Priredio: dr. Franjo Velčić
Ove godine Gospodnje 2014., čitav svijet, a posebno Europa i europski narodi, pa tako i mi u Hrvatskoj, obilježavamo raznim skupovima i manifestacijama 100. obljetnicu početka Prvoga svjetskog rata. Taj svjetski ratni sukob nije mimoišao ni naše otoke. Zato je krčki biskup dr. Antun Mahnić već u prvim danima rata, 11. kolovoza 1914. uputio svojim vjernicima i svećenstvu očinsku i pastirsku riječ. Evo dijela njegove poslanice koju je, na hrvatskom i talijanskom jeziku, uputio svojim vjernicima:
Čega smo se dugo bojali, napokon se obistinilo: buknuo je svjetski rat, u koji su već sada, izravno ili neizravno, upletene gotovo sve države Europe. U ovom velikom međunarodnom sukobu tješi nas jedino pomisao, da ga nismo skrivili mi, niti smo ga mi željeli; mi se primamo za oružje tek izazvani, na obranu svoje domovine i naših najsvetijih prava.
Bog, koji je stvorio čovjeka kao društveno biće, početnik je također društvene uredbe, koja se zove država. Pa kao što čovjek ima pravo na obranu i održavanje svoga života, što ga je primio od Boga kao najdragocjeniji dar zemaljski; tako ima i država pravo suzbijati nepravedne napadaje, bilo nutarnjih bilo vanjskih neprijatelja, koji ugrožavaju njezin opstanak. U ovom se stanju nalazimo i mi: prisiljeni smo s oružjem u ruci braniti svoju širu domovinu, dragu Austriju. I to nas napunja pouzdanjem u Pravednost Božju, napunja nas nadom, da će naša sveta stvar i pobijediti.
Međutim rat je ipak, makar se svršio s najsjajnijom pobjedom, jedno od najvećih zala, što mogu zadesiti čovječanstvo, a pogotovo opće svjetski rat, koji se počeo eto odigravati pred našim očima. Nema gotovo obitelji, a da nije otposlala iz svoga krila na ratište jednoga dva ili više svojih. To su ljudi krepkih mišica, mladih godina i muževnih sposobnosti, među njima i očevi obitelji, koji ostavljaju kod kuće nejaku djecu, zaplakane žene, stare i nemoćne roditelje. Koliko će njih pustiti svoj život na ratištu; drugi će se opet vratiti kući ranjeni, nesposobni za rad i privredu. Već sama pomisao na to potresa dušom, a što će tek biti, kad stigne vijest, da je otac izgubio u boju sina, žena supruga, djeca svoga hranitelja?
Uz to valja pomisliti, da rat ima u svojoj pratnji obično i druga zla. Među ovima najgora su kuga i glad. Zato po naputku sv. Crkve i molimo u litanijama svih Svetih: Od kuge, gada i rata, oslobodi nas, Gospodi. Pa ako se u prošlo doba uz rat obično pojavljivala kuga i glad, s pravom se bojimo, da bi se moglo što takva dogoditi i ovaj put; ta otkako svijet postoji nije još vidio tako ogromnoga rata; do dvadeset je milijuna mladića i krepkih muževa pozvano pod oružje, da se na ratištu ogledaju u bijesnom boju na život i smrt.
U toj općoj stravi, u toj nesigurnosti, gdje ne znamo što će nam donijeti najbliža budućnost, u očekivanju potresnih događaja, koji prijete da će svijetu preobraziti lice: što nam je činiti? u koga tražiti utjehe i pomoći, braćo kršćani? (…) Sv. Otac hoće, da se u teškim tjeskobama, koje su nas snašle, utičemo k Bogu proseći za milost i milosrđe. Ništa se ne događa bez dopuštenja Božjega. Veliki rat, ovaj sveopći požar sa svojim užasnim posljedicama nije drugo nego kazna za grijehe, kojima se vrijeđa veličanstvo Božje. Ovim ratom Bog opet očevidno pokazuje, kako je svet i pravedan, kako je nepovrediv njegov zakon, što ga narodi krše tako lakomisleno a često i u očito zlobnoj nakani.
Zato prije svega treba, da pravednu kaznu Božju primimo u duhu skrušenja i pokore. Bacimo se ničice pred Njega, Gospodara života i smrti, ispovijedajući: Griješili smo, zlo smo činili! – pa vapimo s prorokom: “Prosti, Gospodi, prosti ljudem svojim!“ Treba da ove žalosne dane, u kojima naša braća krvare na ratištu za domovinu, provodimo u duhu pokore i molitve. Sv. Pismo veli, da Bog ne odbacuje srca skrušena i ponižena. Tako ćemo i mi za sebe i za braću svoju naći u Boga milosrđe. (…)
Vremena su teška. Tmurno je nebo nad nama. Zemlja se trese pod udarcima ruke Svemogućega. Ne znamo, što ćemo doživjeti. No nemojmo klonuti duhom. Nad nama bdije oko Providnosti Božje. Stvar naša jest sveta i pravedna. Pravda je konačno uvijek pobijedila. Pobijedit će i naša stvar. Zato stojmo tvrdo. Pa kako je Mojsije, dok su se sinovi Izraelovi borili s neprijateljem, dizao ruke prema nebu, sve dok im nije isprosio pobjedu: tako dižimo i mi neumorno ruke svoje k Bogu moleći se za pobjedu našega oružja. Bože sveti, čuvaj nam i blagoslovi našu Austriju. Bože, poživi nam sijedog vladara našeg Cara i Kralja Franju Josipa!
Tako je 1914. pisao biskup Mahnić. No, četiri godine kasnije, kad se bude radilo o političkim prilikama i prosudbama, neće tako misliti i govoriti! I ljudi sveta života u svojim političkim i materijalnim prosudbama, mogu krivo prosuđivati i zaključivati. Ali ono što je rekao kao učitelj vjere, ostaje jednako vrijedno i značajno onda kao i danas, a to je: Bog koji je svet i pravedan, čiji je zakon nepovrediv i uvijek u prilog čovjeka za njegovo dobro, kad ga narodi krše tako lakomisleno, a često i u očito zlobnoj nakani, vraća se to zlo samom čovjeku. Zato Crkva kao „Majka i Učiteljica“ svoje djece smije sa svojom današnjom djecom, tj. s nama vjernicima usrdno moliti i danas: od kuge, glada i rata, oslobodi nas Gospodi!
