Mnogi su vjernici iz naše biskupije zadnjih godina hodočastili u Lanišće, malo mjesto u Istri smješteno na obroncima Učke gdje se 24. kolovoza 1947. dogodila krvava krizma u kojoj je iz mržnje prema vjeri nožem ubijen svećenik Miroslav Bulešić.
Mlad čovjek, na početku svoje svećeničke službe. Mlad, a po Gospodnjem promislu već zreo za Nebo. Još je u davnom, 3. stoljeću Tertulijan rekao daje krv mučenika sjeme novih kršćana. Puno puta u povijesti to se je pokazalo točnim. Je li tako i u naše vrijeme? Koje značenje za nas danas ima proglašenje blaženim jednoga, gotovo, suvremenika? Poći u Pulu na njegovu beatifikaciju ili ne, pitanje je na koje će mnogi od nas uskoro odgovoriti.
Pulska Arena će 28. rujna 2013. godine svjedočiti jednom od najuzvišenijih trenutaka svoje povijesti. Pulska Arena koja je simbol zabave ovoga svijeta, ali i simbol kršćanskih mučeništva, prvi put u svojoj tisućljetnoj povijesti u svojimnjedrima bit će svjedok proglašenja blaženim jednog od mučenika novije povijesti.
S netom napunjenih 27 godina života i niti 5 godina svećeništva, Miroslav Bulešić sazrijeva do punine koju čovjek teško dostiže. Postaje mučenikom krizme, novi zaštnik Istre i svećenika. Iako danas živimo u potpuno drugim i drugačijim vremenima, danas nakon 66 godina, govori nam jednako snažno i postaje uzor za sva vremena: kako živjeti svoje čovještvo, kako živjeti svoje kršćanstvo, kako živjeti svoje svećeništvo.
Povijest Crkve kroz 20 stoljeća pamti tisuće i milijune znanih i neznanih svjedoka vjere, mučenika koji su svojom krvlju posvjedočili ono u što su vjerovali, ono što su ne samo osjećali nego i živjeli bitnim, najbitnijim. Imena mnogih mučenika upisana su samo u dlan Božje ruke, tek manji dio njih uzdignut je na čast oltara. Posljednje stoljeće ostaje iza nas kao stoljeće s najviše mučenika koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri, a oni su ostali ustrajni i tako stali na put pobješnjelim i dehumaniziranim totalitarnim režimima i pojedincima, zadojenim mržnjom i željom zatrti kršćanstvo ili ga učiniti vjerom po svojim mjerilima.
Među zemljama koje su se nakon Drugog svjetskog rata našle u sovjetskoj sferi, Titova Jugoslavija bila je ona u kojoj su komunisti poubijali najveći broj katoličkih svećenika. Obračunavanje je počelo još tijekom partizanskog rata, a vrhunac je dostiglo 1945. godine. Samo u hrvatskim biskupijama izravno su ubijena čak 434 svećenika od njih 2625 koliko ih je bilo u istim biskupijama. U postotku ubijeno je oko 17% hrvatskog klera, a da ne brojimo stotine svećenika koji su trpjeli po zatvorima. Ubijena su 73 bogoslova i sjemeništarca, 22 brata laika raznih redovničkih zajednica i 30 redovnica.
Kršćani koji su svoju vjeru živjeli u punini oduvijek su bili spremni radije se odreći života nego svoje vjere. Tu hrabrost Crkva uzdiže na čast oltara.
Svi se svjedoci slažu da je Miroslav Bulešić bio uzoran svećenik, pun pastoralne revnosti, čovjek molitve i čovjek djelotvorne ljubavi, čovjek koji je imao veliko srce za siromahe i za sve potrebne, čovjek koji se u svojem djelovanju nadahnjivao samo principima vjere, za koju je bio spreman položiti i život. Kao takvog otkriva nam ga i njegov duhovni dnevnik:
“Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, koji liječimo, podižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom.”
Miroslav Bulešić danas svjedoči jer je do kraja živio ono u što je vjerovao. Oni koji su tada smatrali da su pobijedili ubivši ga, zaboravljeni su. Njihova se ideologija podjele i isključivosti pokazala besmislenom. Nije pridonijela ni rastu pojedinaca ni društva. Miroslava i danas slavimo jer vjerujemo kako su vrednote koje je on živio bezvremenske. Od postanka svijeta do vječnosti.
