Donosimo prigodno, uz Dan posvećenog života, rukovet misli iz izlaganja biskupa Ivice na prvu subotu kroz godinu u Rijeci, u samostanu sestara milosrdnica
NEODOLJIVOST ISUSOVA POZIVA, POGLEDA, MILOSRĐA
Svaka biskupija i svaka redovnička zajednica u našoj zemlji muku muči kako pronaći dovoljan broj redovnika i redovnica i svećenika i u tu svrhu pokušavamo organizirati različite projekte kako bismo privukli i oduševili mlade da se odazovu duhovnom pozivu, a onda slušamo evanđelje i način na koji je Isus novačio svoje apostole i učenike.
Uvijek me je fasciniralo kako su to evanđelisti sve izrekli u par riječi: Isus prolazi, pogleda, pozove nekoga po imenu, taj se ustane, ostavlja sve čime se do sada bavio i kreće za Isusom. Što je to bilo u Isusovom pogledu? Očito pogled koji je skenirao čovjeka u trenu i prozreo dubine bića te osobe. Kakva je bila zamamljivost tog poziva da su se ljudi ustajali, sve ostavljali i išli za njim, to ostaje misterij.
Makar je veoma čudno i ono što će se kasnije događati u životima tih pozvanih učenika. S jedna strane imamo neodoljivost Isusovom pogledu i pozivu kojem se nitko ne može oduprijeti i reči „ne“ i onda njihov trogodišnji boravak s Isusom i njihova nebrojena nesnalaženja, kriva očekivanja, pogrešni zaključci, odlasci…
Nešto slično što proživljamo mi s tolikima koji su došli do naših samostana i sjemeništa i započeli ili ostali samo koji tjedan, mjesec ili godinu i otišli. Što ih je dovelo do samostana, što ih je otjeralo iz samostana? Jesu li imali zvanje, da li ih je Isus pozvao, a zašto nisu ostali? Jesmo li ih mi razočarali? Da li u našim očima nisu vidjeli ono što je Matej carinik vidio u Isusovim kad je prolazio pokraj carinarnice?
Markovo nas evanđelje podsjeća na samo stvaranje svijeta. Kao što Bog stvara svojom riječju i u život doziva nešto što nije postojalo i to tako da kaže: „Neka bude i bi“, tako i Isus prolazeći svijetom bez ikakvih objašnjenja i tumačenja ili objava, izgovara samo jednu riječ: „Slijedi me!“, i Matej sve napušta i kreće za Isusom. Kao što Božja riječ doziva u postojanje nešto što do sada nije postojalo, tako Isusova riječ jednog domaćeg izdajnika i javnog grešnika, pretvara u svoga učenika i apostola. Od nitkova stvara čovjeka.
Isus prolazi, pogleda i poziva od ne biti u biti. I ne samo to, nego biti apostolom, tj. onim koji će sutra poći svijetom i poput istog Krista pozivati one koji nisu, da postanu Kristovi. Dobiva božansko poslanje.
Vidjevši Mateja kako od ništa postaje netko, od prezrenog postaje učenik, mnogi grešnici i carinici sjedaju za stol sa Isusom. Što to znači? Da i oni mogu doživjeti istu transformaciju koju je doživio Matej. I njima Isus može otvoriti vrata nade i života.
Nitko kod Boga nije zauvijek odbačen. Jedna jedina Isusova gesta mijenja tijek života i povijesti. Okreće ga naopačke. Tu je snaga Isusove riječi i to su razumjeli carinici i grešnici i odazivali se Isusovu pozivu. Htjeli su doživjeti Matejevo iskustvo. Male geste, nekoliko riječi, a preokreti ogromni. Da li mi kršćani vjerujemo u snagu Božje riječi?
Zašto pismoznanci i farizeji nisu prihvatili Isusovu riječ? Nisu osjetili potrebu da se promijene. Nisu se osjećali grešnicima kojima treba promjena. Oni su već bili na pravom putu i nisu osjećali nikakvu potrebu za promjenom, ni za novim načinom života. Zato su optuživali Isusa da jede s carinicima i grešnicima. Da na koncu ne ostane u zraku ono što smo rekli o pozivu, možda je odgovor u ovome. Isus prolazi, zagleda se u nas, pogleda nas i zove nas. Njegov poziv je poziv milosrđa i izabranja. Kako ostati vjeran tom pozivu? Tako da ti ne skineš svog pogleda s Isusa Krista. Možda je tu odgovor i rješenje za ustrajnost u redovničkom i svećeničkom pozivu: ne skidati pogleda s Isusa Krista. Dok god mi gledamo u Isusa, ostat ćemo uz njega. Ako naš pogled počne šarati, ako više nismo usredotočeni na Onoga koji nas gleda i poziva nego su se naše oči zagledale u nešto ili nekog drugoga, naša se ljubav spustila na nešto drugo, mi više ne možemo ostati na onom putu na koji smo bili pozvani, jer nam noga skreće na druge staze.
Da je ovaj poziv Mateja carinika nešto posebno i otajstveno pokazuje i primjer sadašnjeg pape Franje koji se više puta zaustavlja na tom pozivu kao nečem čudesnom. Pa i kad je papa postao, rekao je da se osjetio kao Matej carinik.
Tako u Buli za Godinu milosrđa (Misericordiae vultus, br. 8), papa piše:
»I Matejev (Levijev) poziv je ugrađen u horizont milosrđa. Prolazeći pokraj carinarnice Isusove su se oči susrele s Matejevim. Bio je to pogled pun milosrđa koji je opraštao grijehe tom čovjeku, i nadvladavši otpor drugih učenika, izabra njega, grešnika i carinika, i učini ga jednim od Dvanaestorice. Sveti Beda Časni, komentirajući ovu evanđeosku zgodu, napisao je da je Isus pogledao Mateja milosrdnom ljubavlju i izabrao ga: miserando atque eligendo. Uvijek me je oduševljavao taj izraz, toliko da sam ga uzeo za svoje geslo.«
Prigodni tekst uz Dan posvećenog života koji nas potanko izvješćuje o predbožićnom susretu za redovnice i redovnike Krčke biskupije
SLIJEDITI ISUSA I NA KALVARIJI
Dana 14. prosinca redovnici i redovnice krčke biskupije okupili su se u Krku gdje je održan predbožićni susret. U godini duhovnih zvanja, kada na poseban način molimo upravo za nova svećenička i redovnička zvanja, vrlo je znakovito da je za dan toga susreta odabran upravo datum preminuća sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića koji je svojim životom i djelovanjem ostavio duboki trag u cijeloj krčkoj biskupiji po svojem uistinu svetom životu.
Susret je započeo u kripti katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije izlaganjem koje je održala s. Dobroslava Mlakić, postulatorica kauze za proglašenje blaženom Marije Krucifikse Kozulić. Izlaganje je bilo upravo o njoj – utemeljiteljici Družbe sestara Presvetog Srca Isusova službenici Božjoj Mariji Krucifiksi Kozulić – ‘Riječkoj Majci’ koja je svojim životom svjedočila potpuno opredjeljenje za Boga u predanoj i djelotvornoj ljubavi prema svome bližnjemu.
S. Dobroslava nas je upoznala s osnovnim podacima iz života sl. Božje Marije Krucifikse i prilikama 19. i 20. st. u kojima je živjela: „To je doba nagle industrijalizacije, urbanizacije i transformacije društva koja je dovela do raslojavanja na bogate i siromašne. I u njezino je vrijeme bilo čak težih i mnogostrukih društveno-političkih, vjerskih i socijalnih previranja ili kriza, ali u koje se ona uspjela ucijepiti, u njih proniknuti i na njih zrelo i proročki i na evanđeoski način odgovoriti djelotvornom ljubavlju, ekumenskim duhom i misionarskim zanosom, nadilazeći sve regionalne, nacionalne i vjerske podijeljenosti. Živjela je i djelovala na području triju crkvenih pokrajina – u Tršćansko-koparskoj biskupiji u Italiji, ovdje na području Krčke biskupije, a najveći je dio svoga života živjela i djelovala u Rijeci gdje je i umrla na glasu svetosti. Sav svoj život posvetila je karitativno-socijalnom i odgojno-obrazovnom radu sa siromašnom djecom, a bila je i graditeljica karitativno-socijalnih ustanova. Veći je dio svoga života apostolski djelovala kao zauzeta vrlo aktivna katolička laikinja franjevačka trećoredica, a u drugom životnom razdoblju kao redovnica i utemeljiteljica redovničke zajednice (…) U 26 godini života preselila iz Rijeke u Trst, gdje se pridružila Udruga Kćeri Presvetog Srca Isusova, koju je 1879. od trećoredica formirao kapucin fra Arkanđeo iz Camerina. Glavna svrha Udruge je bila kateheza i briga za siromašne.“
Nakon deset godina provedenih u Trstu, Marija Krucifiksa se vraća u Rijeku 1889. godine gdje nastavlja svoje djelovanje kao laikinja i ravnateljica Udruge. Ističući njezinu djelotvornu ljubav prema bližnjemu, iz čega se moglo vidjeti koliko je ona ljubav prema Bogu pretočila u svoju svakodnevicu želeći sve privesti Njemu, s. Dobroslava nastavlja: „Godine 1895. još kao laikinja izgradila je i otvorila Zavod Presvetog Srca Isusova za siromašnu i napuštenu djecu, u kojem je otvorila četverogodišnju pučku školu, knjižnicu dječji vrtić, radionice ručnoga rada i oratorij. Njezino apostolsko djelovanje ogledava se prije svega u životnom programu koji je otvoren prema drugima bijednima, rubnima i slabima svake vrste. (…) Družbu je u Rijeci osnovala 1899. pod vodstvom kapucina fra Arkanđela, čija je karizma općeljudski i vjerski odgoj siromašne i napuštene djece i mladeži. Godine 1904. položila je redovničke zavjete uzevši ime Krucifiksa (Raspeta). U vrijeme I. svjetskog rata, Talijani su ju prognali iz Rijeke ovdje na Krk, ali ona je to progonstvo prihvatila kao izraz Božje volje i tu je kušnju pretvorila u put života i svetosti tako što je otvorila sirotište i skrbila za siromašnu djecu. I u tim teškim iskušenjima rata i gladi ona je toliko stopila svoju volju s voljom Božjom da je rekla: ‘O voljo Božja, Ti si moja ljubav.’“
U 70. godini života, 29. rujna 1922., umrla je na glasu svetosti s ovim riječima na ustima: ‘Rado ostavljam zemlju, jer sam izvršila svoje poslanje.’ Budući da su je njezini sugrađani nazivali Majkom, Rijekom su odjeknule riječi: „Umrla je Majka Rijeke!“, „Umrla je svetica!“
U nastavku izlaganja s. Dobroslava je sve prisutne redovnike i redovnice potaknula kako bi svi, poput Riječke Majke, živjeli u svom redovničkom staležu predanu ljubav prema Bogu koja se izražava u ljubavi prema bližnjemu, iznoseći neke crtice iz njezinog života: „Marija Kozulić svoj apostolski i misionarski zanos u Trstu ovako izražava u pismu svojoj sestri: ‘Mi pripadamo, Irena moja, jednoj Pobožnoj Udruzi, kamo nas je Isus pozvao po svojoj velikoj dobroti i milosrđu. Ti znaš na kakvu uzvišenu zadaću smo pozvane. Ništa manje nego da budemo apostole Isusa Krista…Trebamo odgovoriti na tolike milosti.’ (…) Jednom zgodom piše: ‘Emilija i ja imamo dvadesetak djevojaka svake nedjelje; neke dođu k meni ujutro, a ostale u kuću mame poslije ručka. Imamo i odraslih, ove su na pola izgubljene u svijetu i treba s njima imati određeni obzir; najprije im kažem kako me Bog nadahnjuje i pomaže o istini naše vjere, a da se umore učim ih i neku komediju…Zasad dolaze dobrovoljno. Tako nek’ mi Bog pomogne. Moli se za mene.’ „Želim živjeti i umrijeti sveto.“
(službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić)
„Marija je primila duboku duhovnu formaciju pod duhovnim vodstvom kapucina fra Arkanđela,“ riječi su s. Dobroslave, „i stvorila je dvije životne odluke: ‘Služit ću Gospodinu, služit ću mu dovijeka, ali u siromašnima.’ I druga njezina odluka glasi: ‘Slijedit ću Isusa i na Kalvariji.’“ U daljnjem izlaganju naglasila je kako je Marija Krucifiksa molila za milosrdnu ljubav: ‘Udijeli mi, Gospodine, duboku poniznost i milosrdnu ljubav.’, jer, kako kaže ‘sebičnost je rugoba svijeta.’
Na poseban način istaknula je njezinu pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovom, kome je posvetila i svoju redovničku družbu, iznoseći njene duboke molitve i vapaje koje upućuje Isusu:
‘Presveto Srce mog Isusa, školo svete ljubavi, k Tebi se utječem da oduzmeš od mene sve isprazne mudrosti svijeta i da ispuniš moje srce svojom svetom ljubavlju. Bezgrješna Djevice Marijo pomozi mi da rastem u ljubavi prema Bogu i u svim drugim krjepostima do smrti.’
‘O Srce moga Dobra, koje goriš od ljubavi. O, Srce moga srca, o Srce Isusovo. Htjela bih imati sve plamene vaše, o Serafi, da mogu dati nebesku snagu mojoj ljubavi. Dajte mi da postanem Seraf, Seraf Ljubavi.’
‘Zahvaljujmo preljubljenom Srcu Isusovu za toliku njegovu dobrotu i milosrđe prema nama svom snagom svoje duše i nastojmo odgovoriti uvijek više na njegova neizmjerna dobročinstva. I kao što ura otkucava svaki sat tako bismo mi i morali moliti: ‘Isuse, milosrđe moje’.’
Ključni trenutak u kojem se dogodila promjena u njenom životu bio je susret sa djevojčicom Liberatom: „Karitativno djelovanje Majke Marije Krucifikse počelo je s dirljivim susretom s jednom prvom sirotom djevojčicom, Liberatom Mardešić koju je pronašla u blizini crkve sv. Vida na golom pločniku gdje je ležala na malo slame. Međutim, u susretu s tom djevojčicom spominje neku promjenu i kaže: ‘I dogodila se ta promjena!’ Smatramo da je taj događaj duboko ostavio trag u njezinoj duši, nešto poput onog susreta sv. Franje Asiškog s gubavcem, koji mu je donio promjenu – obraćenje. Od tog susreta s napuštenom djevojčicom Majka do kraja života nije posustala u služenju i borbi za siromašne i napuštene. Čitav je život spominjala tu djevojčicu koja je kasnije postala misionarka i otišla u Indiju. I iz Indije je pisala Majci kad je ona bila bolesna pismo.„
Možemo se pitati kako je Riječka Majka živjela jednim tako plodnim životom, da su se mnoge duše u susretu s njom mijenjale, obraćale i težile za dubljim kršćanskim životom. Odgovor na to možemo pronaći u njezinim riječima koje s. Dobroslava citira: ‘Težite trajno za jedinstvom s Bogom. Bog nas nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Kao što otac traži u svom djetetu vlastite crte, tako u nama, koji smo djeca Božja, svemogući Otac traži svetost. Ako želiš doći k meni, moraš biti svet.’ Živeći tako, sva prožeta Kristom i duboko sjedinjena s Njim, ona je bila Njegovo plodno sredstvo preko koje je On činio velika djela i širio svoje Kraljevstvo!
Težnja čitavog njenog života bila je biti jedno s Kristom, ispunjavajući volju Božju u svemu! Svjesna toga, da sve ovisi o Božjoj milosti i da je presudno da ona sama bude upravo nositeljica Njegove ljubavi i milosrđa, s. Dobroslava istaknula je kako Marija Krucifiksa „od svoje rane dobi dnevno ovako moli:
- da uvijek vršim volju Božju,
- da uvijek budem sjedinjena s Bogom,
- da ne mislim ni na što drugo osim na Boga,
- da ljubim samo Boga,
- da činim sve za Boga,
- da tražim samo slavu Božju,
- da postanem sveta samo za Boga,
- da upoznam dobro svoje ništavilo,
- Da uvijek bolje spoznam volju Božju.“
‘Učini, Isuse, da moje srce bude stvarno sjedinjeno s Tvojim i da Tvoja sveta volja bude moja te da moja bude uvijek u skladu s Tvojom jer žarko želim da Tvoja sveta volja bude uvijek pravilo svih mojih želja i svih mojih djela. Amen. Vjerujem.’
Zahvalni s. Dobroslavi koja je sve prisutne red. i red. upoznala i oduševila za Riječku Majku te prenijela njezin duh ljubavi prema Bogu u služenju bližnjima. S. Dobroslava svima prisutnima podijelila je knjige koje je sama napisala – ‘Marija Krucifiksa Kozulić u Risiki’ – koje će obogatiti svaku redovničku zajednicu te potaknuti na nasljedovanje predanog i svetog života u potpunom sjedinjenju s Kristom.
Nakon izlaganja s. Dobroslave svi prisutni su se uputili na euharistijsko slavlje koje je predvodio nadbiskup i metropolita đakovačko – osječki mons. Đuro Hranić u koncelebraciji sa krčkim biskupom mons. Ivicom Petanjkom, u prisustvu umirovljenog krčkog biskupa Valtera Župana i sa oko tridesetak svećenika i redovnika s područja krčke biskupije. Susret je završio domjenkom u prostorima biskupije.
(s. Gabrijela Dodić, Euharistijske službenice Srca Isusova i Marijina)
Nastavak putopisa Dore Katunar
HODAJUĆI MLIJEČNOM STAZOM
Kaže Sandra da bi najradije sada uzela bus za Santiago i izgubila pravo na compostelu koliko je deprimira novonastala situacija koja nema veze sa našim caminom. Shvaćam te, ali prihvati jer drugog izbora nemamo.
Danas smo imali samo jednu pauzu jer kamo god se okrenemo ljudi samo izviru i pune barove koji su nekada bili baza mira i odmora.
Eto i neka škola hoda zadnjih 100 km do Santiaga. To im spada pod ekskurziju. Možda bi i mi tako našima trebali predložiti na par dana pješačenja do nekog svetišta umjesto odlaska u neki grad i pijenja do ranih jutarnjih sati.
Konačno smo odhodali svoj dan i došlo je vrijeme večere. Evo dolazi i Sandro, čovjek koji je otišao u mirovinu, dobio unuke i odlučio da mora ostaviti neko duhovno nasljeđe svojim unucima pa je došao na camino sam. Čovjek je snimio moje pozdravljanje s drugima i moj smijeh jer kaže da će mu to najviše nedostajati. Sandro je sa sobom doveo i Viktora. Kanađanina koji je došao na camino pokupiti pozitivnu energiju. Dečko spava svugdje, najviše vani, ne živi po ničijim pravilima i kaže da uživa u životu. Tanka je granica između ludila i hrabrosti. Najčešće hoda caminom noću jer mliječna staza prati put camina, a svi prizori ostavljaju bez riječi. Dečko je bio u Indiji prakticirati i učiti o jogi i kaže kako je najvažnije stanje duha i potpuno usredotočenje na sebe i svoju nutrinu.
Ali dečko ima i krunicu i kaže da često posjećuje crkve jer da daju puno pozitivne energije. Jooooj Bože daj mi strpljenja i poniznosti da ne ulazim sa svakime u rasprave i da ne osuđujem svakoga.
Kaže on meni kako ja imam puno pozitivne energije i kako ćemo sigurno biti prijatelji, ali kako on svim svojim prijateljima kaže kako pse voli više nego ljude, a ljude u globalu mrzi. Zašto onda stičeš prijatelje? Ovo mi je do sada najljeniji odgovor. Svrstati sve ljude i životinje samo na razinu njihove energije je totalno glupo. Ljudi i životinje nisu u istom rangu, jer ako jesu svim životinjama treba naći posao pa da nam se državni budžet popuni. Nisam protiv životinja i volim ih, ali treba priznati da koliko god ih volimo i mislimo da su inteligentne i izdresirane na kraju su životinje koje ovise o nama. Gotovo isto kao i malo dijete, ono ti se raduje jer u tebi nalazi sigurnost da će biti nahranjeno, presvučeno, zaštićeno i voljeno. Ista stvar je i sa životinjama, samo što dijete jednom odraste i postane neovisno, a pas sa svom inteligencijom nikada neće postati neovisan. Voljeti životinju koja je o tebi ovisna više od ljudi je linija manjeg otpora. Želiš li imati zdravu i kvalitetnu vezu ili prijateljstvo, trebaš ulagati gotovo sve što imaš. I na kraju ti ni to nije jamstvo nikakvog uspjeha. Ja sam spremna za svakakve rasprave, ovdje na caminu teško da prođe dan bez dubokoumne rasprave o bilo čemu.
Tako mi vrijeme puno brže prođe. A ovi zadnji dani su koma. Kao da sam živjela u raju, a sada je vrijeme za buđenje i vraćanje u stvarnost. Buen camino
Kažu da ono što tražiš, na kraju to i dobiješ. Naučila sam to naravno na teži način. Danima sama sebi upropaštavam zadnje dane ovog predivnog putovanja razmišljajući o ljudima koji su odabrali drugačiji put nego ja. Ubijala sam sebe, optužujući ih i ne voleći ih, nalazeći im i svaku najmanju manu koja mi je smetala. Krivila sam ih za svako ne ozdravljanje, za svaki uskraćeni osmjeh i za svaki pretrpani bar kao da nemaju nikakva prava biti tamo.
Onda sam upoznala Brazilca od 2 m i istaknutim svakim mišićem koji ima na tijelu. On je pripadao američkom Navy SEALu i tajne operacije, teški treninzi, ratne zone i vojska mu je bila život. Kaže da se u jednom trenutku sve okrenulo. Napustio je svoj stari način života i krenuo je studirati teologiju. Camino mu je bila iduća logična stuba koja bi mu pomogla da nauči i shvati što znači vjera i slijediti Isusa.
Uz Dan bolesnika i Dan posvećenog života donosimo napis o ovom hvalevrijednom apostolatu Milosrdnih sestara sv. Križa
SIJANJE SJEMENKI DOBRA
U prošlom broju Kvarnerskoga veza počeli smo upoznavati Družbu milosrdnih sestara sv. Križa čije je središte u Đakovu kamo su na poziv biskupa Strossmayera došle 1868. godine. Iako su sestre došle u Đakovo zbog odgojno prosvjetnog djelovanja prvi posao koji su preuzele u samom Đakovu bila je njega bolesnika u maloj bolnici biskupskog vlastelinstva koja je bila sagrađena uz samostan. Nju je sagradio biskup Strossmayer 1859. godine za bolesne radnike biskupskog vlastelinstva, ali su se u njoj liječili i bolesni svećenici, konviktice, učenice, vojnici, pa i sestre. Bila je u funkciji sve do 1940. godine.
Ovoga mjeseca obilježava se Dan bolesnika te želimo progovoriti o ovom apostolatu sestara. U mnogo i mnogo bolnica sestre su ne samo njegovale bolesnike, nego radile i sve druge poslove – kuhale, prale, šivale, čistile. Uz to još i završavale bolničarske škole kako bi što kvalitetnije mogle raditi u bolnici. Otac Teodozije dao im je upute za ovaj teški i odgovorni posao.
Briga o. Teodozija za bolesnike i starce
Njegova ljubav zahvaćala je uvijek cijeloga čovjeka pa je stoga on u njezi bolesnika gledao dvostruku zadaću svojih sestara. On u konstitucijama daje sestrama upute za ovaj apostolat i piše im: “Isus se s ljubavlju zauzimao za bolesnike i liječio ih čak i onda kada je sam bio umoran. On je ubrojio njegu bolesnika u djela milosrđa koja postižu milosrđe. Bolesnik, ako je i bogat, treba utjehu i ljubaznu njegu. Koliko više je to potrebno siromašnom, napuštenom i zapuštenom bolesniku”.
“Ne samo da treba njegovati tijelo; duh treba podići, srce pridobiti za Boga, cijelog čovjeka treba pripraviti za vječnost.”
“Neka se sestre odlikuju naročito onom ljubavlju, blagošću i strpljivošću koja sve podnosi, ne boji se muke i rada, sve žrtvuje, čak i život, ničim se ne da obeshrabriti nego ustraje do kraja!”
“Da se sestre ne bi nikada umorile u ovoj opasnoj dužnosti koja je povezana s teškoćama, neka se sjete da siju mnogo sjemenki dobra, da time mnoge duše ohrabruju i jačaju, da Isus te bolesnike ljubi, da je on za sve dao život. Križ neka im bude uzor, utjeha i snaga!”
O. Teodozije bio je uistinu pravi otac bolesnika i siromaha. Njegovo srce nije moglo gledati kako se za stare i osamljene ljude malo ili nikako brine, te je stoga otvarao ubožnice gdje bi bili zbrinuti. Trebalo im je najprije priskrbiti krov nad glavom, krevet i kruh, a tek tada je mogla sestarska skrb doći do duše koja je određena za vječnost i privesti je k cilju. U tom svjetlu trebale su sestre shvatiti svoju zadaću kod siromaha. On im piše:
“Sestre, određene za vođenje ubožnica, neka tu zadaću vrše s iskrenom ljubavlju sjećajući se da su siromasi ljubimci Gospodinovi i da se sve ono što se učini njima čini Gospodinu.”
“Vodstvo ubožnica je mučno i teško. Siromasi su zbog slabog odgoja, loših navika, ljenčarenja ili rasipnog života nemirni, nezadovoljni, bježe od posla, surovi su i skloni rasipanju. Vodstvo takvih ljudi zahtijeva veliku budnost, obzirnost i strpljivost, da ne bi zauvijek propali nakon što su već pretrpjeli vremeniti brodolom.
“Neka sestre paze naročito da su štićenici odijeljeni po spolovima, da su uvijek zaposleni i čine što im je moguće da vrše vjerske dužnosti; da se drži dnevni red, neka sve imaju na oku, sačuvaju red i čistoću, odrede vrijeme izlaska, kore i kazne propuste; gdje to same ne mogu neka zatraže pomoć vlasti, ali u svemu neka prednjače primjerom kreposti, strpljivosti i radinosti!”
Majka M. Terezija je sestrama na takva teška mjesta dala sljedeću uputu:
“Idite samo i ne očekujte da ćete raditi fine stvari. Za fine stvari ima dosta drugih ljudi, za to nije potrebno biti milosrdna sestra!”
Ubožnica Veli Lošinj (1883.- 1930.)
Bila je ovo prva filijala sestara sv. Križa izvan Đakova. Inicijator dolaska i preuzimanja rada u ubožnici bio je grof Konstantin (Kosta) Vojnović. Bio je veliki prijatelj biskupa Strossmayera i kadgod je posjetio Đakovo s njim je došao i u samostan. Tako je upoznao sestre. Ubožnica je otvorena 10. svibnja 1883. godine. Prva poglavarica male zajednice od tri sestre bila je dotadašnja provincijalna poglavarica s. Adelheid Dillenz. No ova prva filijala prošla je kroz velika iskušenja. Ostalo je zabilježeno da su sestre bile dobro zbrinute što se tiče duhovnog života pa im je to olakšavalo život. Isto tako habsburška nadvojvodska obitelj Karla Štefana i njegove supruge Terezije pomagala je sestrama, osobito kad je pod njihovim pokroviteljstvom otvoreno i zabavište, koje je bilo smješteno u istoj zgradi. Tada je morala doći još jedna sestra pa im je bilo puno lakše. Nažalost danas nije poznato na kojemu mjestu i u kojoj zgradi je bila ubožnica. Nakon propasti Austro-Ugraske i promjene granica Lošinj je potpao pod Italiju. Po nalogu generalne uprave i filijale na Lošinju potpale su pod upravu provincije Italija sa sjedištem u Besozu. No sve do 1930. godine sestre iz Đakova su ostale ovdje. Te godine su talijanske sestre preuzele sve filijale.
Ubožnica i umobolnica Mali Lošinj (1888.-1930.)
Druga filijala na otoku Lošinju bila je rad u umobolnici i ubožnici u Malom Lošinju. Sestre preuzimaju ovu djelatnost 20. lipnja 1888. godine. Kompleks se sastoji od tri zgrade koje su međusobno povezane. U jednoj je bila ubožnica, u jednoj su stanovale sestre, a u trećoj je bila umobolnica u kojoj je radilo čak i kirurško odjeljenje. Mali Lošinj je bio lučki grad pa su često izbijale razne epidemije. Tako je 1897. izbila epidemija kolere. Nitko se nije usudio poći u dvorbu tih bolesnika. Jedino je s. Alojzija Varga ušla s njima u karantenu i ostala tri mjeseca. Na sebe je preuzela i najniže poslove kako nitko ne bi morao dolaziti i izložiti se opasnosti zaraze. Kada se vraćala u grad priredili su joj veliku svečanost. Mjesto je bilo okićeno zastavama, zvonila su zvona sve je bilo iskićeno cvijećem. Začuđeno se sestra pitala što se to u gradu slavi. Tek pred slavolukom je shvatila da je sve to priređeno njoj u čast. Dočekalo ju je cijelo gradsko poglavarstvo, svećenstvo i sav grad. Za svoju požrtvovnu službu dobila je priznanje i pozlaćeni križ s natpisom: “A Suor Luigia La Citta di Lussinpiccolo, 1879. – Sestri Alojziji grad Mali Lošinj 1897.” I ovdje su sestre ostale do dolaska sestara iz talijanske provincije 1926. godine, a onda su se vratile u provincijalnu kuću. Osim spomenutih mjesta Milosrdne sestre sv. Križa radile su u mnogo i mnogo bolnica – u Vukovaru, Vinkovcima, Slav. Brodu, Sisku, Gospiću, Virovitici, Drnišu, Zagrebu – najprije u Domobranskoj bolnici na Sv. Duhu, a onda su preuzimale bolnice na Sveučilišnim klinikama – Gajeva, Draškovićeva, Šalata, Rebro, Petrova, Zeleni brijeg, Sv. Duh, Zakladna bolnica Milosrdne braće na Jelačić placu. Kad su nakon 1945. godine dobile otkaze iz gotovo svih bolnica i kad su im bile uskraćene i krušne karte na koje su imali pravi svi stanovnici, morale su poći u vojne bolnice u Srbiju, Makedoniju, Kosovo, kao i preuzeti poslove u bolnicama u Subotici, Novom Sadu, Somboru i na drugim mjestima.
Njega ranjenika u lazaretima za vrijeme Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata posebno je poglavlje u povijesti provincije. U Bugarskoj i Crnoj Gori sestre su njegovale 7000 ranjenika, a kad su prestale ratne operacije nastavile su njegu bolesnika od tifusa, kolere, španjolske groznice. U tim godinama je 17 sestara dalo svoje živote za bližnjega u ovim poslovima. U novije vrijeme godine 1972. sestre sv. Križa bile su spremne dati svoje živote za bližnjega u njezi bolesnih od variole na Kosovu. Provele su s njima dane u kranteni, njegujući ih, ali Gospodin ih je poštedio i sačuvao.
Mogli bismo nizati mjesta i događaje iz ovoga apostolata. No to nije toliko ni potrebno. Bogu je sve znano i u dlanove Njegovih ruku zapisano!
pripremila s. Estera Radičević
Prvi dio vrijednog i poticajnog razmišljanja za obogaćenje naših (korizmenih) dana
„VRIJEME JE DA MISLIMO NA BOGA“
Tako glasi naslov knjige razgovora s njemačkim kardinalom Karlom Lehmannom (KS 2003.). Na upit sugovornika Jurgena Hoerena: „Je li vrijeme, je li sada krajnje vrijeme da počnemo misliti na Boga?“, on odgovara: „Moram priznati, za razliku od svojih studentskih dana, možda dapače i za razliku od vremena na sveučilištima, za mene je zapravo pravo otkriće, koliko duboko Bog može biti skriven i dalek cijelom nekom vremenu, cijelom jednom životu. To me se iskustvo duboko dojmilo (…) Da Bog može biti tako duboko skriven, da ljudi kroz dugo vrijeme uopće nemaju osjećaj da u tome mraku bez Boga bilo što gube, da možemo biti tako veliki umjetnici u potiskivanju pitanja o Bogu – to me već tada šokiralo“ (62-63). Nastavlja zatim da je „žurno potreban novi misionarski zamah, koji je već odavno trebao započeti“ i koji će razbuditi novi polet u pitanju o Bogu i donijeti više radosti u vjeri. „Osjećam silno da ljudi također nekako čekaju na to da imaju radost u vjeri“.
Na drugom mjestu govori o potrebi nove strasti za Boga.
Navodim ove misli crkvenog uglednika kao opravdanje svoje želje da u nekoliko nastavaka progovorim o Bogu. Ali pritom sam dužan odrediti svoj položaj, okvir, domet, način govorenja o Bogu. Osjećam, naime, da je preuzetno i drsko s moje strane javno ulaziti u to najuzvišenije i središnje otajstvo vjerničkoga života. Preuzetno je naspram svetih, učenih, vjerujućih osoba koje je Bog dotaknuo: rasvijetlio im pamet, ražario srce da mu se mogu klanjati u strahopoštovanju, razbudio im tragalačku strast da mogu svjedočiti i govoriti o svom iskustvu Boga. A takvih osoba-svjedoka je mnogo. Okružen sam njihovim knjigama. Drsko je nadalje naspram Boga, nedokučiva i sveta, jer Njega se nalazi slušajući Ga i zazivajući Ga. Martin Buber, glasoviti židovski bibličar i filozof, negdje je rekao da riječ Bog ima smisla jedino u vokativu tj. kada ga zazivamo i molimo mu se. Slažem se da bi to trebao biti moj domet i okvir govora o Bogu.
A s druge strane Katekizam Katoličke Crkve hrabri na govorenje o Bogu kada kaže: „Crkva izražava uvjerenje da je moguće svim ljudima i sa svim ljudima govoriti o Bogu. To je uvjerenje podlogom za njezin dijalog s drugim religijama, s filozofijom i znanostima, ali također s nevjernicima i ateistima. Budući da je naša spoznaja o Bogu ograničena, to je isto tako i naš govor o Bogu. Možemo govoriti o Bogu samo polazeći od stvorenja primjereno naše ograničenom ljudskom načinu spoznavanja i razmišljanja“ (39-40). Postoji osim toga i dužnost prenošenja vjere i tragalačkih iskustava s Bogom. Ne može se živjeti samo na stečevini predaka u vjeri, već svaki naraštaj treba tražiti i osvajati Boga tj. „smjerno s njim hoditi“, kako se izrazio prorok Mihej, svaka obitelj i svaki vjernik, poput velikog Božjeg štovatelja Jošue: „Ako vam se sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili oci vaši s onu stranu Rijeke, ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Jahvi“ (Još 24,15).
Na kraju ovog odugog uvoda trebam posve jasno izraziti svoju namjeru. Ne mogu govoriti o Bogu religija, filozofa, teologa, svetaca, mistika. Takav govor uvelike nadmašuje moje znanje i moju dostojnost. Govorit ću o Bogu ulomaka redovnikova dnevnika. Naime, običavao sam ponekad zabilježiti neku opasku i razmišljanje o Bogu u svoj dnevnik. Smogao sam hrabrosti ponuditi te ulomke uredniku na raspolaganje.
Biblijska pitanja
JE LI BOG KRIV DA JE KAJIN UBIO ABELA?
U prvim poglavljima Biblije koje nazivamo i biblijskom prapoviješću (Post 1 – 11) nalazimo pripovijesti za koje kažemo da su etiološkog i arhetipskog tipa. Etiologija je govor o uzrocima stvari (grč. aitia = uzrok). Promatrajući stvarnost života svoga vremena biblijski pisac se pitao za razloge: otkuda svijet i koji mu je smisao, otkuda zlo u svijetu, zašto nema jednakosti između muža i žene, zašto je čovjekov posao tako naporan, zašto žena u trudovima rađa svoju djecu, zašto na kraju svi umiremo, zašto čovjek ubija drugoga čovjeka, zašto se događaju razne prirodne katastrofe? Budući da su ovo pitanja koja čovjeka muče od početka onda se i odgovor na njih traži u počecima ljudske povijesti i daje kroz arhetipske pripovijesti koje govore o nečemu davnom (grč. arhe = početak), zato jer se to događa i danas.
Pripovijest o Kajinu i Abelu (Post 4,1-16) je jedna takva etiološka i arhetipska pripovijest. Arhetipsku dimenziju ove pripovijesti na žalost nije potrebno objašnjavati: čitava ljudska povijest, dokle god doseže ljudsko pamćenje, obilježena je ubojstvom. Biblija nam kaže da se to događa od samog početka. Koji nam odgovor ova pripovijest nudi s obzirom na razloge takvog ponašanja?
Dva različita brata
Prema Bibliji Kajin i Abel su sinovi prvih ljudi. Pripovijest odmah ističe njihovu različitost: Kajin je stariji, Abel mlađi; Kajin je postao zemljoradnik a Abel stočar. Primjetljivo je da se o Kajinu više govori nego o Abelu. Samo za Kajina, svog prvorođenca Eva ponosno uzvikuje: „Muško sam čedo stekla pomoću Gospodina!“ (Post 4,1) i u skladu s time daje mu ime (hebr. kanah = steći) kojim priznaje da od Gospodina dolazi blagoslov života. Za Abela se pak, čije ime znači dah, prolaznost, ispraznost, ističe tek je da Kajinov brat. Ove početne informacije sugeriraju Kajinovu prednost pred Abelom. Kajin je prvorođenac i ima ime koje ga stavlja u pozitivan odnos s Bogom. Abel je pak mlađi i ima ime koje podsjeća na prolaznost čovjekova života. Sjenu na Kajina baca eventualno njegovo ratarsko zanimanje koje je u Starom zavjetu povezano sa sjedilačkom gradskom kulturom i iluzijom neovisnosti o Bogu kao što je to bio slučaj s graditeljima babilonske kule (Post 11,1-9). Pastiri su bili nomadi i kao takvi, zbog svoje izloženosti vremenskim neprilikama i napadima pljačkaša, jasnije su osjećali potrebu Božje pomoći.
Zašto Gospodin nije prihvatio Kajinovu žrtvu?
Različitost između Kajina i Abela dosiže kritičnu točku u trenutku kada obojica prinose žrtvu Gospodinu, svatko od plodova svoga rada: Kajin prinosi „žrtvu od zemaljskih plodova“ a Abel „od prvine svoje stoke, sve po izbor pretelinu. Gospodin milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati“ (Post 4,5-6). Božji odabir izaziva kod Kajina srdžbu koja na kraju rezultira bratoubojstvom. Zašto Bog nije prihvatio Kajinovu žrtvu? Budući da tekst to izričito nigdje ne kaže tumači su pokušali doći do odgovora na temelju bližeg ili daljnjeg konteksta.
Prema jednima, zbog gore navedene razlike između ratara i pastira, Bogu su miliji ovi drugi. Međutim zar nije sam Bog povjerio čovjeku zemlju da je obrađuje (usp. Post 2,15)? Drugi naglašavaju da u SZ-nom kultu životinjska žrtva ima veću vrijednost od one biljne, pa je zbog toga Bog izabrao Abelovu žrtvu. Međutim sam Zakon uz životinjske propisuje i biljne žrtve (Lev 1 – 7). Zar nije Bog onda trebao prihvatiti i Kajinovu žrtvu? Treći pak temelje svoj odgovor na Heb 11,4: „Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kajin.“, i zaključuju da je razlika u samo Bogu poznatoj motivaciji i unutarnjem raspoloženju s kojom su braća prinijeli svaki svoju žrtvu. Četvrti pak naglašavaju da sam tekst ukazuje na različit pristup žrtvenom kultu dvojice braće. Tekst izričito kaže da je Abel prinio Bogu u skladu sa Zakonom ono najbolje: „od prvine svoje stoke, sve po izbor pretelinu“. Budući da se za Kajina ne kaže da je prinio od prvine i ono najbolje od plodova zemlje kako to Zakon propisuje (Lev 1 – 7) predstavnici ovog tumačenja zaključuju da Kajinova žrtva nije bila izraz njegove vjere, zahvalnosti i pouzdanja u Boga nego tek formalan čin i kao takva nije onda niti prihvaćena.
Božja sloboda i naša različitost
Postoji i peta grupa autora koja stavlja u pitanje argumentaciju četvrte grupe naglašavajući da se nigdje u tekstu ne kaže da je Kajin prinio za žrtvu škart od plodove zemlje. Prema njima Božji odabir Abelove žrtve nije uvjetovan niti boljom kvalitetom prinosa niti autentičnijim unutarnjim raspoloženjem prinositelja, nego se radi o potpuno slobodnoj Božjoj odluci kojom on od dvojice ili više njih izabire jednoga. Prema ovom tumačenju Kajin nije ništa loše napravio sve do onog časa kada je zaslijepljen ljutnjom digao ruku na svoga brata. Božji odabir mlađeg i slabijeg Abela u skladu je s Božjom logikom u daljnjem tijeku Pisma kada za ostvarenje svog plana spasenja Bog bira mlađeg između Jišmaela i Izaka, Ezava i Jakova, između sedam Jišajevih sinova i najmlađeg Davida itd. Ako jednoga izabire znači li to da Bog drugoga odbacuje i da taj drugi ima pravo biti ljut na Boga, a onda i na izabranoga? Ako Kajin nije učinio ništa loše nema li se on pravo ljutiti na Boga koji je izabrao Abela, a ne njega? Kajinov problem je bio u tome što je optužio Boga za nepravdu, misleći da Bog više voli Abela nego njega; nije shvaćao da je Božji izbor Abela i za njegovo dobro.
Naime kad Bog nekoga izabire to ne znači da drugoga odbacuje, jer Bog izabire jednoga za dobro svih ostalih. Bog je tako izabrao izraelski narod ne radi njega samoga nego da bi svi narodi preko Izraela došli do Boga. Slično tome i kad Bog nekoga čovjeka obdari nekim dobrom onda je to također na dobro sviju. Bog voli svakog čovjeka, ali svakoga na jedinstven način, jer je svako od nas jedinstven. Prihvaćanje ovakve Božje ljubavi nije uvijek lako osobito kad nam nije jasna, i kad netko Božje darove prisvaja samo za sebe. Ipak očito je da nas Bog želi različite. Jer pravog zajedništva bez različitosti nema.
Aktualno o Istanbulskoj konvenciji
NE SRLJATI U MAGLU
Godina je 1918., sjednica Narodnog vijeća Hrvata, Slovenaca i Srba, u Zagrebu; tema: ujedinjenje Države Hrvata, Slovenaca i Srba sa Kraljevinom Srbijom. Na sjednici za riječ se javlja Stjepan Radić i kaže: „Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da neće više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju.“
„Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu“, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.
Magla je vrlo velika nepogoda na moru. Znam to iz vlastitog iskustva. Znao sam ploviti morem kada se ispred pramca mojeg broda nije moglo vidjeti niti pet metara naprijed. Vrlo neugodan osjećaj: plovite, a uopće nemate osjećaj u kojem smjeru idete, tako da vam se i ono što vam je i malo ostalo u glavi kao smjer, za nekoliko trenutaka sve izokrene i vrši pritisak na svijest o izgubljenosti. Nekada je to bilo još teže kada se je plovilo na temelju karata i kompasa. Danas je to ipak puno drugačije kada postoji tehnika koja vam svesrdno pomaže. Za sigurnu i uspješnu plovidbu za vrijeme magle potrebna su vam minimalno dva instrumenta: GPS i radar. GPS vam pokazuje put kojim plovite i točku na koju trebate stignuti. Radar, pak pokazuje vam čitavu vašu okolinu i da li ima kakvih prepreka na vašoj putanji koje vas mogu ugroziti. Vrlo učinkovita tehnika. Magla je statična i neprozirna. Kada bismo to maglovito stanje prebacili ispod površine mora, dobili bi neprozirnost istog, odnosno zamućenost mora. Tada na scenu stupaju ribe koje love u mutnom. Riba koje love u mutnom ima uvijek.
Neki dan sam u jednim dnevnim novinama pročitao jedan članak na početku kojeg novinar piše ovako: „U svezi Instanbulske konvencije, razne konzervativne udruge i Katolička Crkva puštaju maglu.“ Eto tu dolazimo do prvog pojma, koji je u ovom članku naš interes, a u zadnje dane vrlo aktualan i izaziva dosta polemika i komentara: Instanbulska konvencija. Što je to Instanbulska konvencija?? Ukratko, stručnjaci bi to mogli obrazložiti opširnije, Vijeće Europe željelo je objediniti, unificirati borbu protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji te je napravilo dokument koji uređuje to područje. Dokument je potpisan 11. svibnja 2011 u Instanbulu te zbog toga i ima naziv Instanbulska konvencija. Konvencija ima za cilj sprječavanje nasilja, zaštitu žrtava i „okončavanje nekažnjivosti počinitelja“ nasilja spram žena i obitelji. Do lipnja 2017. potpisalo ju je 45 država te Europska unija. Da bi dokument stupio na snagu u nekoj državi potrebno je da ga zakonodavno tijelo te iste države ratificira. Hrvatska je potpisala Instanbulsku konvenciju, ali ga Sabor još uvijek nije ratificirao. Udruge lijevog, liberalnog miljea ili ti svjetonazora konstatno vrše pritisak putem medija i raznim prosvjedima da se konvencija što prije ratificira. Plemenitost samog dokumenta i njegova izvorna ideja nije upitna, naprotiv nije mi jasno tko normalan može biti za nasilje prema ženama i nasilje u obitelji. Ako takvih ima, onda svakako nisu normalni i njih je potrebno poslati u institucije koje će provjeriti njihovo psiho-fizčko stanje. Pa u čemu je onda problem? Naime, Konvecija u članku 4 zabranjuje nekoliko vrsta diskriminacije pa tako uz ostalo i diskriminacija po rodnom identitetu. E tu dolazimo do drugog ključnog termina – rodni identitet ili rodna ideologija. Mi u Hrvatskoj smo već imali susret s terminom rodna ideologija kad se je htjelo putem zdravstvenog odgoja u školama uvesti načela rodne ideologije. Što je u biti rodna ideologija? Rodni, spolni i seksualni identitet je termin koji opisuje osobni osjećaj svake osobe da se identificira kao muškarac ili žena. Ta ideologija je suštinski formirana u lezbijsko-feminističkim i separatističko feminističkim krugovima. Zagovornici te ideologije promiču da se muškarac i žena razlikuju samo biološki po rođenju, po spolu, ali da je rod puno bitniji termin. Rod omogućava da se djeca poslije rođenja opredijele što u biti jesu. Da bi se mogli što bolje opredijeliti nudi im se, uz termin muškarca i žene, još nekoliko termina pa tako mogu izabrati: homo, lezbo, hetero, bi, trans, itd. U jednoj sjevernoeuropskoj državi pobrojali su da takvih raznih termina ima već ni manje ni više preko 18. Krajnji cilj uvođenja rodne ideologije je da se izbrišu pojmovi muškarca i žene kao prirodne kategorije razlikovanja po spolu. Kada ovo sve još pokušamo zamisliti u svim drugim varijantama života postaje nam jasno da bi svijet u budućnosti živio po sasvim drugim načelima i zakonima od onih prirodnih i Božjih. Nažalost u mnogim zemljama Europe poklekli su već pod najezdom ovakvih naučavanja. Najviše u tome prednjače Skandinavske zemlje. Na primjer u nekim vrtićima u Švedskoj ne dozvoljava se djeci da se oslovljavaju kao on dječak ili ona djevojčica nego imaju neutralni termin „hen“ (ono) i tako već postoje slikovnice u kojima se djevojčice i dječaci tako obilježavaju. Isto tako odgajatelji oblače i djevojčice i dječake u suknjice te se sugerira dječacima da se zapravo u suknjicama osjećaju ugodno. U nekim vrtićima u Austriji dječaci se moraju igrati sa lutkama i lakirati nokte. U Njemačkoj neke udruge uporno sugeriraju dječacima da zapravo i nisu dječaci nego da su samo tako odgojeni. Primjera ima jako puno i nemoguće ih je sve pobrojati. Evo i nešto što se tiče obitelji. U nekim zemljama već službeno imate termine za mamu i tatu, roditelj 1, roditelj 2, roditelj 3, itd. Zamislite se u takvoj situaciji, da vas dijete tako zove. Ima i takvih primjera gdje se po rodnoj ideologiji ozakonjuje pedofilija kao mogućnost izbora po seksualnoj orijentaciji. Čovjek da ne povjeruje. Kuda ide ovaj svijet? Da se vratimo na Instanbulsku konvenciju. Dakle, kako smo već rekli, Konvencija u sebi sadrži u članku 4 termin rodne ideologije. Znači, kada pojedina država ratificira Konvenciju dužna je to implementirati u vlastite zakone te po tim istim zakonima sve sprovesti u praksu. Teško da bi to bilo namijenjeno meni kojeg bi po tim načelima rodne ideologije bilo nemoguće preodgojiti, ali zato uvođenjem istog u vrtiće i škole situacija bi se drastično promijenila. Dakle, da zaključimo, problem Instanbulske konvencije je u paketu, kako bi marketing stručnjaci rekli, „dva u jedan“. Znači problem nije plemenita i odgovorna politika spram nasilja prema ženama i nasilja u obitelji, za koju smo svi, nego što ista konvencija donosi unutar sebe i termin rodna ideologija koja u biti ruši prirodne i Božje zakone. U biti sama demokracija unutar sebe urušava se antidemokracijom pod velom zaštite ljudskih prava. Potrebno je iz Instanbulske konvencije u vlastite zakone ugraditi sve ono pozitivno, a ono što ne priliči životu u jedinstvu sa Božjim i prirodnim zakonima ostaviti sa strane. Potrebno je da shvatimo da su ovo jako ozbiljne stvari. Kad malo pogledam oko sebe smeta me indiferentnost šire populacije na ovu temu. Ni vruć ni hladan nego mlak, što je najveća opasnost. Stručnjaci na ovom području trebaju putem medija i tribina pojasniti o čemu se zapravo ovdje radi.
Ne mogu se othrvati pitanju zašto se sve to događa, zašto toliko devijacija i nastranosti? Za ploviti brodom u magli, kako smo već rekli potrebni su dva instrumenta bez kojih bi plovidba bila nesigurna i riskantna. Za plovidbu životnim putovima, iako nam se čini da magle nema, potrebni su instrumenti bez kojih se ne može. U ovom slučaju GPS bi bili Božji zakoni, a radar prirodni zakoni. Nažalost, svjedoci smo koliko se je Europa odmakla od svog Stvoritelja i Boga. Crkve po Europi zjape prazne, sveti sakramenti se ne prakticiraju, da se ne govori o ispovjedi i pričesti. Brakovi, svaki drugi razoreni, a sa time i obitelji. Kada se čovjek udalji od svog Stvoritelja postaje sam sebi dovoljan i oholost ga savlada, a sa ohološću dolaze svi drugi poroci te polako, ali sigurno propada. Čuvajmo jako dobro ono što još imamo u Hrvatskoj kao jednoj od rijetkih država Europe koja se još uvijek u većini oslanja na Božje zakone. Promislimo koliko je još uvijek aktualna Radićeva čuvena izjava: „NE SRLJAJTE KAO GUSKE U MAGLU!“
Tekst za snagu svima koji su skloni pretjeranom i suvišnom „njurganju“, prigovaranju, gunđaju a ne vide razlog za zahvalnost Bogu
UČITELJICA MAJA – SVJETLO U INVALIDSKIM KOLICIMA
Sjedila je učiteljica Maja u svojim invalidskim kolicima i izrađivala od konca, „heklala“, svoje anđeliće i zvončiće koji će krasiti božićne jelke u crkvi sv. Stjepana u Barbatu. Radila je tiho, srcem, svaki pokret iglom „heklaricom“, znalački i prebrojeno čineći jednu cjelinu stvarajući zvončića. Ona tako danas živi svoj sadašnji trenutak uz radosti, patnje, obveze, nepredviđenosti, jer kako kaže život bi mogao biti jednostavan, a mi ga sami često kompliciramo.
Gospođa Amalija Plavšić Štokić, poznata u Barbatu mnogim naraštajima koje je učila, a svi su je jednostavno zvali – Učiteljica Maja (poput vrijedne pčelice, op.ur) – to joj je bilo ime i prezime i na to se odazivala, postajući pomalo i legendom ovoga kraja kako kažu generacije koje su sada već odrasle sjećajući se svoje učiteljice. Rođena je u Zagrebu, a odrasla u Kastvu, drevnom i za povijest našeg naroda važnom gradiću iznad Rijeke.
Na otok Rab stiže 1963. godine najprije u Supetarsku Dragu kao zamjena učiteljici, njenoj prijateljici, također iz Kastva. A školsku godinu l963/64. odrađuje u školi u Lunu, na Pagu i nakon toga dolazi za učiteljicu u školu u Barbat i tu ostaje do mirovine l993. godine. Supruga Nikolu susreće l959. g. na ondašnjem seminaru za omladinske rukovodioce. A tek pri ponovnom susretu godine 1964. se i udaje za njega i Barbat joj postaje dom, zavičaj. Život ispunjen ljubavlju prema svojoj djecI, živeći s bolesnom svekrvom, a uvijek u društvu slobodna i vedra osoba, u školi vrlo precizna u svojim obvezama, zahtjevna prema sebi, uvijek raspoložena prema svima, nepopustljiva u disciplini prema svima, i u konačnici popustljiva prema prekršiteljima, gotovo milosrdna vjerujući u njihov popravak. Pa tako danas njen bivši učenik gospodin Mladen Keko, koji uz svoj posao uređuje listić barbatski Trs, i njen nešto mlađi učenik gospodin Željko Jureša koji se odnedavno bavi poezijom kao hobijem kažu:“ To je zbog dobrih temelja koje nam je dala učiteljica Maja!“
No mi često ne živimo život, mi prelijećemo život, i prolazimo ga kroz razne okolnosti, pouke, dužnosti, nadahnuća, boli, događaje pa i zapovijedi, koračajući kroz note nebeskih skladbi, u izvedbi poslušne harfe pripravljene za svakoga ponaosob za božansku avanturu, različitu i raznih boja: sveto i profano, tragično i nostalgično, svečano i žalobno. A to je divna slika koju bolje upoznajemo kad se naše oči otvore nekom višem svjetlu, višom spoznajom.
Pa tako učiteljica Maja kratko uživa u svojoj mirovini, jer 1995. godine zbog naleta olujne bure pada preko zida i ostaje nepokretna. I od tada, a to je evo već 23 godine, osuđena je na invalidska kolica. Isplakala je mnogo suza, sve se činilo besmislenim, sve uzaludnim. No uz podršku svog supruga te sina Branimira, nevjeste Ljerke, a najviše svojih unuka Nika i Sare prihvatila je svoj život onakav kakav jest, težak i tvrd. I kada ju upitaju: “Kako si?“, ona odgovara:“ Dobro i posebno, dobila sam novo zaduženje od Boga da molim za svih!“ I ispunila je svoje dane pomažući svojim unucima u učenju. I uvijek ima krunicu u ruci i moli: za svoju obitelj, za svoje mjesto, za cijeli otok… to je njezina terapija. Ali voli i plesti i „heklati“, raditi s iglom, pa su je sin i nevjesta nagovorili da izradi ukrase za jelke za Božić, i tako je načinila preko stotinu komada anđelića i zvončića koji krase jelke u župnoj crkvi. Radila je od jednog Božića do drugog Božića i uživala u svakom pojedinom, štirkajući ga na starinski način, s „cukarom“ kako bi bili čvrsti, lijepi, gotovo zadivljujuće otmjeni, izmamljujući osmjeh i potvrdu uloženom trudu. Također je izradila oltarnike za oltare i pokrivala za svetohranište, i sve one oltarnike koji su se vremenom oštetili, uživajući, znalački je popravila. A te uradke od čipke koje je draga učiteljica „izheklala“, gđica Daria Jureša stručno je spojila, a nevjesta posložila i uredila već prema liturgijskim odredbama na svoja mjesta na oltaru.
Nakon što je izgubila supruga Nikolu, željela je što manje opteretiti svoju djecu, jer ne možemo odmah jasno vidjeti i razumjeti smisao u svakom detalju svojega života, pa ni ona sve ne razumije, već pita: “Zašto…..?“ Jer teško je čekati kad se ništa ne očekuje. Ali je prava mudrost života znati da je čekanje velika i prazna posuda koju treba tek ispuniti pouzdanjem, nadom i povjerenjem. Tada čekanje otvara put prema izlazu, put u kojemu otkrivamo smisao svog iščekivanja. To je njezina obitelj kojoj je darivala samu sebe, a sada tu ljubav dobiva natrag. Ona je poput svijeće koja izgara za druge, ili kao ogledalo koje odražava svjetlo koje obasjava, sjaj koji najavljuje sunce što upravo danas izlazi za nju.
Ružica Kaštelan
