. No, javljaju da je došlo do kvara i da se svi putnici moraju iskrcati. Sve u svemu, jedini let toga dana, nije poletio niti će poletjeti. Dobili smo još jedan dan, još jednu noć, ali i još jednu posljednju večeru u Zambiji s vlč. Borisom. A idućeg jutra, ponovno ispraćaj i ponovno ukrcaj u zrakoplov, ali ovoga puta je poletio. Vratili smo se puni iskustava, dojmova, srca prepunog ljubavi i radosti koje nam je pružio taj misijski kraj. Ipak ću reći da je od svega najvažniji bio suživot, molitva i iskustvo koje smo primili s vlč. Borisom. Siguran sam da je posjet biskupa Ivice njegovom svećeniku misionaru podrška, priznanje, ali i blagoslov za budućnost. Vjerujem da ste iz svega ovdje navedenog i naslutili odgovor na pitanje: “Trebaju li se biskupi i vjernici misija i župa u kojima djeluje vlč. Boris bojati da će im ga biskup uzeti natrag?” Nema bojazni! Biskupove riječi bile su: “Hrabro i s Božjim blagoslovom dalje!” Ono što svi mi možemo jest i nadalje biti duhovna i materijalna pomoć misijama i misionarima. “Eni Sha, father Boris!”
ĐAKONSKO REĐENJE VLČ. JOSIPA KARABAIĆA
Ove je godine u Puntu na proslavi blagdana sv. Andrije, apostola (30. studenog) bilo iznimno svečano. Naime, toga dana, kada župa i općina Punat slave svoga nebeskog zaštitnika, u župnoj crkvi Presvetog Trojstva, s početkom u 16:30 sati, održano je đakonsko ređenje bogoslova Josipa Karabaića. Josip je, nakon višegodišnje teološke i duhovne priprave, tijekom svečane koncelebrirane svete mise, spremno i odvažno izrekao svoj »Evo me!« Gospodinu i po rukama biskupa Ivice Petanjka primio sveti red đakonata.
U ovoj godini duhovnih zvanja to je bio veliki događaj, ne samo za našu Krčku biskupiju, već i za samu župu Punat. Koliko je samim župljanima značio ovaj događaj, moglo se vidjeti iz truda koji je uložen da to liturgijsko slavlje bude tako svečano i dostojanstveno. Župa Punat je zadnji put prije više od pedeset godina imala tu milost i čast da bude mjestom podjele sakramenta svetog reda. Naime, tada je biskup Karmelo Zazinović zaredio za svećenike četvoricu kandidata, među kojima i sadašnjeg biskupa u miru, mons. Valtera Župana. Upravo biskup Valter je bio taj koji je primio Josipa za bogoslova, te mu je svojim dolaskom na njegovo đakonsko ređenje iskazao svoju blizinu i očinsku brigu, na čemu mu je Josip na koncu slavlja s ganućem zahvalio.
U svojoj homiliji, biskup Ivica je rekao da kada slavimo blagdane svetaca, često smo skloni zadržati se na onom što su oni učinili za svoga života, i tako, nesvjesno, njihove zasluge za svetost pripisati njima samima. »Pripisujemo čovjeku koji je učinio određeni napor i trudio se osmisliti svoj život na najbolji mogući način, a više puta i pod cijenu života, kao što je to slučaj s apostolima i mučenicima. Sam po sebi takav govor nije pogrešan, jer pokazuje da se svetac postaje, a ne rađa, te da čovjek radeći na sebi može se visoko vinuti.« Međutim, sve u životu ima svoj uzrok i posljedice. »Ima svoj početak u kojem su postavljeni temelji i dani okviri, a ostalo je bila gradnja na tim postavljenim i zadanim temeljima.« S tim bi se složio svaki svetac i »svaki bi od njih rekao: ‘Više sam primio, nego što sam dao.’ Zato danas na blagdan svetog Andrije apostola ne slušamo o njegovim zaslugama i o onome što je on kao apostol učinio za širenje evanđelja, nego što je Isus učinio za njega. Nikada on ne bi postao apostol da nije bilo Isusovog pogleda i izričitog poziva.«
Nadalje, Otac Biskup je istaknuo jednu misao kao okosnicu svega onoga što želi reći: »Sve je milost i sve je od Boga«, dodavši da je poziv »tako nešto veliko da se može usporediti sa stvaranjem svijeta ili bar s novim stvaranjem.« Otac Biskup je nastavio dalje analizirajući evanđeoski odlomak:
»Isus prolazi uz Galilejsko more i ugleda dva brata (usp. Mt 4,18). Isus kad govori sjedi, a kad poziva hoda. U oba slučaja poučava, ali tako da pokaže kako je on Riječ koju treba slušati i Put koji treba slijediti. On je jedina Riječ koju treba slušati i jedini Put koji treba slijediti. Prolazi uz Galilejsko more. Mogli bi reći ide Puntom uz rivu. More – voda, su znak tolikih stvaranja u povijesti spasenja. Od stvaranja svijeta, preko novog stvaranja u vrijeme Noe i potopa, preko Izlaska i prelaska Crvenog mora i novog stvaranja cijelog naroda,… sve do svakog od naših krštenja i preporođenja na novi život. I ugleda. Oko vidi ono što srce želi vidjeti i koga se u srcu nosi k njemu se ide. Nije moguće razumjeti kako je mogla nastati izreka: ‘Jedno oko uvijek gleda sakrit mu se ništa ne da’, i tom izrekom okarakterizirati Boga Oca kao suca kojemu ništa ne izmiče iz vida, kad Isus, kao savršeni objavitelj Oca, pokazuje upravo suprotno. Blago onom na kome se Božje oko zaustavi«, istaknuo je Otac Biskup.
»Blago onom koga Bog gleda i koga Bog pogleda«, nastavio je dalje Otac Biskup, »Božji pogled jamči moju egzistenciju. Božji pogled daje život. Bog svraća svoj pogled na onoga koga ljubi. Božji su pogledi pogledi milosrđa i poziva. Gledati Boga je vječna čežnja čovjeka i gledati Boga znači biti spašen i imati mjesto u raju.« Isus je ugledao i pozvao dvojicu braće. »Moj poziv je da budem brat i da stvaram bratstvo, jer sam sin Oca nebeskog i brat Isusa Krista. Tek kad uspostavim odnos – relaciju s braćom i sestrama razumjet ću što to znači da sam sin Božji, kći Božja, dijete njegovo.« Evanđelist prvo spominje Šimuna zvanog Petar. »Prvi pozvani bit će i prvi među apostolima, makar Petar, na aramejskom jeziku Kefa, znači ‘stijena’, ali i ‘tvrda glava’, tvrdoglavac. Petar, tvrd u glavi i u srcu, prvi će od apostola osjetiti tzv. Božju ‘tvrdoću’, tj. milosrđe i praštanje nakon što zataji Isusa. Na tom iskustvu, koje Petar nikada nije zaboravio i koje nitko od nas ne bi trebao zaboraviti, Bog je sagradio svoju Crkvu. Na jedinom temelju koje se zove milosrđe Božje.« Evanđeoski odlomak nastavlja dalje i uz Šimuna spominje njegovog brata Andriju. »Isus može pozivati i u paru. Može pozivati i preko drugih ljudi i preko različitih događaja, ali je poziv uvijek direktan. Bez obzira što nas je ovdje nekoliko stotina poziv se upućuje svakom ponaosob, po imenu.«
Isus je dvojicu braće pozvao upravo kada su bacali svoje mreže u more. »Poziv dolazi u našoj svakodnevici koja može biti najobičnija kao što je ribe loviti. Može biti i čudna i bezvezna kao kad je Matej brojio novce u carinarnici. Može biti čak protiv Isusa, kao kad je pozvao Pavla u trenutku kad je progonio kršćane. Ništa se ne može oduprijeti Božjem pogledu i Božjem pozivu, jer nas Bog poznaje bolje nego mi sami sebe. On nas snima kao magnetska rezonanca ili skener.«
Evanđelje nam također donosi da se Isus obratio prvim apostolima. »Kod stvaranja svijeta Bog najprije govori, a onda gleda. I reče Bog neka bude i bi. I vidje Bog da je dobro (usp. Post 1). Kod ponovnog stvaranja Bog najprije vidi, a onda govori (ugleda i pozove ih). Svojim pogledom Isus je već vidio što je u srcu čovjekovom i, na temelju te spoznaje, upućuje mu riječ poziva koja ide od uha preko srca onoga koga se poziva. Zašto kažemo da je poziv isto kao i stvaranje? Oboje kreće od nule. Bog stvara pozivajući u život nešto što do sada nije postojalo. Bog nekoga poziva tako da ga zove po imenu i otkriva njemu samome istinu o sebi i poziva ga na nešto što do sada nije bio. Počinje novi život.«
Obrativši se Šimunu i Andriji, Isus ih je pozvao da pođu za njim, da ga slijede. »Isusov osobni i izravni poziv da se s njim uspostavi takav intiman odnos da se bude kao on. Biti kršćanin znači odgovoriti na taj poziv. To bi ujedno bila i najkraća definicija obraćenja. Što je obraćenje? Okrenuti se prema Isusu Kristu. Tko se okrene prema Kristu taj se obratio i taj se spasio. Taj je već u Kraljevstvu nebeskom. Taj je već brat među braćom i sestrama. Isus nije učitelj kojeg bira učenik, nego je obrnuto. Isus bira učenika koji će biti s njim i tko ga prihvati ‘postaje dijete Božje’ (usp. Iv 1,12).«
Upućujući im poziv, Isus im govori da će ih učiniti ribarima ljudi. »Kad se ribu ulovi i izvuče van, ona ugine. Kad se čovjeka izvuče iz dubine i provalije, on zadobiva novi život. Kao što je Isus ulovio učenike, tako oni dobivaju zadatak da love ljude za Kraljevstvo Božje.« Na Isusov poziv ribari nisu oklijevali. »’Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim’ (Mt 4,22). Ovo je najjača i najčudesnija rečenica u današnjem evanđelju. Kakav je to morao biti Isusov pogled i poziv da su oni istog trena ostavili sve i pošli za njim? Pogled i poziv kojem se nisu mogli oduprijeti, koji ih je naprosto opčarao. Jer ovog trena oni napuštaju sve što imaju. Napuštaju oca, tj. obiteljsku podršku. I napuštaju lađu i mreže, jedino sredstvo za preživjeti. Od ovog trena pripadaju samo Isusu Kristu. Sva egzistencija je u njegovim rukama. Nikakvog ljudskog ni materijalnog oslonca na svijetu. Kao da su već dionici Božjeg Kraljevstva u punini. Ostavljaju s radošću. Možda je to odgovor kako su se mogli bez ikakvog premišljanja odazvati. Kad se nešto čini s radošću ne pita se za cijenu i ne kuka se. Naglasak je i na hitnoći odgovora. Svaka odluka se dogodi onda kad se donese, i pamti se za cijeli život.«
Isto tako, Otac Biskup je istaknuo da u životu postoje pozivi »kojima se ne može reći ‘ne’. Kojima se ne možemo oduprijeti niti suprotstaviti, i na koje treba odmah odgovoriti.« Odluka na to može nas koštati. »Može koštati krvavo, ali ono što košta to i vrijedi.« Međutim, odluka mora biti donesena u radosti, »jer one koje se donose u žalosti mogu biti samo negativne. Najgore od svih je ne donijeti nikakvu odluku i ostati neodlučan pred tisuću mogućnosti, a osjećat se nemoćno ni za jednu. Radost je snaga dobre odluke.«, naglasio je Otac Biskup, dodavši kako su Isusovi »pozivi izravni i osobni. Nema toga tko nije dobio ili neće dobiti poziv koji je prikladan njegovim sposobnostima. Ne možemo ostati po strani, jer najgore je ne izabrati ništa. Odluka mora biti odlučna i radosna.«
Na koncu svoje homilije biskup Ivica se obratio ređeniku: »Dragi Josipe! Samo ti i Isus Krist znate na kojoj ste se rivi susreli. Samo vas dvojica znadete kad se dogodio trenutak ‘obraćenja’ u kojem si se osjetio primijećen, fokusiran i u kojem si se okrenuo u potpunosti Kristu i krenuo za njim. Nastavi taj započeti hod na koji te sam Krist poziva, ne okreći se i ne dopusti drugim ponudama da te skrenu s puta njegova. Nastavi odlučno i radosno, jer Bog ljubi vesela darivatelja, kao što i on nas obdaruje ne zato što mora nego zato što hoće i što nas voli.«
Pri kraju euharistijskog slavlja gospođa Ružica Manzoni je, u ime župne zajednice, uputila čestitke Ocu Biskupu i vlč. Josipu, uz obećanje daljnje molitvene potpore i blizine. Vlč. Josip se također obratio prisutnima izrekavši svoju zahvalu, u prvom redu, Trojedinom Bogu za dar života i poziva, Majci Božjoj na njezinoj ljubavi i zaštiti, svojim roditeljima – tjelesnim i duhovnim, te svim onim pojedincima koji su ga pratili i prate na njegovom putu služenja Bogu.
Prije samog završnog blagoslova, prisutnima se još jednom obratio Otac Biskup rekavši kako smo započeli Godinu duhovnih zvanja »ne iz luksuza nego iz potrebe«, te je istaknuo kako u našoj biskupiji ima dvadeset svećenika iznad sedamdeset godina. »Tko će njih naslijediti?«, zapitao je Otac Biskup, te prisutne potaknuo na molitvu i žrtvu za duhovna zvanja, ističući da je svaki duhovni poziv izmoljen. Također se obratio i ređenikovim roditeljima zahvalivši im i ohrabrivši ih što su prihvatili i podržali odluku svoga jedinca: »Bog će vam stostruko uzvratiti«, jer kako je rekao pok. fra Bonaventura Duda: »Bog se u ljubavi ni od koga ne da nadvisiti.«
Svečanost je zaključena večerom i druženjem koje su gostoljubivi župljani priredili za sve prisutne u prostorijama mjesnog Narodnog doma.
I na kraju valja također istaknuti da je za svoje đakonsko geslo vlč. Josip uzeo riječi sv. Pavla upućene Filipljanima: »Sve mogu u Onome koji me jača!« (Fil 4,13). Zato, zahvalni Bogu za ovo mlado srce koje se u ovim bezbožnim vremenima spremno i velikodušno odazvalo na njegov poziv, molimo ga ne samo da ustraje i da mu bude snaga na njegovom putu, nego i da u našem narodu nikada ne ponestane nesebičnih duša spremnih na žrtvu za dobrobit Crkve, svoga naroda i cijeloga svijeta.
S. Petra Morić, Euharistijske službenice Srca Isusova i Marijina
Znanstveno promišljanje:
EUROPSKA STRATEGIJA O PLASTICI
Europska će komisija uskoro, prije kraja ove godine, službeno objaviti strategiju o plastici. Poznato je da će se u tom dokumentu posebno naglasiti i razmotriti tri međusobno povezana aspekta: pretjerana ovisnost o fosilnim gorivima, koja su osnovni izvor za proizvodnju polimera, nedovoljno ili nikakvo recikliranje plastike, te poseban problem onečišćenja okoliša plastičnim materijalima i mikroplastikom.
Više plastike nego hrane
U Međunarodnome udruženju za zaštitu prirode (IUCN) smatraju to važnim događajem, jer će time Europska unija predvoditi i nametnuti standarde upravljanja plastikom i plastičnim otpadom. Plastika, a posebno njezin golim okom nevidljivi oblik, takozvana mikroplastika, postala je globalna prijetnja zdravlju okoliša i ljudi. Više od osam milijuna tona plastičnog materijala svake se godine „istovari“ u mora i oceane. Znanstvenici procjenjuju da će sredinom stoljeća u svjetskim morima masa plastike biti veća od mase riba. U nekim se područjima slični procesi već događaju. U Tihom oceanu između Kalifornije i Havaja površinske vode sadrže šest puta veću količinu polimera od planktona. Dakle, više kemije nego hrane!
Načelo opreznosti
Mnogi znanstvenici zahtijevaju strogu regulaciju proizvodnje, potrošnje i uporabe plastike, te se nadaju da će Europska komisija u najavljenoj strategiji poštovati načelo opreznosti. Richard Thomson, profesor biologije sa sveučilišta u Plymouthu, upozorava: „Problem mikroplastike u morima je globalan, iako su koncentracije tog onečišćenja relativno niske. No, nastavimo li istim načinom života, za dvadeset će godina te količine biti vrlo zabrinjavajuće.“ Sherri Mason, profesorica kemije s njujorškog sveučilišta, tvrdi: „Imamo sasvim dovoljno informacija da mikroplastika u okolišu izaziva niz neželjenih učinaka. Dakle, imamo sasvim dovoljno za informacija za implementaciju načela opreznosti.“
Sitna plastika, veliki problem
„Nikoga ne možete pridobiti da jede plastiku u ime znanosti“, smatra Mason. No, ljudi to rade svakodnevno. Mikroplastika se nalazi u kuhinjskoj soli, pivu, medu, morskoj hrani, ali i u pitkoj vodi. Preko 70 posto ispitivanih uzoraka pitke vode u Europskoj uniji sadrži plastična vlakna. Par vlakana u pola litre vode. U SAD-u izmjereni prosjek iznosi pet vlakana u čaši vode. U Europskoj agenciji za sigurnost hrane (EFSA) smatraju da su to preniske doze da bi izazvale štetne učinke kod ljudi. No, stajališta te institucije često su u službi umirivanja javnosti. S druge strane, znanstvenici objavljuju studije u kojima pokazuju kako mikroplastika može oštetiti kromosome, što se povezuje s pojavom neplodnosti, gojaznosti ili tumora (Env. Sci. Pollut. Res. 2017, 24, 21530).
Promjena stilova života
Promjena politike prema plastici ima snažnu podršku europske javnosti. Prema podacima „Eurobarometra“, 94 posto ispitanika podržava postroženu regulaciju proizvodnje i upravljanja plastičnim otpadom i pokušaje da se smanji emisija plastike u oceane. No, za uspjeh tih pokušaja vrlo je važna promjena stilova života. Iako je plastika, zbog svog lošeg ekološkog profila, postala omraženi materijal, ljudi je svakodnevno „konzumiraju“. Krpene su vrećice zamijenili plastičnima, staklenu ambalažu PET bocama, parkete laminatom; plastificira se stolarija, namještaj, odjeća, igračke, kozmetika, posuđe (teflon!) i božićni ukrasi. Iako plastika ima mnoge prednosti i dobra svojstva, izvršena je nepotrebna i nasilna impregnacija dnevnog boravka i okoliša tim materijalom.
Kina, zemlja porculana i keramike, postala je danas najveći proizvođač polimera i najveći zagađivač mora plastikom. Kemijska će industrija zasigurno pružati otpor novoj europskoj strategiji o plastici, te će pokušati otkloniti odgovornost za ispuštanje mikroplastike u okoliš. No, prema riječima Karmenua Velle, europskog povjerenika za okoliš: „Najbolje disciplinske mjere prema kompanijama uvode se upravo navikama potrošača. Osjećam da se nalazimo se pred valom promjena ponašanja potrošača.“
Plastika je jeftin, ali nepopravljiv materijal. Proizvodi se iz nafte, a završava u oceanskom groblju. Ljudi su „pristali“ na plastiku jer je dobar materijal za komociju i potrošačku kulturu jednokratne uporabe.
MALO RAZMIŠLJANJE O PRAVOM PRIJATELJSTVU
I konačno samostan koji izvana oduzima svaki dah, ali prvo pauza. Nakon prođenih 10km vrijeme je za caffe con leche i croasan sa salamom i sirom. Najbolji doručak ikada. Došlo je sunce i sve se čini puno ljepšim i puno lakšim. Vrijeme je za razgledavanje samostana, ali kada smo čuli da to traje sat i pol uza svo dužno poštovanje nemamo toliko vremena. Idući put spavamo u Samosu! Već nas danima pripremaju kako se moramo pripremiti za utrku sa krevetima jer sada počinje vrijeme turista. Došli smo po pečat u suvenirnicu samostana i kada sam vidjela da rade svoju čokoladu morala sam kupiti. Neki teret je vrijedno nositi. Možda izdrži do doma.
Put se nastavlja jer imamo još 13 km. Što je zapravo sitnica, 3 sata hoda u pola puta pauza i opet kiša. Nema gore stvari nego jaka kiša kada moram obući jaknu i preko pončo. Unutra se kuham jer mi koža ne može disati. Odhodamo mi to i evo nas ispred Sarije. Malo mjesto sa puno alberguea. Nama treba municipal, koji je igrom slučaja najdalje. Prođemo cijeli centar, popnemo se uzbrdo, prođemo 40 stepenica i pređemo cestu. Zaustavi nas neka baba da kamo idemo. Ha?? Da ona je vidjela da mi nismo prešli preko zebre nego na divlje. I sad ona nama objašnjava kako moramo prelaziti cestu tamo gdje je sigurno i preko zebre. Bit će da je baba bila policajac pred 100 godina.
Dođemo mi u albergue i eto zadnja 3 kreveta na kat. Uh što ne volim taj krevet na kat, ali hvala ti Bože što barem imamo krevet. Vizita alberguea počinje, 2 najbitnije prostorije, kupaona i kuhinja. Kupaona je na katu iznad, a kuhinja na katu ispod ali postoji trik.
Kuhinja postoji kao elementi, ali u njoj nema ničega. Nema tanjura, bešteka, čaša, padela, ničega. Kaže hospitalerka da je puno ljudi kralo sve što su stigli pa da su jednostavno makli sve. Koja je svrha ukrasti tanjur kada ga moraš nositi?
Redoslijed se zna. Tuširanje, pranje robe, i hladna cerveza u baru preko puta. Dođe nama Kanađanin koji sutra počinje svoj camino, ali hoće nam pokazati svoj hobi. Naime, čovjek izbuši školjke i na njima svira kao na fruli. Zapravo zvuči super. Tako nam prođe vrijeme i evo nam vrijeme večere. Vlasnik bara nam je preporučio jednu pulperiju (restoran sa hobotnicama). Hajde da se najedemo hobotnica, opet. Večera je bila zakon, upoznali smo Dori iz Njemačke i naravno cura je super. U restoranu smo ponovo najglasniji stol i kada nam je konobar na ljubazan način htio objasniti kako je vrijeme da odemo jer je večera gotova. Talijani su na svoj ljubazan način objasnili čovjeku da to tako kod njih ne funkcionira i da ne bude škrt sa žesticama na kraju večere, i stvarno čovjek je nakon toga točio 3 runde i dao nam da probamo likere od čokolade, kave, limuna i badema. Tako to rade Talijani na ljubazan način. Sada je vrijeme za spavanje.
Buen camino.
Jutro je i treba se dignuti. Stvarno sam sva usporena, a Patricija još usporenija. Nogu pred nogu i srećemo Agnes. Ona je svoj ruksak poslala. Kaže nije puno, samo 3€, ali nije poanta u novcu. Još je mlada, naučit će. Ima 27 godina i studira medicinu, kaže da želi biti dermatolog jer ne želi na sebe preuzeti odgovornost, pa ne može nikoga ubiti. Blago se njenim budućim pacijentima.
Danas je camino krcat. Mislim da se zbroje svi ljudi kroz ovih skoro 30 dana ne bi se nakupilo toliko ljudi. Nove cipele, novi štapovi, ruksak (ako ga uopće imaju) veličine vrtićkog, čiste hlače, svi našminkani, sređeni, namirisani, popeglani, užas. Ali sada se vidi totalna razlika između njih i nas. Ne mogu se nadiviti što sve ljudi nose sa sobom. Jedna cura je imala jastuk zakačen za rusak. Kad sam bila u ljekarni vagala sam da li da kupim veliku ili malu kremu vazelina jer mi je teško za nositi, a kamo li jastuk. Konačno pauza i sretnemo Sandru iz Njemačke. Ona nas razumije, jer je s nama od početka i svi se mi žalimo na iste stvari. Proći će i to, nažalost. Još 4 dana i u Santiagu smo.
Buen camino.
Serijal napisa o Milosrdnim sestrama sv. Križa (1856.-2017.)
OSNOVNI PODACI O DRUŽBI (1)
Nastanak Družbe milosrdnih sestara sv. Križa neophodno je promatrati u povijesnom kontekstu 19. stoljeća. Vrijeme je to različitih društvenih, političkih, ekonomskih i vjerskih previranja. Kao i ostale redovničke zajednice koje su osnovane u ovom stoljeću i Družba milosrdnih sestara sv. Križa nastala je kao odgovor na potrebe ljudi i vremena. Upravo je pod geslom «Potreba vremena volja je Božja» kapucin otac Teodozije Florentini (1808.- 1865.) godine 1856. osnovao u Švicarskoj, u gradiću Ingenbohl, nedaleko Schwyz-a, žensku redovničku zajednicu koja će svagdje pristajati, čije će članice u znaku Križa svoj život darovati djeci u školama, bolesnicima u bolnicama, siromasima u ubožnicama i staračkim domovima i na mnogim drugim mjestima kako već potrebe vremena i mjesta budu od njih tražile. «Trebam sestre koje razumiju križ. S njima ću postići sve» govorio je otac Teodozije i pokušavao na sve načine pomoći bližnjima u vremenu industrijske revolucije koja je s jedne strane donijela, bogatstvo posjednicima tvornica, a s druge veliko siromaštvo obespravljenim radnicima. Nije bilo zakona koji su štitili radnička prava, a iskorištavanje rada žena i djece bila je opća pojava koja je osobito boljela oca Teodozija. Zato je pokušao organizirati tvornički rad dostojan čovjeka. Sam je zakupio tvornicu tekstila u Oberleutensdorfu u Češkoj, te tvornicu papira u Thalu. Upravu je povjerio sestrama, a uz tvornice organizirao škole, ambulante, radničku menzu, dječji vrtić. Pothvat je bio hvale vrijedan, ali od početka osuđen na propast što zbog nemilosrdne konkurencije, kao i zbog izostanka financijskih sredstava i obećane pomoći. Veliki socijalni reformator shvatio je također vrijednost dobre štampe i katoličkog tiska, pa je kupio tiskaru koju je povjerio vodstvu sestara. Sam je prevodio knjige i napisao mnogo stručnih radova iz područja teologije i pedagogije. Tako je ovaj siromašni kapucin započeo pionirska djela koja su tek stoljeće kasnije dobila svoju vrijednost i doživjela prava ostvarenja. Umro je u naponu snage 15. veljače 1865. u 57. godini života, a njegove pothvate nastavile su sestre sv. Križa. U svim ovim pothvatima nesebičnu pomoć i svesrdnu podršku imao je u s. M. Tereziji Scherer (1825.-1888.). Iako je po zanimanju bila učiteljica i veoma voljela rad s djecom, pomogla je ocu Teodoziju u ostvarivanju njegovih djela karitasa. Organizirala je rad u bolnicama, ubožnicama, školama., zabavištima, dječjim domovima i gdjegod je ljudska bijeda zvala milosrdne sestre. Godine 1857. izabrana je za prvu generalnu poglavaricu družbe Milosrdnih sestara sv. Križa i na toj dužnosti ostala do kraja života. Zbog različitih pothvata iza o. Teodozija ostalo je puno dugova pa su sestre morale u prošnju. Biskup J.J. Strossmayer im je financijski pomogao, ali ih i pozvao da dođu u Đakovo i preuzmu rad u školi za djevojčice koju su upravo bile napustile sestre sv. Vinka. Tako su sestre sv. Križa stigle 7. lipnja 1868. u Đakovo. Suutemeljiteljica Majka M. Terezija posjetila je Đakovo četiri puta, osnovala ovdje novicijat i imenovala prvu provincijalnu poglavaricu, te s biskupom Strossmayerom dogovorila daljnji rad sestara. I danas je sjedište Hrvatske provincije u Đakovu. Na čelu provincije stoji provincijalna poglavarica u osobi s. M. Amalije Kupčerić. Zajednica se brzo širila i brojem članica i brojem novih filijala. Kroz 150 godina otkako su stigle u Đakovo sestre sv. Križa su radile na mnogo mjesta u školama, bolnicama, zabavištima, ubožnicama, staračkim domovima, sirotištima, župnom pastoralu, franjevačkim samostanima, župnim i biskupijskim ustanovama i domaćinstvima i dr. Nekada su imale filijale od Slovenije do Makedonije, Srbije, Crne Gore, Kosova, Bugarske i Rumunjske. Danas su sestre prisutne na više od 30 filijala u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu. Provincija broji oko 320 sestara, kandidatica i novakinja.
Sjedište Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa i danas je u Švicarskoj, u Ingenbohlu, kanton Schwitz. Generalna poglavarica u drugom mandatu je s. Marija Brizar, članica Hrvatske provincije. Družba broji oko 3000 sestara koje su podijeljene u 13 provincija i tri vikarijata.Sestre su danas prisutne u Europi – u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Madžarskoj, Italiji, Češkoj, Slovačkoj, Hrvatskoj, a izvan Europe u SAD, Indiji, na Tajvanu, u Brazilu i u Ugandi. Na svim ovim mjestima pokušavaju ostvariti riječi svoga Utemeljitelja: «O koliko još treba učiniti. Zato se nemojte nikada umoriti radeći za Boga».
Kroz 150 godina povijesti Hrvatske provincije sestre sv. Križa radile su na više od 200 filijala, a kroz zajednicu prošlo je gotovo 2000 sestara. Više od tisuću sestara čeka u vječnosti da im se i ostale sestre pridruže.
Znakovito je da je prva filijala provincije otvorena na području krčke biskupije (iako je tada to bila zadarska biskupija). Godine 1883. dolaze sestre u ubožnicu na Veli Lošinj. Još na sedam filijala u ovoj biskupiji sestre su vršile djela milosrđa i služile bližnjemu. Danas su još samo u Portu. Tu imaju kuću za odmor i opslužuju crkvicu sv. Marije Magdalene. I što je još zanimljivije najviše zvanja u provinciji dala je Krčka biskupija.
Priredila: s. Estera Radičević
U Zagrebu poslavljena spomen ploča biskupu Mahniću
SLUZI BOŽJEM, ĐAČKOM BISKUPU, ZAHVALNA KRČKA BISKUPIJA
Župa i samostan Sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, u sjedištu Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, ove su godine u nedjelju, 3. prosinca, proslavili svetkovinu svog zaštitnika u posebnom zajedništvu s klerom i vjernicima Krčke biskupije.
Biskup Ivica Petanjak predsjedao je svečanoj euharistiji, a zatim je u crkvi otkrio spomen-ploču sluzi Božjem krčkom biskupu dr. Antunu Mahniću čije je tijelo počivalo u toj crkvi od 1929. do 2002. godine kada je preneseno u krčku katedralu. Autobus vjernika Krčke biskupije, među kojima su bili katedralni zbor iz Krka, svećenici, redovnici, bogoslovi i štovatelji lika sluge Božjega nazočili su, kao predstavnici biskupije, ovome činu.
Inicijativu da se otkrije spomen-ploča došla je od Postulature sluge Božjega, i to o 120. obljetnici Mahnićeva biskupskog ređenja i ustoličenja. Nakana za postavljanje ove ploče bila je znak zahvalnosti Krčke biskupije franjevcima trećoredcima koji su bili čuvari Mahnićeva groba kroz 73 godine, te na trajan spomen za buduće naraštaje.
Provincijal fra Ivo Martinović je na početku u ime Provincije, nazočnih svećenika Gornjogradskoga dekanata, redovnica, župljana i štovatelja sv. Franje Ksaverskog pozdravio mons. Ivicu Petanjka i nazočne svećenike i vjernike Krčke biskupije, i čestitao im 120. obljetnicu ustoličenja biskupa Mahnića. Podsjetio je kako je biskup Mahnić upravo na današnji dan, 3. prosinca 1896., bio potvrđen od pape Leona XIII., krčkim biskupom te istaknuo kako su i sv. Franjo Ksaverski i sluga Božji Antun Mahnić postali i ostali „duhovni velikani, uzori Crkve i naši nebeski zagovornici“ te „nas na početku ovoga došašća pozivaju da se poput njih usmjerimo na Krista, koji nas po ovom slavlju na poseban način povezuje s njima i ujedinjuje u otajstvu svoje vječne ljubavi“.
Uvodeći u liturgijsko slavlje biskup Ivica Petanjak je zahvalio franjevcima trećorecima „što su omogućili da kroz tolika desetljeća sluga Božji Antun Mahnić počiva na ovome mjestu, u ovoj crkvi“. On je, dodao je, „bio povezan s ovim redovnicima, rado k njima dolazio jer su franjevci-glagoljaši, a on je promicao liturgiju na narodnom jeziku i svim srcem se borio za nju.“
Bog dolazi po ljudima kao Mahnić
Polazeći od riječi proroka Izaije koje su se čitale te prve nedjelje došašća, biskup Petanjak je između ostalog rekao: „Svaki put kad se udaljimo od Boga, mi ga guramo od sebe i tjeramo da ide negdje u nebo, daleko od nas; neka nas pusti da si uredimo život po svome. Kad nas naša sloboda i naš izbor ne oslobode nego zarobe, obraćamo se Bogu kao Ocu da nas oslobodi od nas samih. I Bog kao Otac ne ostaje gluh na te naše vapaje. S dolaskom Božjeg Sina na zemlju i njegovim utjelovljenjem i rođenjem Bog je uistinu otvorio nebesa i sišao među nas na način da to nebo nikad više ne bude zatvoreno.“
U nastavku je poručio: „Bog nam dolazi ususret po svome Sinu, ali i po mnogim drugim osobama koje su svoj život oblikovale u svjetlu Kristova evanđelja. Jedan od tih je sveti Franjo Ksaverski (…) kome je posvećena ova crkva i po kome je ime dobio ovaj dio grada Zagreba, a drugi je sluga Božji biskup Antun Mahnić, čiji su zemni ostaci dugi niz godina počivali u ovoj crkvi. Sveti Franjo Ksaverski se u prvoj polovici 16. stoljeća uputio na Daleki istok, do Indije i Japana i svoj život, koji je trajao samo četrdeset i šest godina u potpunosti posvetio širenju Kristova evanđelja. (…) Sluga Božji biskup Mahnić bio je otac onoga što se u prošlom stoljeću zvalo Hrvatski katolički pokret, čija je glavna svrha bila širiti Kristovo evanđelje i živjeti ga u svojoj sredini, poglavito među mladima, u duhu katoličke reforme, čestog slavljenja euharistije i primanja svete pričesti“ .
Mahnić je imao naklonost mladih
Odgovarajući na pitanje čime je biskup Mahnić uspio pridobiti naklonost mladih biskup Petanjak je iznio nekoliko svjedočanstvava o njemu: „Mahnić ne traži svoje slave. Ali je pogodio put u mlada srca. Prorok [Mahnić] se zna svakomu prilagoditi pa usvojiti đačku misao. Znali su to dobro đaci pa su se obraćali Proroku kao svome ocu“ (dr. Fran Binički). „Đake je k njemu privlačila njegova izobraženost, skromnost, idealizam, optimizaam, radikalizam i hrvatska borbenost“ (Mate Polonijo). „Ono glavno, radi čega je mladež njega volila, bila je njegova golema ljubav. Da, u tom mirnom, šutljivom čovjeku plamsala je orijaška natprirodna ljubav, koja je bila pokretačicom svega njegova rada…“ (Milan Pavelić). „Ako dodamo da su plod duhovnog života i rada biskupa Mahnića sada već blaženi Ivan Merz i službenica Božja Marica Stanković, kao najpoznatiji široj javnosti, onda Antun Mahnić, uistinu, ima sva obilježja očinstva Boga samoga koji je uvijek tu pokraj nas… da nas podrži… i pomogne da idemo naprijed, a on kao da ostaje u sjeni, uvijek pri ruci, nikad kao onaj koji sebe stavlja u prvi plan“, dodao je biskup te, oslanjajući se na njegove suvremenike, istaknuo da je Mahnić bio „čovjek načela“, radikalan u načelima i djelima.
Gdje smo mi danas?
U svjetlu primjera svjedočenja i djelovanja biskupa Mahnića u vrijeme Hrvatskoga katoličkog pokreta biskup Petanjak upitao je nazočne: „Gdje smo mi danas? Jesu li nama svima ovo demokratsko društvo i vrijeme zatvorili usta da mi u ime sveopće slobode i prava, koji se traže za svaku biljku i životinju, danas ne smijemo ništa reći, a da nas se odmah ne prozove i ne obilježi kao konzervativne i nazadne, čak nehumane? Gdje je nama danas Mahnićev radikalizam i hrabrost da kažemo i da nam bude uzvraćeno, da se borimo, pa i svađamo, za svoja uvjerenja i načela?“
Na kraju euharistijskog slavlja fra Ivan Paponja, gvardijan i župnik, zahvalio se svima koji su sudjelovali u proslavi župne i samostanske svetkovine sv. Franje Ksaverskog: braći franjevcima trećoredcima iz samostana na Ksaveru, iz samostana u Odri i iz Kvarnerske regije na čelu s krčkim gvardijanom fra Antunom Badurinom, svećenicima Gornjogradskog dekanata na čelu s dekanom fra Martinom Jakovićem te posebno biskupu Ivici Petanjku, svećenicima i vjernicima Krčke biskupije i katedralnom zboru iz Krka.
Kapela groba, mjesto okupljanja i molitve
Prije postavljanja spomen-ploče nazočnima se obratio postulator vlč. Saša Ilijić. Podsjetio je na suradnju i prijateljstvo sluge Božjega Antuna Mahnića i franjevaca trećoredaca od samih početaka njegova dolaska na prostor Krčke biskupije. Biskup je preminuo u Zagrebu 14. prosinca 1920. te je zbog nemogućnosti ukopa u Krku privremeno pokopan u kanoničku grobnicu na Mirogoju. Podsjetio je i na zapise fra Ignacija Radića franjevca trećoredca, Mahnićevog životopisca, ispovjednika i prijatelja u kojima možemo čitati kako je 3. studenog 1929. njegovo ekshumirano tijelo svečano preneseno s Mirogoja na Ksaver. Tadašnji provincijal fra Bono Zec je u toj prigodi između ostalog rekao: „Tijelo njegovo ostat će trajno s nama, a duh njegov vodit će nas u svetom radu za duševno i religiozno prosvjetljivanje hrvatskog naroda. I tako će ovaj hram Božji biti spomenik Mahnićeve borbe za hrvatski narod i glagoljicu, svetište, komu će hodočastiti svi oni, u kojima živi duh velikoga i neumrloga Mahnića“. Ove su riječi fra Bone Zeca bile proročke, kazao je postulator navodeći kako je ta kapela bila mjesto na koje su mnogi dolazili tražiti luč za svoj život, te odati počast velikome biskupu. Sve do domovinskog rata, svečano se obilježavo spomen smrti biskupa Mahnića 14. prosinca. Toga bi se dana ovdje u crkvi i na misi okupljali oni koji su Mahnića poznavali; aktivisti katoličke akcije te oni koje je nadahnjivao. Okupljala se i njegova obitelj koja je u prelomnim trenucima svojih života ovdje dolazila tražiti pomoć i utjehu. Dolazili su i hodočasnici iz njegove rodne Slovenije, a o svemu tome nam svjedoče i pokoji živi franjevci koji se dobro sjećaju godišnjeg spomena. O 50. obljetnici smrti, u istoj kapeli spomen ploču dr. Antonu Mahniču podižu zahvalni slovenci iz Primorske – Apostolstvo sv. Cirila i Metoda u Gorici i Trstu.
Prijenos Mahnićevih zemnih ostataka u studenom 2002. godine bio je ključni trenutak da se pristupi pokretanju postupka za njegovo proglašenjem blaženim i svetim jer je njegov grob u Krk od samog početka postao mjesto okupljanja, hodočašća i molitve. Na kraju je postulator zahvalio provincijalu fra Ivi Martinoviću i provincijskoj upravi te fra Ivanu Paponji gvardijanu i župniku na Ksaveru „što su prepoznali vrijednost ovog trenutka“ i „našu gestu zahvale“.
Spomen-ploču je u crkvi, u kapeli Bezgrješne, otkrio biskup Ivica Petanjak u pratnji provincijala fra Ive Martinovića i gvardijana i župnika fra Ivana Paponje te generalnog vikara Krčke biskupije dr. Franje Velčića i postulatora vlč. Saše Ilijića, a zatim izmolio molitvu za proglašenjem blaženim i svetim sluge Božjega. Otkrivanje spomen-ploče pratio je katedralni zbor iz Krka pjevajuću himan „In Cruce salus – U Križu je spas“, napisan u čast sluge Božjega na temelju njegova biskupskoga gesla. Tekst ploče sastavili su fra Anton Badurina i vlč. Saša Ilijić, a isklesana je u poduzeću Junior-kamen u Krku.
Uz biskupa Ivicu Petanjka koncelebrirala su osamnaestorica svećenika među kojima su uz franjevce trećorece, svećenike iz dekanata i svećenike s Krka bili i mons. Enco Rodinis, ravnatelj Informativne katoličke agencije i Finacijskog ureda HBK, i fra Zdravko Lazić, OFM, gvardijan franjevačkog samostana na Kaptolu. Posluživali su vlč. Josip Karabaić i bogoslovi iz Krka te bogoslovi i postulanti franjevaca trećoredaca. Župnome zboru sa Ksavera pridružio se u pjevanju katedralni zbor iz Krka. U slavlju su, uz mnoge župljane i vjernike, sudjelovali i članovi Središnjega križarskog vodstva iz Zagreba.
Isuse, Dobri Pastiru, biskupa Mahnića proslavi sjajem svetosti.
Priredili:
Fra Zvonimir Brusač TOR
Saša Ilijić
Iz društvenog života:
TONINO PICULA O SURADNJI OTOČNIH OPĆINA KAO KLJUUČU NAPRETKA ZA OTOČANE
Tonino Picula, zastupnik u Europskom parlamentu i potpredsjednik Međuskupine zadužen za otoke, povodom nagrada koje je dobio od otočana za čije dobro radi
Kako poboljšati uvjete na otocima i olakšati život otočanima postavio sam kao jedan od prioriteta kada sam izabran za zastupnika u Europskom parlamentu. Da bih u tome uspio, intenzivno radim na dokumentima i projektima koji prepoznaju posebnosti europskih otoka u odnosu na kontinentalnu Europu. Već 2013. godine uočio sam da Europskom parlamentu nedostaje tijelo koje bi se sustavno bavilo otocima. Udružio sam napore s još 80-ak zastupnika i pokrenuo formiranje Međuskupine za mora, rijeke, otoke i priobalna područja. Potpredsjednik sam skupine i zadužen isključivo za europske otoke. Međuskupina je postala instrument kojim europskim institucijama mogu prenijeti interese i potrebe naših otočana.
Također, jedan sam od autora Rezolucije o posebnoj situaciji otoka, premijernog dokumenta Europskog parlamenta važnog za promociju problema tzv. inzularnosti. Osim toga, bio sam supodnositelj amandmana vrijednog inicijalnih 2 milijuna eura, za sredstva iz europskog budžeta koja će biti dodijeljena otocima za projekte proizvodnje struje iz obnovljivih izvora.
Zato me osobito raduje što sam u posljednjih mjesec dana primio dva vrijedna priznanja baš od strane globalnih udruženja otočana za čije dobro radim.
Prvu nagradu dobio je projekt kojeg smo pokrenuli ove godine na Svjetski dan voda: „Water Saving Challenge“ (Izazov očuvanja voda). To me posebno veseli budući da u njemu sudjeluju Vis i Lastovo koji to zaslužuju jer svojim djelovanjem mogu biti primjer drugim otocima koji se bore s nestašicom vode. Vis ima tehnološki najnapredniji sustav upravljanja vodom od svih otoka koje smo uključili u naš projekt, dok je Lastovo osiguralo sredstva za ugradnju reduktora kako bi se smanjila potrošnja vode. U projektu sudjeluje osam otoka iz četiri članice EU, s četiri mora, zbog čega ja to nazivom i „Inicijativom 4 mora“. Sudionici predlažu jednostavna i domišljata rješenja proizašla prvenstveno na promjeni ljudskih navika. Kombinirani zajedno dovode do ozbiljnih ušteda vode, a time i novca. Naša istraživanja na terenu dosad su pokazala da otočani mogu uštedjeti čak četvrtinu potrošene vode! WaSaC je zato zaista zaslužio nagradu „Greening Island“ u kategoriji održivog upravljanja vodom.
Nakon toga je stigla i nominacija za najboljeg parlamentarca u kategoriji regionalnog razvoja koji je od svih zastupnika za otoke učinio najviše. Predložen sam od strane Europske federacije malih otoka koja predstavlja 360.000 otočana s 1640 europskih otoka.
Oba priznanja me jednako motiviraju, ali i podsjećaju koliko je važno nastaviti sa sustavnim radom jer interes javnosti za otoke, na žalost, nije dovoljno velik koliko bi trebao biti! Zanimanje Europske unije za otoke također je dosad bilo poprilično površno, no to se počinje vidno mijenjati nabolje. O tome svjedoči i najava Europske komisije koja se obvezala da će prvih 2 milijuna eura, već dodijeljenih otocima za projekte obnovljive energije, nadograditi s dodatnih 10 milijuna eura iz programa Obzor 2020. Cijeli projekt uskoro kreće s provođenjem Natječaja za izbor Tajništva za otoke koje će provoditi operativu odnosno pomagati otočanima kod prijava. Zatim kreće objava natječaja za konkretne projekte. Ciklus bi trebao završiti do 2020. godine.
Na kraju ove, mogu zato najaviti da nas čeka uzbudljiva 2018. godina. Naime, početkom sljedeće godine predstavit ćemo konačne rezultate našeg WaSaC projekta koji ostvaruje koncept “pametnih otoka” i mijenja dosadašnju praksu da se voda, prije svega, na otoke dovodi s kopna. Naš projekt predlaže rješenja samih otočana kako čuvati, i koristiti vodu. Želim da iz toga nastane šire primjenjljiv model upravljanja vodnim resursima. Takav predložak bit će predstavljen kao Priručnik, a trebao bi biti jednako atraktivan koliko i instruktivan.
Živjeti na otoku je zahtjevno. Otočani moraju biti spremni na jedinstven način života. I čine to već stoljećima – predano, odvažno i odgovorno. Otok Krk je npr. jedna od otočkih sredina koje zaslužuju posebnu pohvalu. Taj otok sa 6 općina i jednim gradom predvodi hrvatsku listu održivog upravljanja otpadom, a ključ njihovog uspjeha nisu tehnološka rješenja već suradnja koja im je omogućila da dođu do njih i učinkovito ih koriste.
Baš zbog te iznimne vitalnosti koju pokazuju, otočani zaslužuju da se europske institucije njihovim problemima bave daleko više nego dosada. Ja ću ostati predan svojoj ideji da otoci postanu važna tema Europskog parlamenta, te da dobiju odgovarajuće, zasebno mjesto u budućoj kohezijskoj politici EU. 24
TRAŽENJE ZNAKA – IZRAZ VJERE ILI NEVJERE?
Čitajući Novi zavjet nailazimo na retke koji sadrže kritiku onih koji traže znakove da bi povjerovali ili svoju vjeru temelje na znamenjima. Evanđelja govore o farizejima koji traže od Isusa „znak s neba“ i to neposredno nakon što je Isus čudesno nahranio mnoštvo (usp. Mk 8,11; Mt 16,1; usp. i Iv 6,30-31). U Ivanovom evanđelju Isus prigovara kraljevom službeniku koji od njega traži da mu ozdravi sina „Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!“ (Iv 4,48). Sinoptička evanđelja dodatno negativno kvalificiraju farizejsko traženje znaka s neba napominjući da time zapravo Isusa „iskušavaju“. Osim njih Isusa iskušava još samo sotona, i to na sličan način predlažući mu da spektakularnim čudesima pridobije za sebe ljude, da se popne navrh hrama i baci dole (Mk 1,1,3; Mt 4,1-11; Lk 4,11-3). Slično će Isusa iskušavati i svećenički glavari i pismoznanci: „Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!“ (Mk 15,32).
O Židovima koji „znake ištu“ i Grcima koji „mudrost traže“ govori i sveti Pavao koji naprotiv naviješta „Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista Božju snagu i Božju mudrost“ (1 Kor 1,22-24). Bog ima svoj vlastiti način kako spašava ljude, način koji ljudima izgleda ludost. Bog u Isusu nije svoju svemogućnost i mudrost pokazao na način kao što su to Židovi očekivali, spektakularnim čudesima poput onih u vrijeme Izlaska (usp. Bar 2,11). Tražeći da Bog djeluje onako kako se njima čini prikladnim Židovi su upali u idolatriju; željeli su Boga po svojoj mjeri. A Bog je odlučio spasiti svijet slabošću i ludošću križa. Umjesto „znaka s neba“ dao nam je „znak Jone proroka“ (Mt 12,38; 16,4).
Traženje znaka kao izraz vjere
Za razliku od Novoga u Starome zavjetu čini se kao da je sasvim legitimno tražiti od Boga znak. Mojsije traži znak od Boga kojim će uvjeriti Izraelce da mu se zaista Gospodin objavio i poslao ga da izbavi Izraelce iz Egipta (Izl 4,1-9). Gideon također traži znak od Boga da je on taj koji govori s njime i traži od njega da izbavi Izraelce od ruku Midjanaca. Vatra iz stijene spaljuje žrtvu koju je Gideon pripravio (Suci 6,14-24; usp. i Suci 6,36-37). Kralj Ezekija koji je vladao u Jeruzalemu krajem 8. st. pr. Kr. kao znak da će ozdraviti zatražio je od Boga da se sjena na sunčanom satu vrati unatrag za deset stupnjeva i na zagovor proroka Izaije bi uslišan (2 Kr 20,8-11). U svim ovim primjerima radi se o ljudima preko kojih Bog spašava svoj narod, a njima je potreban znak ne kako bi povjerovali da Bog može izbaviti iz nevolje, nego kao potvrda da je Bog zaista tu i da želi spasenjski djelovati. Ovakvo traženje znaka pretpostavlja vjeru, tj. odnos povjerenja između njih i Boga.
Traženje znaka i iskušavanje Boga
Najbolja potvrda da je ovakvo traženje znaka legitimno jest zahtjev koji Izaija upućuje Ahazu: „Zaišti od Gospodina, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine podzemlja ili gore iz visina.“ Ahaz međutim odbija Izaiju tobože iz pobožnih razloga: „Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina“ (Iz 7,10-12). Zašto Ahaz treba zatražiti od Boga znak?
Godina je 834. pr. Kr. Sjeverno kraljevstvo Izrael i Aramejci (Sirija) sklopili su vojni savez kako bi se zajedno oduprijeli Asiriji i traže da im se priključi i Ahaz, kralj Jude. Budući da Ahaz oklijeva Izrael i Sirija kreću u rat protiv Jude sa ciljem da Ahaza, Davidovog potomka, svrgnu s vlasti. Na vijest o tome „uzdrhta srce kraljevo i srce svega naroda, kao što u šumi drveće ustrepti od vjetra“ (Iz 7,2). U toj situaciji Izaija poziva Ahaza da se ne boji nego da se pouzda u Gospodina (usp. Iz 7,4.9) čija su obećanja temelj stabilnosti Davidove dinastije (usp. 2 Sam 7). Ahaz naprotiv planira tražiti pomoć Asirije što će za cijenu imati vazalski odnos, plaćanje danka i priznavanje asirskih božanstava. Kako bi ga od toga odgovorio Izaija predlaže Ahazu da traži od Gospodina znak kao potvrdu da se može u Gospodina pouzdati. Traženje znaka pretpostavlja da Ahaz s povjerenjem priznaje svoju ovisnost o Bogu koji daruje spasenje i čuva Davidov dom.
Ahaz naprotiv tumači traženje znaka kao iskušavanje Boga. Boga je iskušavao izraelski narod kada je u pustinji uvjetovao svoju vjeru i poslušnost traženjem točno određenih dobara kao što su voda i hrana i to nakon što ga je Bog izveo iz Egipta (Izl 17,2.7; Br 20,1-13). Takvo iskušavanje bio je očiti izraz nepovjerenja u Boga (uvjetna vjera) i u njegovo djelo spasenja. Izaija ne poziva Ahaza da traži od Boga točno određena sredstva kojim će se obraniti od neprijatelja kako bi mu vjerovao, nego znak od Boga da se može pouzdati u njegova obećanja a ne u problematičnu pomoć Asirije. U biti Ahaz izbjegava traženje znaka jer ne vjeruje da ga Bog može spasiti. Ahaz ne želi dobiti znak jer bi onda postalo jasno da ne vjeruje u Boga. Ahaz omalovažava Božju ponudu znaka, štoviše optužuje Boga da mu je postavio zamku u koju može pasti neprikladnim zahtjevom.
Znak djeteta
Ahazova nevjera ne može zaustaviti Božji plan spasenja. Kada Ahaz ne želi tražiti znak, daje ga sam Bog: „Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!“ (Iz 7,14). Rođenje Emanuela (Bog s nama) biti će znak Božje djelatne prisutnosti koja se nastavlja unatoč Ahazove nevjere, znak koji treba vjerom prepoznati i kao takav postati pouzdanim osloncem naroda, znak koji će tek u Isusu, rođenom od Djevice Marije (usp. Mt 1,23) postići svoj puni smisao.
Traženje znaka u Bibliji ne znači uvijek nevjeru, nego može biti izraz potrebe da se vjera učvrsti. Štoviše odbacivanje znaka koji nam Bog nudi očiti je znak pomanjkanja vjere. Nikada ne smijemo traženjem znaka uvjetovati svoju vjeru u Boga, niti od Boga tražiti takav „znak s neba“ koji ne bi više vjeru tražio nego bi je isključivao. Svaki znak koji nam Bog daje traži vjeru i potiče na vjeru pa i onaj koji ćemo imati pred sobom ovog Božića: „I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (Lk 2,12). Hoćemo li u ovom znaku prepoznati Spasitelja – Krista, Gospodina?
Dr. Božidar Mrakovčić
Još jedan osvrt na proslavu 25. obljetnice Pokreta za život
BOŽJI OTKUCAJI VREMENA
Kada mi ponestane inspiracije i nadahnuća za razgovor sa sugovornikom ili sugovornicima a da ne bi prevladao neugodan muk, vrlo često pribjegnem već iskušanoj metodi, koja mi je vrlo dobro sjela nakon toliko godina koliko sam ih već nakupio, i počnem razgovor o vremenu. „Pa znate lijepo vrijeme potrajat će još dva dana, a poslije toga prognoza je jako loša: zahlađenje sa dolaskom kiše koja će u višim predjelima preći u snijeg i susnježicu. Na sjevernom Jadranu zapuhati će bura olujne snage sa orkanskim udarima tako da će u priobalju biti snijega nošenog burom.“ Jako često slušam vremenske prognoze radi mojih morskih i ribolovnih užitaka, tako da mi materija gledajući sa laičke strane nije nepoznata te sa lakoćom upotrijebim ovaj mali trik dok se ne vrate u misli razne druge teme za razgovor. Kada čujemo ovakvu prognozu brzo shvatimo da dolaze nevolje za naše Kvarnersko podneblje. Prekid svih katamaranskih i trajektnih linija, brdo soli koja će se nošena burom nataložiti u sve pore okoliša, zebnja radi mogućih šteta, itd. Poučeni već usvojenim saznanjima znamo da bura donosi lijepo vrijeme tako da uloženi trud i muka u vraćanje svih stvari u prijašnje stanje, neće izgledati tako strašno. Međutim, zebnja oko srca zbog bure koja je puhala duže od prognozirane, ovaj zadnji tjedan, a koja je donijela već spomenute prometne probleme, počela me je brinuti iz razloga što su pozivnice za proslavu 25 godišnjice osnutka i djelovanja Pokreta za život Krčke biskupije u novaljski ogranak već davno stigle.
Vrijeme i mi u svemiru
Riječ „vrijeme“ ima i svoje drugačije značenje od onog koje smo spominjali maloprije. Ono se definira sasvim drugačije i mjeri se sekundama, minutama, satima, danima, mjesecima, godinama. Samim time što je mjerljivo vrlo lako uočavamo da je prolazno. Kaže gost naše proslave, na tribini koju je vodio, uvaženi profesor, doktor, znanstvenik i svjetski priznati fizičar Davor Pavuna, da je dužina čovjekovog života na zemlji samo jedna mala točkica, nano sekunda, u usporedbi sa vremenom u svemiru. Ako pokušamo sagledati dužinu te male točkice i njenu prolaznost, opravdano se upitajmo sa kakvim se sve glupostima čovjek bavi u tako kratkom vremenu i na kojem su mu mjestu prioriteta istinske vrijednosti života, odnosno ljubav? Da, vrijeme prolazi brzo i neumitno, i poput kakvog velikog i ozbiljnog suca sve stavlja pod svoje skuti. Generacije i generacije, različiti načini življenja, ekonomskog opstanka, teških vremena i onih puno vedrijih, sve to vrijeme stavlja pod svoje. U toj maloj vremenskoj točkici, kristalno bi se jasno dalo čuti „tiki-taka“ neumoljivog vremenskog sata. OTKUCAJI VREMENA!!
I tako tiki-taka, tiki-taka…, klik-klak, klik-klak…, ovisno o tome kako tko čuje, prođe 25 godina od osnutka Pokreta za život, odnosno 25 godina je već njegovog djelovanja. Preobuhvatna je to tema za pisanje i trebalo bi puno više papira i tinte, nego što je potrebno za ovaj članak, da bi se obuhvatilo sve bitnije unutar 25 godišnjeg života Pokreta, ali evo nameće mi se u mislima jedno, čini mi se, dosta važno pitanje: je li bilo opravdano i svrsishodno osnivanje Pokreta sagledavajući vrijeme od njegovog osnutka pa do danas i sa pogledom fokusiranim na blisku budućnost? Danas se živi jako užurbano. Nametnuti materijalizam toliko obuhvaća čovjeka da ne misli niti na prošlost niti na budućnost, jer da misli na budućnost puno toga bi drugačije radio. Jednostavno, konzumerizam današnjih vremena uhvatio je čovjeka u vrtlog, kovitlac iz kojeg teško izlazi. Čini mi se da je u čovjeku ljestvica vrijednosti jako teško poremećena i izvrnuta. Kada je čovjek izmislio dinamit, izmislio ga je u prvom redu da bude na pomoć čovjeku u privredi, graditeljstvu. Međutim, tokom vremena počeo ga je upotrebljavati za ratove, razaranja i ubijanja. Gledajte u tom pravcu demokraciju. Demokracija, bez daljnjeg, složit ćemo se svi, je veliki iskorak naprijed za čitavo čovječanstvo jer dokida diktature i diktatore, režime, štiti čovjekova prava, stavlja čovjeka u ravnopravan položaj i u mogućnost odlučivanja. Međutim, ako određene skupine i udruge, koje su sve glasnije i njihovi lobiji sve prisutniji, počnu koristiti demokraciju za izobličavanje prirodnih i Božjih zakona, a u svrhu tobožnje zaštite ljudskih prava, više je nego očito kršenje te iste demokracije. Toga u zadnje vrijeme ima sve više i više. Sagledavajući ovo u kontekstu postavljenog pitanja o opravdanosti osnivanja Pokreta za život, više je nego sigurno i jasno da ta opravdanost nije upitna. Dapače, siguran sam da tek dolazi vrijeme kada će Pokret i slične udruge polagati teške ispite, i to ne samo iz usko interesnih područja s kojima se bave nego iz života u cijeloj njegovoj punini u svim njegovim segmentima.
Vapaj života
S obzirom da je „gospođica“ bura smanjila svoj intenzitet, na naše oduševljenje, mala ekipa iz Novalje brzo se spakirala i krenula put Krka. Dolaskom na vrata kongresne sale hotela Malin brzo sam pogledom tražio meni jako dragog čovjeka, koji mimikom i govorom tijela stalno daje do znanja da ima premalo vremena za sve što bi htio obaviti. Pretpostavljam, pogađate, radi se o duhovniku Pokreta i uredniku ovog lista. Srdačno se pozdravljamo, neka otvorena pitanja brzo rješavamo te ga pitam ako je profesor Pavuna stigao. „Da, da tu je. Čekaj trenutak upoznat ću te sa njim.“ Jednostavan styiling svakako ne odaje sve što se krije iza tog čovjeka. Nakratko smo ostali sami te kratko prokomentirali psihofizičko stanje tijela i duha, ali ono što je najbitnije pitam ga na koji način da organiziramo njegov posjet Novalji. „Jednostavno“, kaže, „pozovite me.“ Nisam očekivao tako brzi odgovor, ali tijelo mi preplavi osjećaj zadovoljstva. Radit ćemo na tome. Dok smo čekali početak euharistije, a s obzirom da je profesor sjedio jednu stolicu ispred mene, nagnem se prema njemu te mu kažem: „Profesore, čini mi se da je timing (vrijeme) održavanja ove proslave odličan. Danas 18.11., dan je obilježavanja sjećanja na Vukovar, a ovaj Pokret osnovan je 1992. godine kad je Hrvatska krvarila od ratnih stradanja i vapila za životom, ali mislim da danas, 25 godina kasnije, kada nema rata isto tako vapi za životom.“ „Da, da, slažem se sa vama s time da je taj vapaj još veći.“ Ovaj odgovor protumačio sam kao obvezujući. Potvrda toga nam stiže ubrzo kad za govornicu, koja je tokom euharistije služila kao ambon, dolazi biskup u miru Valter. Ne tako više čvrstog koraka jer godine svoje čine, ali ono što je bitnije čvrstog i stamenog duha i volje, biskup Valter se ne predaje. Brzo je sve vratio na čvrste temelje i poručuje: proslava ovakve obljetnice obvezuje da jasno gledamo u budućnost i ciljeve koje trebamo ostvariti te da sa odlučnošću prihvatimo obveze koje nam se iz dana u dan nameću. Posebno je spomenuo aktualnu istanbulsku konvenciju, koja je tema sama za sebe, i koja na perfidni način želi, u ime zaštite žene i majke te djece, na mala vrata uvesti u zakonodavstvo rodnu ideologiju. A onda kao da slušam sv. Pavla govori: „Obucite čvrste oklope i izradite jake štitove, neka vaša spremnost bude odlučna, jer napadat će vas svi oni koji se ne slažu sa vama i koji žele ovaj svijet urediti obrnuto od Božjih zakona.“ Da, da to je biskup Valter, osnivač Pokreta. Odlično, ali kako to sve napraviti jer nije to baš tako jednostavno? Za odgovor na ovo pitanje potrudio se u svojoj propovijedi, oslanjajući se na evanđelje od nedjelje, sljedećeg dana, vezano na dobivene talente, drugi biskup koji je sudjelovao na ovom skupu, naš krčki biskup Ivica. Biskup, neka mi nitko ne zamjeri, biskup iz naroda. Njegova figura, pogotovo njegove crte lica jasno daju do znanja o njegovom blagom i jednostavnom karakteru. Biskup koji rado u svojim govorima koristi šalu da bi oraspoložio slušateljstvo. Pa tako kad je dolazio za govornicu primijeti da na stolu stoji zahvalnica koja čeka njega i onako iskreno reče: „Pa niste trebali za mene zahvalnicu ja sam ovdje u biskupiji kratko i nije moguće da sam je već zaslužio.“ Istog trenutka sam daje vrlo pronicljivo odgovor: da ova zahvalnica daje se unaprijed, obvezujuća je za budućnost. To je to. Dakle, biskup Ivica rješenje nalazi u tri sljedeća koraka: prvi korak odluka da želim to napraviti, drugi korak predanje sebe u Božje ruke i njegove planove, te treći korak uzeti križ na sebe i radosno ga nositi i služiti. Ovome ne treba ništa dodati. Sve ovo protječe u ozračju na koje smo inače naučeni. Međutim, ozračje, atmosfera se nakon toga stubokom i radikalno mijenja: „Hvaljen Isus i Marija, aleluja“, pozdrav sa kojim profesor Pavuna započinje svoje izlaganje nazvano „Civilizacija ljubavi i života“. Profesor je izabrao američki način prezentacije sa puno povišenih tonova, gestikulacija i praktičnih primjera te kretanjem čitavim prednjim prostorom pozivajući slušateljstvo na suradnju. Uh, uh koliko je toga bilo u izlaganju, nemoguće složiti u dvije tri rečenice pa iz tog razloga očekujem od odgovornih, a s obzirom na činjenicu da je sve snimano, stavljanje izlaganja na naše web stranice, odnosno društvene mreže da bi ga mogao saslušati i vidjeti širi auditorij. Evo, samo tri stvari koje su mi nekako ostale upečatljive. Kao prvo moram naglasiti da je izlaganje bilo više nego izvrsno i da sve izrečeno izvire iz nutrine vrlo vjerodostojno, autentično i proživljeno. Profesor je pokazao da je autentični koji svoje dobivene talente ne želi ljubomorno zadržati za sebe, nego ih želi podijeliti sa svima, naprotiv, on taj krug slušatelja želi i proširiti. U dijelu u kojem je govorio o znanstvenoj zajednici vrlo jasno je poručio da znanost i vjera mogu zajedno unatoč obrnutim tumačenjima pojedinog dijela znanstvene zajednice. Ono što me je posebno osupnulo je kada kaže da u ovoj zemlji, našoj domovini, koja se deklarira kao katolička, kada bi svaki dan 100.000 ljudi molilo krunicu ova zemlja bila bi raj na zemlji. Da, da dobro ste čuli. Oduševljen sam sa tribinom, aleluja.
Jednadžba (euharistije i života) za početak ne kraj
I za kraj namjerno sam ostavio euharistiju iako je bila prva po redu. Euharistija je početak i svršetak, alfa i omega, neiscrpno vrelo ljubavi, nadahnuća i nade, za čiji stol može pristupiti svatko otvorenog duha i srca. Euharistija miluje i smiruje na tajanstveni način čovjekov duh; ona je direktan susret sa živim Gospodinom. Sa mladim vikarom župe Cres, velečasnim Budinićem, došlo je nešto više sudionika koji su učestvovali na skupu sa obvezama od fotografa do sedam članova zbora mladih koji su uveličali euharistiju svojim pjevanjem i sviranjem. Njihova odlična melodičnost i prekrasno pjevanje ostala mi je u uhu još od pred malo više od mjesec dana kad su pjevali na misi vjenčanja jedne naše mlade Novaljke koja je bračnu sreću pronašla na Cresu. Sama proslava jako je dobro organizirana. Ja bih kao prvo zahvalio na predanom radu našem predsjedniku dr. med. Šimu Papariću. Uz sve radne obveze unutar Pokreta na njegovim leđima stoji odgovornost i odlučnost, a to nije malo, moramo priznati. Zahvala svim vodstvima po ograncima, zahvala duhovniku Pokreta i ponajviše svakom članu Pokreta bez kojih puno akcija ne bi bilo moguće ostvariti. Služiti je prekrasna stvar. Proslavi su prisustvovali jako veliki broj svećenika naše biskupije, časnih sestara i članova Pokreta. Krajičkom oka primijetio sam da je nakon službenog dijela biskup Ivica sa svojim tajnikom žurno napustio skup jer su ga čekale obveze podjele sakramenta sv. potvrde u našim župama Lun i Novalja. Restoran hotela Malin brzo se je ispunio sudionicima skupa najavljujući vrijeme ručaka koji je, usput rečeno, bio jako dobar i raznovrstan. Za stolom sam sjedio sa svojim dvojim suputnicama koje do sada nisam spomenuo u ovom tekstu, pa moram da mi nešto ne zamjere. One su isto tako aktivno sudjelovale na skupu jedna čitanjem molitve vjernika, a druga dodjelom zahvalnica biskupima. Na njihovim licima jasno se je očitavalo zadovoljstvo da su ovih šest-sedam sati provele na najbolji mogući način. Nakon ručka naša mala ekipa spremna je za povratak našim kućama, našoj Novalji jer tamo nas sutra čeka biskup Ivica.
I za kraj jedna jednadžba: (o + s + d) = st (i + k + e) = lj (o x m x d) = o (st + lj x o)= ??
Oh, kako sada ovo riješiti? Pokušat ću. Možda sam promašio profesiju, možda sam trebao biti fizičar:
(Otac + Sin + Duh Sveti) = sveto trojstvo (Isus + Krist + euharistija) = ljubav (otac x majka x dijete) = obitelj (sveto trojstvo + ljubav x obitelj) = Pokret za život.
Lijep pozdrav uz Božji blagoslov svim čitateljima te pokretašima do novog susreta. Tiki-taka, klik-klak… …OTKUCAJI VREMENA.
M.V.
Obilježen Manhićev dan
PROAKTIVNOST U ASKEZI
Još jedna prosinačka večer, 14. dana toga mjeseca – sada već dobro znanog i kao Mahnićev dan, tradicionalno je okupila vjerne štovatelje sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića u njegovu i našu krčku katedralu kako bi obilježili 97. obljetnicu njegovog preminuća i pomolili se na njegovom grobu.
Uz krčkog biskupa mons. Ivicu Petanjka i biskupa u miru mons. Valtera Župana, okupilo se tridesetak svećenika i redovnika ali i redovnica koji su toga dana imali svoj predbožićni susret na kojem je nazočnima lik službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić, „Riječke majke“, u meditativnom izlaganju približila s. Dobroslava Mlakić. O službeničinom liku opširno smo pisali u prethodnim brojevima lista, ovdje dodajmo samo da je posebno ljubila volju Božju, a to je ono što je najteže u životu Kristova učenika. Svojim prisustvom ali i predvođenjem euharistijskog slavlja, događaj je uveličao đakovačko – osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić.
Okupljene je najprije pozdravio domaći biskup istaknuvši kako će zasigurno i biskup Mahnić, svojim molitvama i zagovorom, podržati inicijative i nakane u Godini duhovnih zvanja koja je u tijeku. Naglasio je radost što ova slavlja dobivaju sve veće značenje kod Bogu posvećenih osoba ali i vjernika laika te zahvalio biskupu Đuri što se odazvao predvoditi ovo slavlje.
Mons. Hranić započeo je uvodnu riječ rekavši kako se u ovoj katedrali i uz grob sluge Božjega, „osjeća miris svetosti, koji je plod njegova svjedočkog života, usredotočenog na oltar Isusa Krista, s kojeg se svi hranimo euharistijskim otajstvom“. Izrazio je radost što je pozvan predvoditi ovo slavlje, kojim se završava i proslava 120. obljetnice Mahnićeva biskupskog ustoličenja, te što se njeguju veze između ovih dviju biskupija, koje su živo održavane već u doba dvojice predšasnika i velikana, tada novog biskupa Mahnića i starijeg te iskusnijeg biskupa Strossmayera, koje je povezivala gorljiva ljubav prema narodnom staroslavenskom jeziku i glagoljici, a koji su u to vrijeme bili „prvorazredno liturgijsko, nacionalno i identitetsko hrvatsko pitanje“.
U homiliji, nadbiskup Hranić kaže kako Bog, koji svoj narod i svoje izabranike tješi i krijepi, povezuje u sebi nježnost i snagu, te kako se u događaju Božića najbolje vidi, kako je za osvajanje kraljevstva Božjega i suprotstavljanje protivnicima, snažnija požrtvovna ljubav koja ne traži svoje, koja sve nosi i trpi, a tako i poslušnost i poniznost te borba protiv vlastitih mana i slabosti, od svih snaga i nametljivosti. Upravo se tim krijepostima oboružao i biskup Mahnić kada je štitio nacionalni, jezični i kulturni identitet svojih vjernika, kada je dizao glas za njihova ljudska i građanska prava i kada je proživljavao vrijeme svog zatočeništva, trpljenja i izolacije. Bog ga je pratio svojom blizinom i krijepio svojom snagom.
Mons. Hranić istaknuo je i Mahnićevu zauzetost oko povezanosti krčkog prezbiterija i duhovnog rasta i posvećenja svojih svećenika. Činio je on to izdavanjem mjesečnog službenog glasila, obnavljanjem pastoralnih konferencija i osnivanjem Društva svećenika adoratora svete Euharistije. Takvu je svećenički duhovnost ubrzo proširio i izvan granica krčke biskupije te je pokrenuo dvojezični, hrvatsko – slovenski časopis a zatim i svećeničko udruženje Svećenička zajednica koje je promicalo pastoralno djelovanje svećenika, međusobno ih povezivalo i hrabrilo u ustrajnosti i zauzetom i kreativnom radu s vjernicima kako bi i vjernici laici mogli biti sposobni odgovoriti na pitanja vremena, na novonastale prilike, i angažirati se u socijalnom i političkom životu. „Od svećenika je je tražio studijski pristup društvenom i vrijednosnom ozračju u kojem djeluju, proučavanje konkretnih prilika, potreba, okolnosti, izazova i mogućnosti za pastoralni rad. Zauzimao se za proaktivni pristup u životu Crkve i u svećeničkom pastoralnom radu.“ Upravo po tome je i danas toliko aktualan i izazovan. U tom pozivu na zauzetost, nikada nije zaboravljao svećenicima naglašavati važnost askeze i intenzivnog molitvenog života.
Svoju je propovijed zaključio molitvom: Molimo da sluga Božji biskup Mahnić našem narodu izmoli biskupe kao što je bio on, koji će se toliko posvetiti duhovnoj i teološko – pastoralnoj formaciji svojih svećenika. I neka nam izmoli biskupe svećenike i adoratore koji izranjaju iz kontemplacije i osobnog zajedništva s Kristom.“
Na kraju euharistijskog slavlja, riječi zahvale izrekao je postulator kauze vlč. Saša Ilijić. Naveo je događaje koji su obilježili ovogodišnju proslavu 120. obljetnice biskupskog ređenja i ustoličenja sluge Božjega: svečanost u svibnju koju je predvodio je mons. Želimir Puljić, predsjednik HBK, obnovu groba sluge Božjega te postavljanje spomen ploče, 3. prosinca, u samostanu franjevaca trećoredaca na Ksaveru koji su do 2002. bili brižljivi čuvari posmrtnih ostataka biskupa Mahnića. Zahvalio je svima okupljenima, a posebno nadbiskupu Đuri. Zahvalio je i župnom zboru iz Omišlja koji je svojim pjevanjem uljepšao i uveličao ovo slavlje.
Okupljeni biskupi i svećenici krenuli su zatim prema grobu biskupa Mahnića gdje je nadbiskup Hranić predvodio molitvu sluzi Božjem.
I. i Z.
