Kvarnerski vez 11-2017.

Prigodno razmišljanje potkrijepljeno znanstvenim, medicinskim činjenicama

MUŠKO I ŽENSKO STVORI IH

Kamo ideš? Kamo ideš, Europo? Kamo ideš Hrvatska?… Svakome od nas može biti postavljeno to pitanje, a i svatko si ga može sam postaviti. 

Ali, najprije treba odgovoriti tko sam ja i odakle sam, gdje sam to i kada ja nastao? Sada sam baka ili djed, žena ili muž, prije toga djevojka ili mladić, školsko dijete, malo dijete, dojenče, novorođenče, fetus, embrij, blastocista, blastula, morula, zigota! Da, svi smo mi nastali u krilu majčinu, u trenutku začeća kada su se majčini i očevi kromosomi spojili, te je nastao jedan novi, posve različiti čovjek kakav još nikad nije postojao i neće nikada više postojati. Prva rečenica u udžbe­niku Medicinska embriologija (razvoj ljud­skog bića od začeća do rođenja), Thomas W. Sandler, glasi: „Razvoj ljudskog bića počinje oplodnjom, kada se spermij muškarca i ooci­ta žene spoje u novi organizam – zigotu.“ U tom trenutku određene su sve karakteristike tog čovjeka: spol, konačna visina, krv­na grupa, boja kose, duljina nokti­ju, izgled lica, nosa, očiju, ušiju. Osamnaest dana kasnije počinje kucati djetetovo srce, sa šest tjedana (42 dana) može se EEG aparatom snimiti aktivnost dje­tetova mozga, a u toj dobi miče se cijelim svojim malim tijelom. Do de­setog tjedna svi su naši organi izgrađeni i većinom su već u funkciji koju će imati nakon rođenja. Unatoč znanstvenim činjenicama o početku ljudskog života, tako malom čovjeku ne priznaje se osobnost, pa mu se zato lako i oduzima život. Prema zakonu iz daleke 1978. godine u Hrvatskoj je do navršenog desetog tjedna trudnoće dopušten legalni abortus ili pobačaj. Pobačajem se od živog čovjeka čini ne živog, dakle ubija se čovjek! Prema dostu­pnoj dokumentaciji u Hrvatskoj je od 1978. godine na ovaj način usmrćeno oko 800.000 (osamstotina tisuća) nerođene djece. S tom djecom i tim ljudima Hrvatska bi imala naj­mlađe stanovništvo u Europi. Svatko od nas je bio malo nerođeno dijete: čuvajmo svoj i tuđi život.

Spolnost je cjelovita odrednica ljudskosti: čovjek postoji samo u dvjema dimnezijama: kao muškarac i kao žena, i to prožima sve di­menzije individualnog i zajedničkog života. Svatko od njih jest osoba u punom smislu te riječi, različiti su ali jednaki u potpunom dostojanstvu ljudske osobe. Muškarac i žena žive u praiskonskoj upućenosti jednog na drugo, i nisu „dopuna“ jedno drugom. Samo onaj tko je sasvim i potpuno netko – osoba, može se predati drugome, darovati to drugo­me u ljubavi i primati to isto od drugoga u ljubavi. To je ontologijska datost. Partnerstvo između muškarca i žene ostvaruje se u polar­nosti: valja im iskusiti različitost koja ih kon­stituira i gradi novi oblik zajedništva – MI.

Kao kršćani i pripadnici katoličke Cr­kve dužni smo širiti poruku nenasilja. Oko pojave nasilja općenito, uključujući i ono u obitelji, dužni smo se svi angažirati, potreb­no je osigurati najveću moguću zaštitu žena i članova obitelji od svakog oblika nasilja, kao i implementaciju najboljih standarda i mehanizama zaštite i sprečavanja nasilja nad ženama i u obitelji. U nastojanju pro­nalaženja najboljih rješenja za tu društvenu problematiku, valja biti pozoran da se ona ne iskoristi za neke druge ciljeve poput implementacije rodne ideologije u zakonodavstvo. Hrvatski sabor sprema se ratificirati Konvenci­ju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija). U tu svrhu prove­dena je i javna rasprava. Čak 75% prispjelih komentara izjasnilo se protiv ratifikacije te Konvencije, jer postoji oprav­dana opasnost zloporabe pojedinih odredbi Konvencije, obzirom da se one tiču izravno ljudskog dostojanstva i pitanja čovjekovog antropološkog identiteta. Naime, Istanbul­ska konvencija sadrži odredbu (čl. 3. c.) ko­jom se definira pojam roda kao „društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra pri­kladnima za žene i muškarce“, čime promi­če rodnu ideologiju. Rodna teorija razdvaja jedinstven čovjekov identitet na dva dijela: na „spol“, koji reducira na puku biologiju, i na njegovu „društvenu dinmenziju“ koju na­ziva „rod“. Bit rodne teorije je da „muškost“ (biti muškarac), „ženskost“ (biti žena), „maj­činstvo“, „očinstvo“,“brak“ i „obitelj“ nisu određeni spolom, odnosno spolnim identite­tom, iako znamo da je osoba koja je muškog spola – muškarac, a ženskog spola – žena. Prema rodnoj teoriji „žena“ ne treba nužno biti osoba ženskog spola, a „muškarac“ ne treba nužno biti osoba muškog spola. Rodna teorija tvrdi da kategorije „muškarac“ i „otac“ nisu određene time što je netko muškog spo­la, a kategorije „žena“ i „majka“ nisu određe­ne time što je netko ženskog spola, već se te kategorije mogu proizvoljno „konstruirati“, bez obzira na spol. To znači da osoba za sebe može tvrditi da je „žena“ iako je muškog spo­la, i obratno.

Kada bi rodna ideologija, odnosno „teo­rija“ roda, postala obvezujuća imala bi ne­gativne posljedice na Republiku Hrvatsku i njezin pravni poredak te bi dovela do kršenja ljudskih i ustavnih prava njezinih građana, kao npr. unošenje znanstveno nepotvrđe­nih teza rodne ideologije u obrazovni sustav, ograničavanje primarne uloge roditelja u odgoju i odlučivanju o obrazovanju vlastite djece, ugroženost slobode vjeroispovjesti, te promicanje rodne ideologije u svim segmen­tima društva. Treba naglasiti kako ne postoji niti jedan dokaz znanstvene utemeljenosti rodne teorije, a postoje brojni dokazi koji govore suprotno od onoga što rodna teorija govori u svim područjima na koja pokušava utjecati, te osim toga što je protuznanstvena ona je protuljudska, protuvjerska i protupri­rodna. Konvencija sadrži ideološke odredbe koje ne doprinose sprečavanju nasilja nad ženama, a propušteno je adekvatno navesti ključne čimbenike nasilja, poput alkoholizma i drugih vrsta ovisnosti, prisutnost nasilja i objektivizaciju žena u medijima te slablje­nje društvenih normi i vrijednosti. Istinskog promicanja ljudskog dostojanstva nema ako se ne poštuju temeljne zakonitosti čovjekove prirode. Hrvatski zakoni koji reguliraju spre­čavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji sadrže većinu odredbi konvenci­je. Pozitivne odredbe Konvencije bi trebalo implemetirati u hrvatsko zakonodavstvo, a spomenutu Konvenciju NE ratificirati, na što narodne zastupnike u Hrvatskom saboru poziva i Vijeće HBK za život i obitelj sa svoje sjednice od 12. rujna 2017. godine.

Šime Paparić, dr.med
Predsjednik Pokreta za život

 


ISPUNJENA DAVNA ŽELJA SV. LEOPOLDA DA DOĐE U SVOJ RODNI KRAJ!

Ozračje molitve i sabranosti zaogrnuli su Park Boke u samom srcu Herceg Novog na­kon svečane liturgije dočeka relikvije neras­padnutog tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića u popodnevnim satima 15. rujna. Tijekom cijelog popodneva i večeri pobožni su vjernici, katolici i pravoslavci, prilazili sar­kofagu sa tijelom svetog Leopolda kako bi mu izrazili svoje čašćenje i pred njim molili, a ekumensko zajedništvo koje je vladalo u tim trenucima bilo je spontano i prirodno. U 18 sati započela je svečana pjevana večernja koju su vodile sestre Franjevke crnogorske provincije Bezgrešnog začeća BDM, a prigod­nu homiliju uputio je fra Flaviano Gusella, rektor svetišta svetog Leopolda u Padovi. Spomenuvši Leopoldovu želju da se, pošto završi svoje poslanje u Padovi, njegove siro­mašne kosti odnesu među njegov narod za dobrobit onih duša, pojasnio je to kao njegov prinos i žrtvu za jedinstvo svih Isusovih uče­nika, napose katolika i pravoslavaca. Nakon molitve večernje započelo je molitveno medi­tativno bdjenje u kojem su vjernici slušajući evanđeoske odlomke i poticajne misli svetog Leopolda uz šutnju, pjesmu i molitvu mogli na osobniji način doživjeti njegovu prisutnost i svetačku poruku. Relikvija tijela je kasnije prenesena u obližnju crkvu svetog Antuna koja je ostala otvorena do jutra kada je po­novno izložena u Park Boke. Sljedećeg dana, 16. rujna, održano je središnje euharistijsko slavlje koje je u prisutnosti relikvija neras­padnutog tijela svetog Leopolda predslavio mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nad­biskup i metropolit. U koncelebraciji su bili i barski nadbiskup, Rok Đonlešaj, mostar­sko-duvanjski biskup Ratko Perić, srijemski biskup Đuro Gašparović i mjesni kotorski biskup Ilija Janjić, te pedesetak svećenika. Prisutna je bila i delegacija koja je tijelo do­pratila iz Padove: fra Jure Šarčević, provinci­jal Hrvatske kapucinske provincije i pred­sjednik Hrvatske redovničke konferencije, rektor Svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandi­ća u Padovi, fra Flaviano Giovanni Gusella i gvardijan padovanskog kapucinskog samo­stana fra Marco Putin, te izaslanici beograd­skog nadbiskupa i skopskog biskupa. U ime mitropolita crnogorsko-prigorskog Amfilohi­ja Radovića prisutan je bio protojerej-stavro­for Đorđe Orović, nekadašnji paroh u Herceg Novom. Svetoj misi su nazočili i Miloš Bigo­vić, predsjednik SO Herceg Novi, ujedno i predsjednik gradskog organizacijskog odbora za doček tijela sv. Leopolda s brojnim surad­nicima i članovima odbora, kao i brojni pred­stavnici hrvatskih kulturnih i građanskih udruga u Crnoj Gori na čelu sa hrvatskim veleposlanikom u Crnoj Gori Veselkom Gru­bišićem. U misnom slavlju sudjelovao je veli­ki broj hodočasnika koji su došli iz Zagreba, Splita, Dugopolja, Omiša, Dubrovnika, Kona­vala, Komina, Sarajeva, Mostara, Bune, Trav­nika, Tomislavgrada, Livna, Dragunje kod Tuzle, Žepča, Aladinića, Dubrave, Cavtata, Bara, Podgorice, Maglaja, Pelješca, Posušja i iz svih župa Kotorske biskupije. Na početku je okupljenima izrazio dobrodošlicu mjesni kotorski biskup pozivajući sve da u ovim sve­čanim danima bude prisutno zajedništvo u slavljenju Boga koji je divan u svetima svo­jim, te se ujedno zahvalio svim pripadnicima gradskih službi koji su omogućili uspješno ostvarenje ovog događaja. U svojoj se homi­liji mons. Barišić osvrnuo na život svetog Le­opolda koji je, koliko god skrovit i sakriven bio, odjekivao snažnim porukama i poticaji­ma za sve koji su s njim živjeli, a danas još i više. Homiliju je zaključio molitvom: „Sveti Leopolde, pomozi nam da još dublje otkrije­mo darovano nam spasenje u Isusu Kristu, Licu Božjeg milosrđa. Neka nas Njegovo mi­losrđe preporodi i učini ljudima, kršćanima, koji znaju pitati i darivati oproštenje. Velepo­slaniče Božjega milosrđa, i naš ambasadore, nitko nas toliko široko i trajno ne predstavlja na zemlji kao ti. Štoviše, naš predstavniče i zagovorniče na nebesima, tebe molimo da nam pomogneš otkriti i iskusiti snagu Božjeg milosrđa koje je jedino sposobno darovati nam istinski i potpuni život u dijalogu i eku­menizmu, miru i zajedništvu, radosti i ljuba­vi. Sveti Leopolde, moli za rodni Herceg Novi, za ‘Zaljev svetaca’, za kršćane Istoka i Zapada, za sve nas i za čitav svijet.” U prikaznoj proce­siji, uz liturgijske darove, prineseni su i svije­ća koja se koristila na beatifikaciji Leopolda Mandića, nova slika sveca za kotorsku kate­dralu koju je za ovu prigodu naslikao Zoran Homen i fotografija napravljena tjedan dana prije Leopoldove smrti. Liturgijsko pjevanje animirali su zborovi Paulus iz Rotimlje i Do­bri Pastiriz Cima i Ilića iz Hercegovine kojima je dirigirala prof. Marina Bazina. U počasnoj straži pred svečevim relikvijama bili su pri­padnici Croce Verde iz Padove, te domaći vjernici obučeni u narodne nošnje svoga kra­ja. Ovaj sunčani i topli dan za brojne će hodo­časnike prema njihovim riječima ostati u ži­votnom sjećanju zbog milosne prilike da časte sveca u njegovom rodnom gradu i da, makar na kratko, budu dionici ostvarenja nje­gove želje. U popodnevnim satima 16. rujna završio je boravak relikvija sv. Leopolda u Herceg Novom. Do početka mise ispraćaja u 16 sati, vjernici su imali priliku iskazati svoje čašćenje relikviji sveca, a padovanski su ka­pucini posjetili grob roditelja sv. Leopolda, Petra i Dragice Mandić, te se na njemu pomo­lili. Osjećaji radosti, žalosti i zahvalnosti izmi­ješali su se pri odlasku sveca iz njegova rod­nog grada. Primijetio je to i kotorski biskup u svojoj homiliji naglašavajući kako su svi pri­sutni zapravo svjedoci ostvarenja sna sv. Le­opolda da se vrati među svoj narod. „Njegov život osvajao je srca vjernika koji su živjeli u njegovoj blizini, a osvojio je i srce pape Franje koji ga je proglasio jednim od zaštitnika Go­dine milosrđa“, rekao je između ostalog u svojoj homiliji mons. Janjić. Na kraju mise okupljenima se obratio rektor Svetišta sv. Le­opolda Bogdana Mandića u Padovi potičući ih da širom otvorena srca prihvate sve milosti koje su ovih dana po zagovoru sv. Leopolda primili. Misu je svojim pjevanjem uzveličao zbor Libertas iz Dubrovnika. Na kraju svete mise biskup je zahvalio svim službama i poje­dincima koji su uložili svoje vrijeme i trud kako bi se povijesni događaj dočeka tijela sv. Leopolda realizirao na dostojanstven način. Osobito je istakao doprinos grada Herceg No­vog i gradskog organizacijskog odbora koji je sa svoje strane dao izuzetno velik obol u vanj­skom dijelu organizacije. Osobitu zahvalnost biskup je izrazio volonterima iz Zagreba, za­jednice Cenacolo iz Međugorja, te Boke Kotorske, čija je prisutnost i zalaganje pomo­gla uspješnom ostvarivanju cjelokupnog pro­grama. Nakon mise i završnog blagoslova započela je veličanstvena procesija ispraćaja: biskup i svećenici, odred bokeljske mornari­ce, volotneri Croce Verde, volonteri s upalje­nim svijećama u rukama, predstavnici grad­ske uprave među kojima gradonačelnik i predsjednik skupštine, pjevački zborovi, ča­sne sestre, te stotine vjernika koji su se u mo­litvi i šutnji uputili ulicama Herceg Novog kako bi ispratili svog omiljenog sveca. Obli­žnji su ugostiteljski objekti iz poštovanja sti­šali glazbu dok se procesija kretala gradom prolazeći iznad rodne kuće sv. Leopolda na novskom Škveru do podnožja župne crkve sv. Jeronima u kojoj je kršten i nekadašnjeg ka­pucinskog samostana, te je tu i službeno za­vršen pohod sv. Leopolda svom rodnom gra­du. Nakon otpjevanog himna, molitve i blagoslova, začuo se povik volontera Croce Verde: «Živio sveti Leopold»! Uz zvona, plje­sak, ali i suze u očima, oprostivši se od svoga sveca, Novljani i hodočasnici ispratili su pa­dovansku delegaciju na njihov nastavak ho­dočašća prema Dubrovniku, Splitu i Rijeci. Boravak svetog Leopolda donio je jedinstvo i blagoslov građanima i hodočasnicima u Her­ceg Novom, jer su se zajedno molili i katolici i pravoslavci, ujedinjeni ljubavlju prema sve­cu. Značajno je podsjetiti da je gradska upra­va dan prije dolaska svečevih relikvija 14. rujna u kratkoj ceremoniji proglasila park pored crkve sv. Antuna, dar Kotorske bisku­pije gradu, parkom sv. Leopolda – slijedom jednoglasne odluke u mjesnoj Skupštini – te je na taj način dala još jedan važan doprinos proslavi dolaska svečevih relikvija u svoj rod­ni grad u kojem do tog trenutka nije postoja­lo nijedno spomen obilježje sv. Leopoldu na javnoj površini.

Priredio Dražen Kraljić


NERASPADNUTO TIJELO SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA U RIJECI

Nakon Dubrovnika, Zadra, Splita i rod­noga mu Herceg Novog, relikvijar sa neras­padnutim tijelom svetoga Leopolda Bogdana Mandića stigao je i u Rijeku te je 18. i 19. ruj­na ove godine bio izložen na štovanje vjerni­cima u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske na Žabici. Sveti Leopold je upravo u tom samo­stanu i crkvi bio svega mjeseca dana na službi tijekom svoga zemaljskoga života. Vjernici su sa svih strana riječke metropolije, a i šire, u velikom broju došli iskazati štovanje svecu te se uteći njegovom zagovoru.

Relikvijar sa svečevim neraspadnutim ti­jelom je 18. rujna u 16 sati procesijski sveča­no unešen u crkvu Gospe Lurdske. Mnoštvo vjernika je radosno dočekalo njegov dolazak. Uvodnu molitvu je u zajedništvu s biskupima riječke metropolije i brojnim svećenstvom predvodio riječki nadbiskup, mons. dr. Ivan Devčić, a prisutnima se obratio i provincijal Hrvatske kapucinske provinicije sv. Leopolda Bogdana Mandića, fra Jure Šarčević.

U crkvi pred relikvijarom tijela sv. Leopo­lda su se cijelo vrijeme izmjenjivali molitva i prigodni program. Bilo je zaista dirljivo, a stanovnicima Rijeke svakako neuobičajeno čuti kako Žabicom odjekuje molitva i pjesma te također vidjeti vjernike kako strpljivo i u dugom redu čekaju ispred crkve na svoj tre­nutak susreta sa svečevim tijelom, trenutak kada će moći dotaknuti relikvijar i kratkom se molitvom uteći zagovoru svetog Leopolda.

Svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje koje je predvodio nadbiskup Devčić započelo je u 19 sati. »Naš se svetac vraća u Rijeku gdje je za života boravio kratko, samo mjesec dana, ovdje u kapucinskom samosta­nu, gdje se je nadao ostati duže vremena kao ispovjednik za hrvatske vjernike«, rekao je Otac Nadbiskup dodavši kako je sveti Leopo­ld zapravo cijeli svoj život želio biti misionar u svom narodu te se posebno posvetiti eku­menskom apostolatu među pravoslavcima u svom zavičaju. O tome nam svjedoče i ri­ječi koje je on uputio jednom svom subratu povjerivši mu kako, nakon što dovrši svoje poslanje u Padovi, želi »ponijeti svoje krhke kosti među svoj narod za dobro onih duša«. Također je govorio da se u Padovi osjeća kao ptica u kavezu te da je njegovo srce »uvijek tamo preko mora«. Otac Nadbiskup je ista­knuo kako ono što mu se nije ostvarilo za vrijeme njegova zemaljskog života, ostvaruje se sada ovim pohodom njegova neraspadnu­tog tijela onamo kamo je za života dušom i tijelom želio doći i ostati. »Želja, da nam za života prenese spasonosne poruke i pobude, ostvaruje mu se na ovaj način nakon smrti.«

Sv. Leopold je bio svetac »ispovjedaonice«. On je u u skrovitosti i tišini, daleko od javno­sti, u sakramentu pomirenja privodio grješni­ke Bogu. Bio je neobično ponizan i blag, što je bilo plod ustrajne borbe i samosvladavanja jer je, kao pravi Dalmatinac, po temperamentu bio živahne i vatrene naravi. »Da bi svladao i pokorio tu svoju narav i osobnost, čitav se ži­vot borio sa samim sobom tako da nije nikada reagirao i na najteže izazove neprimjerenim reakcijama bilo riječju ili gestom. (…) Sv. Le­opold svjedoči da se svi možemo promijeniti ako ustrajno radimo na sebi i ako se svladava­mo.« Bio je uzoran redovnik. Posebno je rev­no obdržavao zavjet poslušnosti, što ga je sta­jalo velikih odricanja i samoprijegora. Uzorno je i odgovorno izvršavao sve zadaće što su mu ih poglavari povjeravali, što je najviše došlo do izražaja u njegovoj ispovjedničkoj službi. Svakog pokornika je primao s onakvom lju­bavlju i radošću s kakvom je milosrdni otac iz evanđeoske prispodobe dočekao i primio svog raskajanog, izgubljenog sina. »Nije to puka retorika, to je svjedočanstvo tisuća njegovih pokornika«, istaknuo je Otac Nadbiskup.

Iz života sv. Leopolda posebno možemo naučiti o važnosti i ljepoti sakramenta pomi­renja, po kojem možemo uvijek iznova, ako mu pristupamo raskajano, iskreno i ponizno, zadobiti mir srca i prijateljstvo s Bogom. »Sv. Leopold bio je apostol tog sakramenta pa nas poziva sve, i svećenike i vjernike, da se redo­vito i dostojno ispovijedamo. Poziva nas ne­prestano na obraćenje jer smo svi slabi, ne­stalni i grješni, a pravog obraćenja nema bez sakramenta pomirenja, tj. svetoj ispovijedi.«

Druga krepost koja je posebno blistala u životu svetoga Leopolda i na koju nas svojim primjerom poziva jest milosrđe, odnosno blagost i razumijevanje u prosuđivanju dru­8 goga kada pogriješi. »Nama svećenicima sv. Leopold poručuje da ljubimo i cijenimo ovaj sakrament, koji nas kao njegove poslužitelje stavlja u neposredni dodir s Božjom istinom, pravdom i milosrđem. Stoga nas sv. Leopold bodri svojim primjerom da budemo uvijek na raspolaganju vjernicima za primanje tog sa­kramenta, da imamo strpljenja i razboritosti, da budemo pravedni i milosrdni u njegovu posluživanju.«

Otac Nadbiskup je također istaknuo kako nam sv. Leopold govori da opravdano očeku­jemo razumijevanje, savjet, milosrđe i odr­ješenje od ispovjednika, ali i razboriti ukor i čvrsti poticaj na iskreno kajanje i na ustrajan napredak u duhovnom životu. Podsjetio je i na svečevo rodoljublje i nacionalni identitet kojega nikada nije izdao što ga je čak staja­lo zatvora. »Svoje domoljublje i rodoljublje živio je na kršćanski način, bez isključivo­sti prema drugima. Upravo zato je u svjetlu svoje vjere prihvaćao i ljubio druge narode, posebno one na Balkanu koji su druge vje­roispovijesti. Zbog toga je želio ekumenski djelovati na jedinstvu Crkva u svom zavičaju. Njegovo je domoljublje bilo prožeto kršćan­skim univerzalizmom, što se razlikuje od po­ganskog rasističkog i osvajačkog domoljublja. Ta Leopoldova poruka i primjer neobično su važni i danas na ovim našim prostorima.«

Zaključujući svoju propovijed Otac Nadbi­skup se osvrnuo na primjer još jednog riječ­kog kapucina, sluge Božjega fra Antu Tomi­čića, koji je bio veliki štovatelj sv. Leopolda. Svoju homiliju Otac Nadbiskup je zaključio riječima: »Leopoldova ljubav, dobrota i bo­ravak među nama neka nam bude poticaj za naš novi, bolji početak.«

Na kraju Mise prigodne riječi uputili su provincijal Hrvatske kapucinske provinci­je sv. Leopolda Bogdana Mandića, fra Jure Šarčević, gvardijan kapucinskog samostana u Rijeci, fra Eugen Pavlek te rektor Svetišta u Padovi, fra Giovanni Gusella Flaviana.

Nakon svete Mise program bdijenja je tra­jao cijelu noć. Svo vrijeme, i noć i dan, sve­ćenici su bili vjernicima na raspolaganju za sakrament ispovijedi.

Središnji događaj idućeg dana, 19. rujna, bio je svečano euharistijsko slavlje u 10 sati koje je u zajedništvu sa subraćom svećeni­cima predvodio naš krčki biskup, mons. dr. Ivica Petanjak. Bio je nazočan i krčki biskup u miru, mons. Valter Župan. U svojoj homiliji Otac Biskup je progovorio o pogledu, o oči­ma, o želji »da nas vidi netko do čijeg nam je pogleda veoma stalo. Netko tko će nas gle­dati s ljubavlju. Tko će nas svojim pogledom zagrliti i pomilovati. U čijem ćemo pogledu prepoznati da smo dobro došli i da smo žarko čekani.« Pritom je Otac Biskup istaknuo Isu­sov pogled: »Pogled tako snažan da mu nitko nije mogao odoljeti!« Isusovi pogledi prema grešnicima – Mateju, ženi preljubnici, Zake­ju i mnogim drugima o kojima nam svjedoče Evanđelja – bili su »pogledi poziva, pogledi opraštanja, pogledi prihvaćanja«, a biskup se zapitao: »Koliko toga je u našim pogledima i u našim očima. Oči su vrata i ogledalo duše i srca.«

Kad je prošle godine, na želju pape Franje, napravljeno tzv. prepoznavanje tijela svetog Leopolda, stručnjaci su ustanovili da su neki dijelovi tijela osobito očuvani, kao što su npr. šarenice oba oka svetog Leopolda. »Očna ša­renica je čudesni dio oka koja kao objektiv određuje količinu svjetla koje može ući u oko. Ako je dobri Bog želio sačuvati tijelo svetog Leopolda od neraspadanja kao neki posebni znak, i u tom tijelu na posebni način saču­vati šarenice njegovih očiju, onda one danas za nas imaju posebno značenje. Mi se preko Leopoldovih očiju želimo susresti s njim. (…) Vjerujemo da je Leopold svakoga tko mu je došao na ispovijed gledao baš onako kako nas to gleda sam Isus Krist.«

Sveti Leopold je gotovo sav svoj život pro­veo u ispovjedaonici. »Kad idemo na ispovi­jed svjesni smo da se tamo ne idemo hvaliti, jer se nemamo čime dičiti. Idemo spuštena pogleda i pognute glave. Koji puta nemamo hrabrosti podignuti glavu i pogledati sugo­vornika u oči, jer sebe gledamo očima svoje grešnosti.« Istaknuo je da na taj naš nutarnji pogled vlastitog srca često utječu i oni s ko­jima živimo. »Mnogi nam pomažu da bolje upoznamo sebe i da se uputimo na pravi put obraćenja, ali znademo da ima i onih koji nam zlobno i zlurado nameću komplekse krivnje i zloću svoga srca i oka žele pretočiti na nas. Postoje pogledi koji nas liječe i koji nas osuđuju. Koji su melem našim ranama, kao i oni koji sipaju sol na naše rane«, poja­snio je osvrnuvši se i na riječi sv. Leopolda: »Ni u jednom čovjeku nema toliko blata da u njemu ne bi bilo bar trun zlata«, a sveti Leo­pold je u svakom čovjeku tražio taj trun zlata. I to je Božji pogled na nas. »Tako nas gleda sam Otac nebeski.«

Otac biskup je također istaknuo da »Otac nebeski ne može osuditi nikoga od nas ne samo zato što je on čista Ljubav, što je on Ljubav naprosto, što je to njegovo drugo ime, što je on Ljubav po naravi i po definiciji, nego i zato što on svakoga od nas gleda našim oči­ma. (…) Bog uranja u stanje svakoga od nas i gleda nas našim očima. Zato je Božje oko sućutno. Zato Božje oko ne može osuditi.«

Isus je uvijek bio na strani prezrenih i osuđenih. »Ne zato što taj nije kriv i što nije grešnik, nego zato što je poznavao i pronicao dubinu njegova srca i zato što je znao koliko su tuđi pogledi i tuđi postupci utjecali na tu osobu da postane grešnik, da postane pokva­renjak, da bude preljubnica, da bude razboj­nik.«

Na kraju homilije je prisutne potaknuo na promjenu zapitavši: »Možemo li sebi dati riječ da ćemo se svim svojim silama truditi i da ćemo se od svetog Leopolda rastati drugačiji nego smo ovdje došli? Imamo li hrabrosti sebi i Bogu ovdje pred svetim Leopoldom, kao svjedokom Neba, obećati da će od danas biti drugačije? (…) Zato se sada, ili nakon sve­te Mise ili ovih dana dok smo još pod ovim utiscima nastojmo sabrati, zagledajmo se u svoje srce i donesimo odluku.«

Svoje promišljanje o svetom Leopoldu je završio molitvom: »’Pronikni me svega Bože i upoznaj misli moje. Pogledaj ne idem li pu­tem pogubnim i povedi me putem vječnim’, kao što si svoj pogled svrnuo na svog slugu svetog Leopolda i čudesno ga vodio trnovi­tim putem svetosti, a nama si danas udijelio milost da u njegovom pogledu osjetimo sve bogatstvo tvoga neizmjernog milosrđa koje je on u tvoje ime tako široke ruke drugima dijelio.«

Nakon Mise se nastavila molitva i ophod oko relikvijara svečeva tijela sve do njegova ispraćaja za Padovu u 14 sati. Biskup Ivi­ca je u oproštajnoj riječi rekao kako svečev životopisac donosi da svetac nikada nije išao na odmor, govoreći »da ćemo se u nebu od­marati«. Isti životopisac nam donosi i drugu njegovu izreku: »Iz neba ću nastaviti svoj rad oko spasavanja duša!« »Je li sveti Leopold u proturječju sa samim sobom«, zapitao je Biskup Ivica, »kad kaže da ćemo se u nebu odmarati, a on će i iz neba nastaviti svoj rad oko spasavanja duša?« Sveti Leopold je u množini rekao »u nebu ćemo se odmarati«, pa je možda mislio da »će se drugi odmarati, a da za svece nema odmora ni na zemlji ni na nebu.« To je u skladu s onim što je Gospo­din rekao u Ivanovom evanđelju: »Otac moj sve do sada radi, pa i ja radim« (Iv 5,17). Tako da »kad je u pitanju spasenje svijeta i spasenje čovjeka, onda ne može biti govora o odmoru.«

Otac Biskup je također istaknuo da smo »ovih dana doživjeli istinitost ovih riječi« te da je sveti Leopold stigao kao »neobični ho­dočasnik koji nije k nama došao nešto moliti i tražiti, kao svi drugi hodočasnici, nego nam je došao sebe dati. Došao nas je pohoditi i vi­djeti, i darovati nam ono što je njega resilo sav njegov zemaljski život, a to je uho. Došao nas je čuti. Slušanje je njegov prepoznajni znak.« I kao što je uskrsnuli Gospodin zadr­žao na svome tijelu rane kao »kao neizbrisivi pečat svoje neizmjerne ljubavi tako je i sveti Leopold i u vječnosti nastavio svoje djelo slu­šanja ljudskih grijeha, liječenja naših rana i suosjećanja s našim bolima.«

»Je li ikada itko mogao povjerovati da će Gospodin Bog sedamdeset i pet godina na­kon Leopoldove smrti, a sedamdeset i pet godina je jedan ljudski vijek, uslišiti njego­vu molitvu izrečenu za života: ‘Kad umrem odnesite moje bijedne kosti s onu stranu Ja­drana za dobro duša mog naroda.’« Potom se biskup Ivica molitvom zahvale obratio Ocu Nebeskom: »Hvala ti nebeski Oče koji usli­šavaš molitve svojih svetih slugu i ispunjavaš njihove molitve kad ti prosudiš da je došao pogodan čas.« Molitvom zahvale se obratio i sv. Leopoldu te preporučio našu zemlju i narod njegovom zagovoru. Zaključio je rije­čima: »Sveti Leopolde, ostavi svoje svete tra­gove iza sebe, da nikad ne skrenemo s puta Isusa Krista, komu slava i zahvala što nas je po tebi pohodio i nebo nam približio. Amen.«

Relikvijar sa svečevim neraspadnutim tijelom je radosno ispraćen od velikog broja vjernika, vjerujemo sa zahvalnošću Trojedi­nom Bogu što nas je u svojoj providnosti i ljubavi pohodio preko svetog Leopolda te što i danas čini divna djela po svojim svecima te tako uvijek iznova očituje svoju ljubav, brigu i milosrđe za svakoga od nas.

 


Noseći kamenje života…

KRIŽU KOJI JE LJUBAV

Sve smo bliže kraju i camino je sve ljepši i sve se bolje osje­ćam dok mi nisu rekli da danas idemo na cruz de ferro. U prevedenom značenju, prolazimo 600-ti kilometar uzbrdo. Uh, što volim te uzbrdice, nema mi ništa draže. Još kad sun­ce uprži pa poželim da me nema jer se ionako sva topim. U početku na dvije noge, pa sa štapovima, štapovi, povlačenje, kako god kome što paše i pauza. Evo nam i Luke. Najljepše iznenađenje dana. Rekao je da smo mu falile i da mu fali moj smijeh. Inače njega Patricija i ja pokušavamo naučiti engleski i zapravo mu super ide. Prvi put kad sam ga upoznala, sjedili smo svi za stolom na terasi i stalno me pokušavao nešto pitati na engleskom. I onda se naljutio i rekao mi (moram napisati kako mi je rekao): “Dora, spik mi, aj konoše ingliš lenguač. Ven ju spik mi, spik sloo and haaaj.” Umrla sam od smijeha s njim. Nije mu za zamjeriti, ipak je Talijan. Pauza završava i do­laze meni Hercegovke i viču da su našle Hrvata. Što ste našle? Juricu, dečka koji je 1. 1. krenuo iz Splita i evo ga sada ispred mene. Ne mogu vjerovati. Splićo moj, što ti bi da si krenuo pješke, a on meni: “Ae, ima san vrimena 4 miseca pa san krenija. Sada malo kasnin jer se kasno ustajen, pa se dižen u10 sati. Već san triba biti na poslu, ali san zva šefa, a on me samo pita ako san dobro. A reka san mu da jesan. ae”

Od Splita do Santiaga je inače 2800 km i dečko je to odradio sa ša­torom i ruksakom od 17 kg. Kaže da mu je najteže bilo oko granice sa Slovenijom jer da je tamo bilo -10. Sve živo slika i kaže da mu je idući pothvat pješke u Izrael, tako da mu ovo dođe kao neka priprema. Za Izrael će mu trebati 7-8 mjeseci. Hrabar/ lud čovik, prosudi sam ae. Krećemo mi skupa dalje na još veću uzbrdicu koju samo što ne pu­žem. Još malo i na vrhu.

Hodam i hodamo, pužem i pužemo, krepivam i krepivamo, ali došli smo do cruz de ferro. Nekada davno je to bilo mjesto gdje su hodočasnici donosili kamenje sa sobom i onda su ih Španjolci uzimali i s njime gradili katedralu u Santiagu. Danas je ona sagrađena, ali peregrinosi i dalje nose kamenje od doma kao simbol svega što nose, sve boli, terete, ovisnosti, sve što ih muči, a teško to puštaju. Posebno je to mjesto jer s tim kamenom hodaš 600 km i kada dođeš na vrh planine na kojoj si skoro umro i vidiš kako svi uzimaju trenutak za sebe kao da su sami na svijetu i polože taj teret koji nose pod križ, samo kamen ne bi zaplakao. Sve svoje boli i sve što nosim, a ne želim, sve vaše boli i sve vaše nakane, muke i suze i sve ono što ne želite, u molitvi za vas sve predala sam pod križ. Križ koji nosi, križ koji oslobađa, križ koji trpi, križ koji je Ljubav, križ koji beskrajno ljubi i na kraju križ s kojim sve može postati novo bez obzira na prošlost. Sada se osjećam 10 kg lakša, kao da sam stvarno predala sve što sam trebala da netko drugi misli. Uskoro smo u većem mjestu gdje može­mo kupiti hranu za večeru, ali pošto smo na caminu i sve normalne stvari ovdje postaju problem. Naime idućih 2 dana ćemo biti u mje­stima bez dućana, a trebamo jesti večeru. Imamo savršeni plan. Dečki idu kupiti hranu koja za sve nas iznosi 6 kg. Kako svi jedemo, tako svi bratski dijelimo. Netko nosi konzerve, netko nosi povrće, a meni je do­pala težina 2 velika krumpira. Nikada nisam nosila sa sobom hranu 2 dana da bi je mogla poslije jesti. Tako nam večera postaje obrok po­nosa jer smo patili da bi imali – volim camino i sva njegova “pravila”. Danas sam se uhvatila sa nekim peregrinosom u diskusiju oko ca­mina. Je li camino kršćanski hodočasnički put ili nije?! Joj što volim pametne ljude nakon ovakvog iskustva pobijediti u njihovim glupim pitanjima. Gledaj zlato, da ti ja objasnim nije nikakav problem jer vri­jeme ovdje ne igra nikakvu ulogu. Sveti Jakov je bio jedan od 12-orice Isusovih izvornih učenika. Nakon Isusove smrti, sv. Jakov kao i svi ostali učenici kreću po svijetu govoreći svima što su vidjeli i što su čuli i tko je bio Isus. Sv. Jakov je prvi apostol koji je predao svoj život za ono što je čuo i ono što je vidio i ono u što je vjerovao. Njegovo glavno djelovanje za života je bilo u Galiciji gdje se danas nalazi ka­tedrala u kojoj je pokopan. Njegovi učenici, a Isusovi sljedbenici su krenuli prema njegovom grobu iz cijele Španjolske i šire, tako danas samo u španjolskoj postoji 5 puteva do Santiaga koji se mogu proći pješke, biciklom ili konjem što lakših što težih, što dužih što kraćih. Camino je opstao u početku isključivo zahvaljujući hodočasnicima koji su htjeli doći na grob sv. Jakova. S vremenom je popularnost rasla i počeli su dolaziti ljudi iz cijeloga svijeta, svih religija, ateisti ili samo rekreativci. Nije važno, ljudi koji žele nešto drugo u životu, ali put je uvijek isti.

Početak camina je u samostanu sa misom i blagoslovom svih ho­dočasnika. Tko god propješači camino (ali mora biti dio puta sam, bez obzira ide li sa društvom ili ne!!!), sa valjanim ili ne valjanim ra­zlogom, vjernik, ili ne vjernik, obećavam ti da najveći ateist na cami­nu mora osjetiti Božju blizinu jer drugačiji put ne postoji. Ne možeš hodati, a da ne postaviš teška pitanja o Bogu, o sebi i o bližnjima. Camino je put gdje si otvoreniji, ranjiviji, slobodniji i sretniji. Kraj, odnosno cilj cijelog camina je crkva, katedrala, odnosno grob sv. Ja­kova. Sve skupa ponovo završava sa misom i blagoslovom svih. Da je to put koji završava ispred nekog kipa ili u nekom baru ili na livadi, mogli bi u neku dublju diskusiju, ali ovako je glupo uopće ići dalje. Ali ako je to put koji je kršćanima posebno blizak to ne isključuje nikoga, niti zabranjuje nikome da krene na taj put i svima zaželi buen camino. Jer ako Bog ima strpljenja samnom ima i sa svima ostali­ma. Da nije bilo sv. Jakova koji je bio spreman umrijeti za vjeru i da njegova vjera nije bila živa i tako privlačila mnoge k Bogu ne bi postojao ni ovaj camino i ja ne bi danas bila u Španjolskoj i vi ne biste imali što čitati. Buen camino todos!

Ujutro je i vrijeme za pokret. Kako su nas svi nastrašili kako će biti velika uzbrdi­ca na kojoj ćemo umrijeti, za pola albergea jutro je počelo prije 6. Šuškanje i sprema­nje me naravno probudilo i kada sam otvo­rila oči ostale smo samo Patricija, bračni par iz Koreje i ja. Danas nemam volje jer je sve vani sivo i kiša samo što ne počne. Spremamo se i pozdravljamo sve oko sebe. Vrijeme je za pokret. Prvo nizbrdica, pa uz­brdica, ravno, pa preko mosta i ponovno uzbrdica. Srećem stari bračni par iz Ameri­ke koji hoda već mjesec i 10 dana od počet­ka. Kažu da su oboje u mirovini, djeca im rade, unuke nemaju pa su došli na camino. Vrijeme prolazi i nakon 5 km zaslužujemo jednu pauzu. Uđemo u bar, caffe con leche i bilo što jestivo, ali jok. Muy temprano, to je selo bez dućana i pekare pa moramo če­kati da dođe kombi s kruhom. Radno vrije­me se zna, tko je vidio jesti prije 10 ujutro. Popijemo kavu i nastavljamo put ionako je idući bar za 5 km. Dođemo u idući bar i njima je muy temprano, ali oni bar ima­ju neku ponudu hrane. Uzeli smo opet chorizo salamu sa krumpirom u tijestu. Srećemo dalje ljude i s njima nastavljamo hod jer smo do sada imali previše pauza. Vrijeme je da se protegnu noge, pa ništa više od pauze do predzadnjeg sela. Tako sretnem ja mladi par iz Francuske koji su došli na ovaj camino da bi izmolili pomirenje svojih očeva. Naime oni se žele vjenčati, a njihovi su očevi u veli­koj svađi i bojkotiraju cijeli proces pripreme. Nakon nekog vremena nam se pridruži Agnes. Nastavljamo s njom u potpunoj tiši­ni. Svatko gleda svoj put i sređuje svoje mi­sli i polazimo kraj jednog dečka koji nešto prtlja oko svojih nogu koje su pune žuljeva i Adrijan mu ponudi moju pomoć. Dečko pri­stane i dok mu sređujem žuljeve kaže nam on kako baš ne bi htio biti na caminu, ali za njegovu obitelj je to jako važno. On je naime 6 generacija koja dolazi na camino. Sada pokušava biti što brži da ga što prije završi i dnevno radi 50 km i to ga naravno ubija. Nemamo vremena za gubljenje, jer kiša samo što ne padne. Na svakom koraku stoje rekla­me kako se iznajmljuju konji do vrha brda za sitnih 20€, a na svakom raskršću stoji jedan taxi u slučaju da se netko predomisli. Koli­ko god primamljivo zvučalo, ja ću svoju uz­brdicu pobijediti sama i moj uspjeh mi tada nitko ne može oduzeti. Samo što smo krenu­li evo ide grupica “hodočasnika” na konju. Štapove u ruku i krećem, korak po korak. Vraćam se na tehniku hodanja sa početka ca­mina. Nekoliko koraka i pauza, i tako dođe­mo do raskršća gdje nas žuta strelica tjera u šumu, a cesta nastavlja ravno. Uzeli smo pau­zu i dolazi auto i iskrca 2 babe sa mini ruksa­cima, dovoljno da stane boca vode, papirnate maramice i novčanik. Krenule i one na ca­mino. Kako ne volim te turiste, jednostavno probude veliku ljutnju. Znam da ne bi trebali, ali je tako. Mi cijeli dan teglimo svoje ruksa­ke sa sobom, čekamo barove kao oaze mira, mučimo se sa bolovima i žuljevima, mirisom za koji ni ne znamo da ga znamo proizvesti, dođemo već kasno u albergue, a oni kraj nas prošeću sa mini ruksacima, sjajnim štapovi­ma, čistom odjećom i pola bočice parfema na sebi i naravno prvi stignu u albergue i zauz­mu sve dobre krevete. Turisti!!! Osjećam se jadno jer između njih i nas zapravo ne postoji nikakva razlika, pa se onda uopće pitam koja je poanta ići ispočetka.

Glavni razlog zašto danas ostajemo na pola brda i moramo uzbrdicu prolaziti 2 dana je zato što turisti dolaze s busevima i taxijima i pune naše krevete. Tako dođemo isprebijeni na vrh i onda nemamo krevet jer je netko sjeo u taxi i uzeo nam krevet.

Bože nauči me poniznosti. Lani su održali sastanak sa svim hospitalerosima gdje se raz­mišlja kako će se za Compostelu trebati proći minimum 300 km. Vraćam se na put koji je pun blata i usporava svaki korak. Nemam nekog izbora i brojeći korake stižem na odre­dište. Konačno sam na pola puta. Dođemo u albergue i iz svog luksuza i ljutnje što su turisti dobili krevete prije nas tražim krevet dolje. Naravno jedino ako može i ako sam simpatična hospitalerki, jer me jednako tako može staviti i na najgore krevete.

Na moje veliko iznenađenje dobivam kre­vet dolje i ne samo to nego i normalni kre­vet, tako da nemam nikoga iznad sebe, a na jednoj stranici kreveta mi je i radijator. Žalila sam se cijelim putem na ljude koji će mi uzeti krevet, a onda dobijem ovakav tretman.

Tuširanje, pranje robe i vrijeme je za pivu. Došli smo u bar i eto sjedi Sandro sa Fran­cuzom i mi se pozdravimo i čovjek nam plati pivu. Kaže da nikada neće zaboraviti koliko ga je puta moj smijeh, dizanje ruku i pozdrav di­gao i dao mu snagu da nastavi dalje. Hvalaaaa Sada je vrijeme za malu večeru s obzirom da smo samo Patricija, Adrijan i ja. Dođemo u “dućan”, a tamo gotovo ničega da nema. Ista ponuda kao i svako jutro u baru. Ima 3 vrste salame, 2 vrste sira, 10 jaja, kruh, puno kon­zervi, pive, pašte, jogurti i čokolada. Od sve­ga ponuđenog imat ćemo maštovitu večeru. Jaja sa sirom i salamom, masline i za desert jogurt. Dugo nisam jela jaja, punih 24sata pa sam ih se baš poželjela.

Od pravih peregrinosa jedino je ostala grupica Francuza. Nikoga više ne poznajem, nikoga više ne mogu pozdraviti i zagrliti. Sve su to neki novi ljudi.

Dok smo večerali došao mi je neki čovjek i rekao da ima nešto za mene. Naime, da nisam ni znala izgubila sam svoju plastičnu kovertu sa svim dokumentima koje imam uključujući putovnicu i credencial. Da mi je čovjek nije vratio dokumente ja bi to tek primijetila drugi dan kad bi dolazila u alber­gue, a tada bi već bila u velikoj gabuli. Čuda se događaju svaki dan, kada zaslužimo i kada ne zaslužimo.

Vrijeme je za desert, otvorim svoj jogurt i na poleđini piše da sam osvojila godišnju zalihu Danone proizvoda. Ti se samnom spr­daš????? U životu nisam našla 10 kn na cesti, a sada dobivam godišnju zalihu jogurta???? Dala sam to hospitalerki koja mi je našla sa­vršeni krevet i žena je bila presretna. Sada će barem peregrinosi imati jogurta kad dođu u albergue. Rekla sam joj neka mi pošalje 2 jogurta samo da znam jesu li dobri. Buen camino


Nacionalni susret mladih u duhu Karmela – otok Krk

„LJUBAV NIKADA NE PRESTAJE“ – 14. KARMELIJADA

U petak 6. 10. 2017. započela je 14. Kar­melijada na otoku Krku. Karmelijada je na­cionalni susret svih mladih u duhu Karmela. Okupilo se oko 250 mladih iz deset zajednica – Split, Bibinje, četiri zajednice iz Zagreba (Remete, Strmec, Vrhovec i Hrvatski Lesko­vac), Rovinj, iz Bosne i Hercegovine nam je došla grupa mladih iz Gabela Polja, a isto tako i iz susjedne Mađarske. Naravno bili su tu i domaćini – grupa mladih iz Punta te iz drugih krajeva krčke biskupije.

Prva skupina mladih krenula je već u 5 ujutro iz Gabela Polja, a svi smo se našli zajedno u gradu Krku u samostanu braće Karmelićana koji su nas srdačno dočekali. Nakon pauze i razgledavanja grada okupili smo se u 18.30h na krunici zajedno sa vjer­nicima grada Krka i župnikom vlč. Antonom Valkovićem. Poslije krunice uslijedila je sv. Misa koju je predslavio mons. Ivica Petanjak, biskup krčki.

U svojoj nadahnutoj propovijedi biskup Petanjak je istaknuo kako Isus jednako sjeda za stol sa svakim i to ga ne priječi da se obrati svakome tako kako se treba obratiti. Petru će reći da je stijena, a onda će mu reći: odlazi od mene sotono. To ne znači da ga je Isus malo­prije jako ljubio, a onda više ne, nego govo­ri ono što Petar treba čuti kako bi razmislio gdje je napravio krivi potez.

Biskup je naglasio kako ovaj Isusov govor upozorava da je spasenje preozbiljna stvar. Isus nije došao na zemlju jer mu je bilo do­sadno. Isusov govor je oštar jer je u pitanju čovjekova vječnost koja se počinje graditi ovdje na zemlji, ali Isus ne objavljuje Boga kao suca, nego kao milosrdnog oca…i to je najveća Božja karakteristika – praštanje i milosrđe. I zato Isus kad govori „jao“… to nije osuda nego žalost srca jer želi probuditi našu gluhoću.

Geslo ovogodišnje Karmelijade je „Ljubav nikad ne prestaje“. Biskup je rekao kako je jedno sigurno – s Božje strane Ljubav NIKAD ne prestaje jer je Bog po svojoj naravi i biti ljubav. Kad bi ljubav prestala ni Boga nebi bilo. S Božje strane ljubav je uvijek zajamčena pa i onda kad govori jao tebi jer iz Njega progo­vara bol. Ali On poštuje slobodu i ne želi ni­šta nametati. Izrazio je mladima želju: „Zato bar vi ponesite s ovog mjesta da ljubav uključuje osjećaje, al ljubav nisu osjećaji jer su osjećaji ko vremenska prognoza. Ljubav je odluka u životu. Ljubim jer želim ljubiti i onda kad mi je netko simpatičan i antipa­tičan. Danas je prvi petak i sjećamo se Srca Isusova i muke. Ljubav uvijek uključuje tr­nje, križ, rane. Nema ljubavi koja ne krvari, koja ne razapinje. I zato kad dođete kući, ako nemate križa u svojoj sobi, stavite ga jer križ nije simbol nego stvarnost ljudskog života.“ S tim snažnim riječima biskup je završio svo­ju propovijed. Na kraju Sv. Mise uslijedilo je zajedničko fotografiranje i put prema idućoj lokaciji – Puntu gdje se nastavila Kar­melijada s večernjim programom sve do 23.30h. Nakon uvodnog pozdrava župni­ka vlč Ivice Kordića, s. Andreje Petravić, kuć­ne poglavarice zajednice sestara Karmelićan­ki BSI i domaćice Susreta te predstavljanja animatora, uslijedilo je predavanje s. Teodo­re Živković iz Karmelskog Svjetovnog Reda. Započela je iz svog osobnog iskustva jedne menadžerice, poslovne žene koja je htjela uskladiti i spojiti poslovni život i karmelsku duhovnost, osobito nauk sv. Terezije Avilske koja Teodoru osobito nadahnjuje u njenom životu. Razmišljala je zajedno s Terezijom o ljubavi, ali vrlo konkretno – osobito u onim situacijama kad te netko povrijedi, odbaci i iskoristi. Naučila je kako je važno prvo ići k Isusu. Bog voli odlučne. Važno je odlučiti, a onda Bog pomaže i On djeluje po Svojoj mi­losti. Zatim je važno živjeti u istini.

Na kraju se predstavila svaka skupina koja sudjeluje na Karmelijadi i to svatko na svoj originalan način a nakon tog su se mladi uputili na smještaj u obitelji. Oko pedesetak obitelji župe Punat otvorilo je svoje domove mladima pa im od srca hvala.

Sestre

 


ŽRTVOVANJE (1)

Žrtvovanje se zove posljednji film Andreja Tarkovskog (1932-1986), velikog ruskog re­datelja i istoimeni oporučni tekst koji je osta­vio prije smrti. Znalci kažu da su svi njegovi filmovi, njih desetak, „obilježeni kršćanskom duhovnosti i metafizičkim temama“. Za ko­munistički svjetonazorski prostor posve rijet­ka pojava. Rijetka u Rusa, Poljaka, Čeha…, ali ipak prisutna. U Hrvata pak ništa vrijedno spomena. Nije, naime, dovoljna zanatska vještina, domišljatost, duhovitost, okretno koketiranje s trendovima, pa ni hrabra kriti­ka režima. Treba biti nezavisni mislilac, mi­stik, motrilac duhovnih obzorja, plivač protiv struje, a ako Europljanin, onda još i kršćanin duhom. Takve karakteristike zapazio sam u nas tek u redatalja Svena Medvešeka i reda­teljice Ljiljane Filipović.

Iz oporučnog teksta Tarkovskog izbija snažna zabrinutost za sudbinu ljudskoga roda i suvremene, prije svega zapadne, civili­zacije. Predlaže kao izlaz iz krize i raspadanja „kršćansku koncepciju samožrtvovanja“. Vrijedilo bi taj tekst imati blizu i o njemu često meditirati jer krije u sebi, osim osnov­ne poruke, i niz drugih zapažanja. Tako na primjer o zapadnjačkoj histeriji: biti viđen, izraziti sebe po svaku cijenu, glumiti znalca, mudraca, proroka…“To je ludost. Svi žele sla­vu da bi se osjećali jačima“. Podsjeća me na davnu Kierkegaardovu dijagnozu zapadnog društva i prijedlog terapije: desetogodišnja zabrana govora ovoj brbljavoj civilizaciji ne bi li kako došla k sebi. Ta terapija ne izuzi­ma naravno ni ovaj ogled. Tekst Andreja Tarkovskog spada, po mome mišljenju, u one klasične, antologijske tekstove, uz npr. Poruku indijanskog poglavice Seattle koje ostaju u baštinu čovječanstva i koje nas sude i traže promjenu. Tarkovski je u stvari stigao na tlo Evanđelja i otkrio, poput velikog Do­stojevskog Isusa Krista i njegovu koncepciju pravoga života. Kriza civilizacije, razlozi pro­padanja, predviđanje budućnosti povremeno su udarne teme na tržištu ideja i društvenih analiza, ali zaprepašćuje tako brza promjena prosudbi: od optimistične Mudrosti Zapada nobelovca B. Russella pa do Smrti Zapada (Patrick J. Buchanan), Posljednjih dana Europe (Walter Laqueur) i Samoubojstva Zapada (R.Koch-C.Smith) nije prošlo mnogo godina. Naši moralisti, uglavnom iz crkvenih redova, uzrok propadanja nalaze, po navici, u hedonizmu i argumentiraju tvrdnju propa­šću drevnih civilizacija koje su postale izra­zito uživalačke. Najbliži primjer jest antička rimska civilizacija i država. To jest točno, ali moguć je i drugačiji pogled. Rimski slučaj nazvao bih tako čudom i modelom društvene preobrazbe jer kršćanstvo je uspjelo sačuvati i prenijeti u budućnost najveći dio vrijedne rimske baštine. Monaštvo, pose­bice benediktinski pokret, odigralo je ulogu posrednika. Materijalisti kažu da su opstale i kročile na­prijed civilizacije s boljom tehnologijom, a one sa slabijom, makar moćne i dugotrajne, kao Egipat, Hetiti, Asteki, Maje… propada­ju. Naravno tu se otvaraju nova pitanja, kao: zbog čega su ova, a ne ona društva stvorila novu tehnologiju? Moglo bi se odgovoriti: zbog drugačijih, racionalnijih odnosa pre­ma prirodi i stvaralaštvu. Ali otkuda taj novi odnos i pogled na stvarnost? Rasprava može tako trajati u nedogled. Meni se pak name­talo, već davno, jedno drugo povijesno opa­žanje: propale su one civilizacije koje su pri­nosile ljudske žrtve i to u bilo kojem obliku: doslovnom, političkom, religioznom. Propale su s njima i one koje su divinizirale ljude i ro­bovale im. Ljudi-bogovi početak su kraja sva­ke civilizacije. Tako se pravilan stav prema ljudskom pokazuje minimalnim kriterijem postojanja i perspektive. Na toj crti probila se biblijska teandričnost: čovjek je vrjedniji od svega, on je pod zaštitom jer ima status Božjeg djeteta, ali je i bespomoćni stvor uro­njen u Misterij bitka i ovisan o njemu.

Fra Antun Badurina


Halloween – uvezeno poganstvo u današnje vrijeme

VJEŠTIČJA NOVA GODINA 

Uoči blagdana Svih svetih, kada kršćani promatraju znakove svetosti u onima koji su završili ovozemaljski život i ostavili divne pri­mjere koji vjernike potiču na nasljedovanje, ubacuje se u naš redoviti životni ritam suvre­meni oblik poganstva, uvezen iz Zapada, kao dobra zabavna potrošna roba za duhovno osi­romašenu i neupućenu masu. Riječ je o novi­joj neobičnoj pojavi koja nema nikakve veze s kršćanskom kulturom, dapače, u potpunoj je suprotnosti. a dolazi pod engleskim nazivom Halloween. Označuje najprije vještičju novu godinu a zatim upriličenu maskaradu. Nasta­la je u Americi, komercijalizirala se i širi se u kršćanskim sredinama.

Izrezbarena bundeva slična mrtvačkoj lubanji

Osnovni znak ili simbol novokomponi­ranog “slavlja” predstavlja izrezbarena bun­deva, slična mrtvačkoj lubanji, u koju se navečer stavlja svijeća. Sudionici se u skladu s bundevama maskiraju i oblače vještičje ko­stime. Glavna publika su djeca. Slavlje „vje­štica“ se proširuje do te mjere da u mnogim vrtićima i školama takve priredbe nisu više samo moda već dio redovnog programa. Zna­kovito je npr. da su mnoge promotivne pro­daje knjiga o Harryju Potteru bile priređivane točno u ponoć i bile su “ukrašene” vješticama i svjetlećim bundevama. Taj oblik zabave je i kod nas već postalo trend tako da se nameće kompleks zaostalosti onima koji nisu spre­mni “dostojno obilježiti” taj uvozni običaj, koji se čak ponegdje naziva “blagdanom”.

Mješavina keltske poganske religije i američkog voodooa

Valja podsjetiti da famozni Halloween potječe iz još prisutnog u dijelovima Amerike kulta u čast vještica koju zovu “wicca”. Radi se o mješavini keltske poganske prakse i ma­gijskog obreda voodoo. U predvečerje 31. li­stopada kreće slavlje tzv. Noći vještica, a taj dan je također keltska nova godina. Druidi bi tada pod svetim hrastom žrtvovali životinje vjerujući da time oslobađaju zarobljene duše svojih pokojnih, a posebice grješnih članova svoga roda. Riječ je ovdje o pomodarskom priklanjanju novopoganskim običajima.

Čemu sve to?

Pitamo se: Čemu ovo služi? Mnogi nisu svjesni kako New Age i slični pokreti unose na neprimjetni način okultnu praksu, te uz pomoć reklame nastoje magijom prožeti sve strukture javnog života, šireći tako svojevr­snu novopogansku ideologiju. Istodobno žele dobro zaraditi, jer sve prikazuju kao oblik za­bave i razbijanja tobožnje „malograđanske ustajalosti“.

Očito je da kod ljudi vlada veliko nezna­nje i površnost, te da se uslijed navale rekla­ma koje odvlače pozornost od pravih stvari pribjegava instant razonodama bez ikakvih kriterija. Treba naglasiti da praksa vezana uz „dan vještica“ nije nimalo bezazlena. Ona je ukorijenjena i gotovo priziva poganski duh. A onome čemu se netko otvara, pod tim je utjecajem. Postoje i magijski rituali koji se koriste. Očito je da je neopaganizam naišao danas i kod nas na plodno tlo.

Umjesto slavlja svetosti i spomena umrlih – maskarada

Mjesec studeni u kršćanskoj tradiciji za­počinjemo slavljem Svih svetih i nastavlja­mo spomenom onih koji su nam bili dragi i životom blizi. Dolazimo na groblja, kitimo ih, palimo svijeće i molimo. U svetosti pre­poznajemo svjetlo i putokaz. Nije slučajno Crkva odredila blagdan Svih svetih i zatim Dušni dan upravo na ove dane. Sveto pismo nam jasno kaže: “Svi ste vi, braćo, sinovi svje­tlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame”. Citiranom biblijskom tekstu nije potreban dodatni komentar.

Anton Bozanić


Priopćenje Porečke i Pulske biskupije u svezi događaja na svečanoj sjednici Dana Istarske županije 25. rujna 2017. u Pazinu

ZVIŽDUCIMA NA ANTIFAŠISTU MONS. BOŽU MILANOVIĆA

Bili smo u mnogo navrata svjedoci kako se proteklih godina, na brojnim skupovima na kojima se obilježavala obljetnica pripojenja Istre Hrvatskoj, sustavno prešućivala istina o ulozi Katoličke Crkve u Istri i mons. dr. Boži Milanovića u tom povijesnom događaju. Uglavnom se redovito veličala uloga ondaš­njih vlastodržaca. Naravno da nitko pametan neće relativizirati ulogu ondašnjih boraca za oslobođenje Istre od fašizma, pa i njihovu ulogu u procesu pripojenja Istre Matici zem­lji. Ne treba zaboraviti da su upravo istarski svećenici, na čelu s mons. Božom Milanovi­ćem, bili istaknute žrtve fašističkog režima.

Svećenici Josip Pavlišić, Zvonimir Brum­nić i Srećko Štifanić sudjeluju u izradi i do­nošenju Rujanskih (Pazinskih) odluka 1943. Svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca 19. ožujka 1946. primaju 17 članova Savezničke komisije i podacima iz crkvenih matica dokazuju da je stanovništvo Istre slavensko. Tom je prilikom Božo Mila­nović u zgradi pazinskog sjemeništa upriličio izložbu „Svjedočanstva o slavenstvu Istre“ i na nju doveo predstavnike te komisije. Zbor svećenika svetog Pavla za Istru, koji je imao 55 članova-svećenika, sastavio je Memoran­dum hrvatskih svećenika Istre (Savezničkoj komisiji) koji će na Pariškoj mirovnoj konfe­renciji 1947. biti ključan za odluku o pripoje­nju Istre Hrvatskoj. Božo Milanović 1946. i 1947. u Londonu, Bruxellesu i Parizu lobira za priključenje Istre Hrvatskoj i sudjeluje na mirovnoj konferenciji prilikom donošenja odluke u Parizu kojom se Istra priključuje Hrvatskoj. Najviše vlasti bivše države 1978. dodjeljuju mons. Boži Milanoviću i mons. Dragutinu Nežiću Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama.

Stoga su nas začudila, ražalostila i neu­godno iznenadila nedavna događanja u Pazi­nu, na proslavi Dana Istarske županije, kada se glasno negodovalo pri spomenu uloge Cr­kve i mons. Bože Milanovića u procesu pripo­jenja Istre Hrvatskoj. Više je nego očito da se radilo o unaprijed režiranoj predstavi, kojom se demagoški nastojalo obezvrijediti Crkvu i njezino svećenstvo, a cjelokupnu istarsku javnost ispolitizirati i iskoristiti u korist odre­đenih političkih i demagoških ciljeva. Iako je svima jasno da se tu radilo o izmanipulira­noj i unaprijed pripremljenoj manjini, ipak je ona, svojim besramnim istupom, imala velikog odjeka u javnosti. Vjerujemo da se velika većina dobronamjernih ljudi u Istri, i to ne samo vjernika, takvim nastupom osje­ća posramljenom i uvrijeđenom. Vika i buka uperena protiv Bože Milanovića i istarskog svećenstva, ali i Crkve u cjelini, je pobuna protiv istine koja u 21. stoljeću na zaprepa­šćujući način otkriva glasove nečiste savjesti i okaljanih ruku koje su na krizmi u Lanišću 1947. bešćutno udarile na nevinog svećenika vlč. Miroslava Bulešića, a njegova osveta i osveta Crkve bila je i bit će oprost.

Opetovano slušamo o Istri kao županiji s visokom stopom tolerancije i uvažavanja svih i svakoga. Ovakva nakaradna predstava u Pa­zinu dokazuje da to možda nije tako. U jav­nost je poslana slika o Istri kao netolerantnoj i negostoljubivoj županiji u kojoj Crkva i nje­zini svećenici, nakon 1700 godina djelovanja, kao da nisu poželjni. Još uvijek su iz ovakve tolerancije isključeni svi oni koji se smatraju nepodobnima i nepoželjnima. Čak se očita povijesna istina podređuje jednoumnoj ide­ologiji. Predstavnici vlasti u Istri trebali bi se jasnije i nedvosmislenije ograditi od ovakvog netolerantnog nastupa. Za to nikada nije ka­sno! Vjerujemo da žitelji Istre, vjernici i oni koji to nisu, barem toliko zaslužuju.

Poreč, 26. rujna 2017.

 


Prvi svečani zavjeti šest kandidatica Eu­haristijskih službenica Srca Isusova i Marijina

„PO TVOJOJ MILOSTI ODAZIVAM SE POZIVU: BITI ŽRTVA, MILOSRĐE I LJUBAV ZA SVE DUŠE“

Prvog listopada, kada se Crkva spominje svete Male Terezije – kla­uzurne redovnice, zaštitnice misija i naučiteljice Crkve, u župnoj crkvi Pohođenja BDM u Triblju pod svečanom Večernjom koju je pred­vodio riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić šest kandidatica Eu­haristijskih službenica Srca Isusova i Marijina položile su svoja prva svečana obećanja, obukle redovnički habit te pristupile u službu ove redovničke zajednice. Obred uvođenja u redovnički život predvodio je otac utemeljitelj don Josip Radić, svećenik zadarske nadbiskupije. Crkva, koja je bila dupkom puna, te se tražilo još pokoje mjesto, po mogućnosti što bliže oltaru gdje se odvijao Obred primanja, odisala je ozračjem Milosti Božje. Duhovna obitelj Euharistijska zajednica Srca Isusova i Marijina: redovnice i braća svećenici kao i vjernici laici, obi­telj i prijatelji novakinja, domaći puk i mnoštvo mladih i djece pomno su pratili i molitvom podupirali čitavi obred. Potekla je i pokoja suza iz očiju mnogih. Šest kandidatica, od kojih dvije za klauzurni ogranak, a 4 za aktivni, na don Josipovo pitanje: „Drage kćeri, što tražite od nas?“ spremno su u jedan glas odgovorile: „Želimo pristupiti ovoj re­dovničkoj obitelji Euharistijske Službenice Srca Isusova i Marijina da upoznamo vaš način života kako bismo što savršenije slijedile Krista.“ Uslijedio je blagoslov redovničkog odijela kojeg je onda kandidati­cama predala duhovna majka Zajednice majka Jozefina Glasnović. Nakon što su kandidatice obukle redovnička odijela, svaka je pojedi­načno pristupila pred poglavara, kleknula te dobila novo – redovničko ime: Petra Bobovčan – s. Benedikta od svetoga Imena Isusova, Matea Kapetanović – s. Benjamina od svetoga Lica Isusova, Jelena Ivković – s. Leopolda od Božjeg Milosrđa, Gordana Ćosić – s. Marija Magdalena od Milosrdnog Isusa, Elizabeta Barbiš – s. Franciska Pia od Gospe Fatimske, Lorena Ćorić – s. Miroslava od Muke Kristove. Nakon toga su sve novakinje klekle te pred poglavarom izmolile zajedno molitvu posvete „Dobri Oče nebeski“, koju inače svakodnevno kod zajedničke molitve obnavljamo. Obred je zaključen molitvom: „Bože, ti si začet­nik i djelitelj zvanja; usliši nas i daj da istražujemo tvoju previšnju volju, da s ovim našim sestrama, koje žele slijediti tvoga Sina u redov­ničkom životu, provedemo što s njima namjeravaš.“1

Nakon svečane Večernje slijedilo je misno slavlje koje je predvo­dio nadbiskup Devčić u koncelebraciji s ocem Utemeljiteljem i s oko 20‑ak svećenika, te u nazočnosti krčkog biskupa u miru mons. Valtera Župana. U prigodnoj propovijedi Otac Nadbiskup je istaknuo da je oblačenje redovničke odjeće veliki događaj ne samo za dotične osobe, za zajednicu kojoj pripadaju, nego i za cijelu Crkvu. Zamjena građan­skog odijela redovničkim vanjski je znak nutarnje odluke kojom se dotična osoba odriče svjetovnog načina života. Taj čin je odgovor na Isusov poziv da ga se slijedi živeći evanđeoske savjete poslušnosti, siromaštva i čistoće. Podsjetio je da su s redovničkim odijelom, dobile i nova imena i u skladu s tim objasnio: “Novim imenom, kao i novom odjećom, označena je duboka duhovna promjena koja se u vama do­godila ulaskom u redovnički stalež. U skladu s rečenim, u vašem je imenu sadržan vaš životni zadatak. To znači da svaka od vas treba u svom novom životu neprestano težiti ostvariti ono svojstvo koje je sadržano u vašem redovničkom imenu, kako bi se s njegovim znače­njem podudarala vaša sudbina i cijeli vaš život.“ Otac Nadbiskup se osvrnuo i na datum, točnije na sveticu koju Crkva taj dan slavi – svetu Malu Tereziju te je spomenuo nekoliko zgoda iz njezina kratkog ali bogatog života želeći očinski potaknuti sestre na nasljedovanje svete Male Terezije koja je radila male stvari s velikom ljubavi. U skladu s tim Otac Nadbiskup je govoreći o njoj na kraju mise poručio novakinjama: „Njeno oblačenje redovničkog odijela nije bila puka zamjena jednog odijela drugim, nego je to bio izraz duboke promjene, istinsko „svlačenje starog čovjeka“ i rođenje novoga čovjeka u Isusu Kristu. Neka ovaj sveti obred i vama, drage sestre, to znači. Neka vam redov­nička odjeća koju ste danas obukle bude trajan podsjetnik na novi život koji vam je Krist darovao kad ste mu se posvetile.“

Na kraju misnog slavlja Otac Nadbiskup je čestitao sestrama i rekao da je Euharistijska zajednica službenica Srca Isusova i Mari­jina zajednica Božje ljubavi i dokaz kako Duh Sveti djeluje. Istakao je važnost klauzurnog samostana za molitvu na području Riječke nadbiskupije, ali i području Krčke biskupije što je svojim dolaskom potvrdio i krčki biskup u miru mons. Valter Župan.

Riječ zahvale predvoditelju misnog slavlja, svećenicima kao i če­stitku sestrama na kraju mise uputio je župnik vlč. Vjekoslav Đapić. Uslijedilo je čestitanje i slikanje te nastavak zajedništva uz okrepu koja je bila priređena za sve sudionike slavlja. Novakinjama od srca čestitamo uz obećanje molitve za njihovu ustrajnost na putu preda­nja i posvećenja Kristu po duhovnosti njihove redovničke zajednice. Hvala Bogu na šest duša koje se spremno odazivlju i stavljaju na ras­polaganje za rad u Njegovom vinogradu te neka Gospodar žetve dade da ovo bude samo početak radosnog odaziva u ovoj godini duhovnih zvanja u našoj biskupiji! Neka nam u tome pomogne i zagovor svete Male Terezije i primjer njezinog apostolskog žara neka potakne sve nas na molitvu i žrtvu za nova sveta svećenička i redovnička zvanja.

„Spase, višnji Vinograde,
Moj božanski Kralju svet,
Ja sam grozdom koji za Te
Mora biti izažet.
Kad me patnja stisne,
Tad ćeš ljubavi mi vidjet plam.
Ja užitka drugog neću,
Već da za Te izgaram.“

(iz pjesme „Želje pred svetohraništem“, sv. Mala Terezija)

sestra Karla Džaja, Euharistijske službenice Srca Isusova i Marijina

 


TESTEN – SLIKARSKA ZAIGRANOST MIRNOG FRATRA

Svetkovina sv. Eufemije, zaštitnice župe Kampor, u subotu 16. rujna obilježena je bo­gatim programom posvećenom obilježavanju 120. godišnjice rođenja fra Ambroza Testena, čiji je veliki dio života i stvaralaštva vezan uz samostan u Kamporu. U jutarnjim je satima održan Okrugli stol i predstavljena četvrta po redu monografija o fra Testenu, a središnje slavlje bila je poslijepodnevna sveta misa u crkvi sv. Bernardina koju je u koncelebraciji s još jedanaest svećenika predvodio fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima. Slavlje su uzveličali cijenjeni gosti fra Bernardin Škunca, autor monogra­fije, dvojica fratara iz Slovenije fra Tadej Stre­hovec, generalni tajnik Slovenske biskupske konferencije i fra Viktor Papež, fra Mate Po­lonijo, vlč. Anton Šuljić kao i svećenici otoka Raba vlč. Petar Kordić, vlč. Frane Brozić, vlč. Josip Kosić, vlč. Krunoslav Boras koji su uz prisutne domaćine fra Tomislava Ćurića i fra Ivana Gavrana ispunili svetište. Liturgijsko pjevanje su uz župski zbor predvodili uvijek dobrodošli gosti iz Pule, vokalno-instrumen­talni duhovni sastav Shalom.

Želio je izreći otajstvo Boga i čovjeka

Fra Bilokapić je u nadahnutoj homiliji go­vorio o mučeništvu kao radosnom odgovoru Bogu na njegovu neizmjernu ljubav kojom ljubi svakoga od nas, pa tako i o mučeništvu svete Eufemije. Svaka ljubav donosi bol. Bol, križ, i ljubav nikada ne idu jedno bez drugog, rekao je. Tumačeći evanđelje strah Gospod­nji nazvao je početkom mudrosti. Bojazan je to da neću biti Bogu dovoljna radost, da se Bog neće dovoljno radovati nad djelom svojih ruku, nada mnom.

U nastavku je govorio o duhovnom as­pektu umjetničkog izraza samozatajnog brata Ambroza Testena te između ostalog istaknuo: „On je neobično oslikavao Isu­sov čas – središnji čas u povijesti ljudskoga roda – muku, smrt i uskrsnuće. Tom je isti­nom čovjekove ljubljenosti koja je pokazana na križu bio jednostavno opčinjen, duboko protkan i nadahnut. Slikajući utjelovljenje – Božić, oslikava otajstvo razmjene Boga koji se daruje čovjeku u Isusu Kristu da bi ovo naše ljudsko postalo ispunjeno Božjim. To je ono najveće što čovjek uopće može biti. To je najveći talent, najveća sposobnost. Rado slika i Bogorodicu i svece, a sveci su najbolji „proizvod“ crkve. Oni spoznaju svoju prazni­nu i otvaraju se Bogu da ih ispuni. Testen nam nadalje u svojim djelima otkriva Božju bol zbog zla u svijetu i odgovara na tu bol. „… „Naš dragi brat je jednostavno želio izreći otajstvo Boga i čovjeka. Svojim redovničkim služenjem u običnosti dnevnog života, pra­nja, kuhanja, čišćenja, on je odgovarao na Božju poruku da je voljen. Svoj je život pre­tvorio u bogoslužje, zahvalu Gospodinu“… „Duboko u svojoj poniznosti naš fra Ambroz je veleban, neobičan čovjek. On svojim sli­kama postavlja pitanje, naslućuje odgovor, formulira ga najprije svojim načinom posto­janja u poniznosti i malenosti, svojim brat­stvom i zajedništvom, zatim pokreće našu misao, pokreće našu dušu. On svojim slikama i životom oblikuje i naše djelovanje, svojim djelima čini Božju ljubav vidljivom, naviješta evanđelje kulturom. A kultura je ono lijepo što pokreće čovjeka. Vjerujem da se svojim blagim osmjehom i danas s nama raduje…“ – zaključio je fra Bilokapić. Župnik fra Ivan Gavran zahvalio je svima koju su pomogli u organizaciji i uveličali događaj, u prvom redu franjevačkoj provinciji sv. Jeronima, autoru fra Bernardinu i svim suradnicima monogra­fije, predstavnicima Grada Raba, TZ Grada Raba, hotela Imperijal, hotela Istra, Slo­venskoj zajednici iz Zagreba i svećenicima iz Ljubljane, Muzeju naivne umjetnosti iz Zagreba, Sportskom društvu Kampor, sveće­nicima otoka Raba, župnom vijeću, čitačima, pjevačima, klapi Eufemija i svim župljanima, te sve prisutne pozvao na druženje u klaustru samostana uz klapsku pjesmu piće i kolače. U prijepodnevnim satima, iako je nezapamćeni prolom obilne kiše zahvatio otok Rab, učinio dosta štete i omeo promet, na okruglom stolu u kongresnoj dvorani hotela Imperial okupio se lijepi broj uzvanika, gostiju i samih Rablja­na. Na početku je svih srdačno pozdravio do­maćin fra Ivan Gavran, moderator skupa bio je vlč. Anton Šuljić, a događaj su glazbenim nastupom obogatili bračni par Snježana i Da­vor Demarin iz Pule. O fra Ambrozu govorila je gđa Polona Jurinić iz Slovenskog doma u Zagrebu nazvavši ga hrvatskim slikarom slo­venskoga roda. Gđa Jurinić nastoji upoznati slovensku zajednicu u Hrvatskoj i u Slove­niji s djelom nadarenog fratra. Na sloven­skom jeziku o svom sunarodnjaku dirljivo je govorilo i prof. dr. fra Viktor Ivan Papež. S umjetničkog aspekta govorili su bračni par dr. Margarita Sveštarov Šimat i Ive Šimat Banov, povjesničar umjetnosti, autor mnogih monografija o likovnim umjetnicima koji je već o fra Testenu objavio dvije mono­grafije. Skup je svojom nazočnošću uvećala i gđa. Mira Francetić Malčić, prof., ravnate­ljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti te donedavni ministar vanjskih i europskih po­slova RH Davor Ivo Stier. Monografija „Te­sten – Slikarska zaigranost jednoga mirnog fratra“ fra Bernardina četvrta je monografija o životnom putu i bogatoj slikarskoj ostavšti­ni jedinstvenog samoukog umjetnika i fratra, a objavljena je na hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku, u izdanju Franjevačkog samostana Kampor, Vijeća slovenske naci­onalne manjine Grada Zagreba i Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti.

Za one koji nisu prisustvovali jutarnjem programu, vlč. Anton Šuljić, predstavio je ukratko monografiju i prenio impresije s okruglog stola za koji je istaknuo da je bio vrlo bogat.

„Govorili smo o značenju fra Ambroza Testena, osobito u njegovom slikarstvu i pokušali odrediti i vidjeti njegovo mjesto. On je izvan svih matica, smjerova koji odre­đuju neku etabliranu umjetnost. U Hrvat­skom muzeju naivne umjetnosti svrstava ga se u autsajdere. Fra Ambroz je zapravo slikar unutarnjeg, koji iz svoje bogate duše i nadahnutog pera, posebno onda kada je on oslobođen akademskih i drugih nekih okvira počeo stvarati, a to se dogodilo upravo ov­dje u Kamporu negdje sedamdesetih godina kada je njegova ruka postala zapravo instru­mentom njegove duše, njegove slikarske i vjerničke imaginacije. Iz te mrlje, iz tog ne­reda koji nosi i svaki čovjek u sebi, ali kojeg nalazimo u svijetu odbjeglom, iz te točke, nastao je lik. Kao kad Bog stvara iz ništa. On je bio rukom proizvoda nečijeg što je sebi dostigao izraze lijepog, svetog i vječnog.“…

„Ovaj naš skup htio je podcrtati njegovu važnost i prinos u našoj sakralnoj, crkvenoj, religioznoj umjetnosti. Naši prijatelji iz Slo­venije su rekli da još nije dovoljno valorizi­ran u rodnoj Sloveniji, ali i ovaj skup na svoj je način pridonio da se njegovo djelo i osoba još više vrednuje u našoj javnosti.“…“ Fra Bernardin u ovoj knjizi darovao nam je jed­nu osebujnu monografiju o fra Testenu, ali i još više. O franjevačkom životu i unutarnjoj dinamici toga života koje je jedno bogatstvo siromaštva u kojem nastaje bogatstvo. Fra Bernardin je od svih dosadašnjih autora monografija najbliži upravo u tom dodiriva­nju i suživotu koji je nastao u okviru franje­vačkog, redovničkog, samostanskog načina života. Kad ju uzmemo u ruke, siguran sam da je nećemo pustiti dok je ne pročitamo. Ona se čita kao roman, kao štivo koje će nas poučiti, u kojem ćete se osjećati kao da ste i vi taj koji zajedno s autorom promatrate fra Ambroza kako bez zadnjih namjera stvara i ne mari za svoje slike jer njegovo je stvara­nje. Njegovo je biti, postojati kao dijete Bož­je.“-zaključio je vlč. Šuljić.

Brankica Pahljina