Toga jutra slavili smo zajedno sv. misu. Misna čitanja od dana kao da su nas od jutra pratila i davala nam putokaz onoga što je pred nama: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.“ Nakon pozdrava s biskupom krećemo na put 10-metarskom brodicom iznajmljenom za tu priliku. Pa zar da otpratimo čovjeka na put u rodnu Kanadu, gdje je na čudesan način napisao knjigu o Golom otoku i Josipu kojega nije nikada upoznao, a da ne vidi i osjeti otok kojega je tako detaljno opisao, a da na njega nikada nije kročio?
Josipa iz Hrvatske je doduše upoznao, ali zbilo se to kako sam kaže, Božjom poukom
Bio je to njegov prvi posjet Hrvatskoj. Putujući magistralom prema Zadru ugledao je na Jadranskom moru prekrasan otočić. Nakon što mu je suputnik rekao da se radi o Golom otoku i ispričao ponešto o njegovoj prošlosti, Michael se neprestano borio s mišlju kako je mogao biti tako slijep i diviti se prirodnim ljepotama otoka, a ne vidjeti ružnu pozadinu i mjesta muke i patnje mnogih nedužnih ljudi koji su tamo završili, možda samo zato jer su drugačije razmišljali, drugačije vjerovali ili drugačije… Nakon povratka kući, jednom dok je molio, dođe mu pred oči jedna priča. Priča o Josipu, o Hrvatskoj, o Otoku, o patnji. Borio se dugo i suprostavljao ideji da bi uopće pisao o nečemu tako dalekom i stranom za jednog Kanađanina irskih korijena koji je cijeli svoj život proveo u zapadnoj kulturi i sustavima koji ne poznaju totalitarizam onoga tipa koji se odvijao dugi niz godina u Istočnoj Europi i u malenoj zemlji kao što je to Hrvatska. No, priča ide dalje. U autu, na putu prema mjestu gdje je trebao održati predavanje, Michael se nastavlja boriti sam sa sobom, s poticajima, s Bogom. Konačno, borba završava njegovim odbijanjem svake pomisli o priči i pisanju o Hrvatskoj: „Ne postoji ta priča, NE POSTOJI JOSIP IZ HRVATSKE, NE!“ Nakon što je odradio predavanje, prilaze mu slušatelji kako bi uputili koju riječ predavaču, pozdravili ga ili možda nešto upitali. Među njima je i jedan krupan, naočit i visok mladić. Kada je stigao do Michaela pruži mu ruku predstavljajući se: „Ja sam Josip iz Hrvatske“. Michael je to shvatio kao Božju pouku, kao Njegov poticaj i zadnju riječ da se odluči na pisanje knjige. Vrativši se kući osnažen završio je tu priču, koja mu je sada, kako sam svjedoči najdraži rad, njegova najdraža knjiga.
No sada smo na domaku Gologa otoka i na Michaelovu se licu više ne može sakriti uzbuđenje da će napokon kročiti na taj Otok Svijeta, kako ga je u svojoj knjizi nazvao. Prolazeći s njime po otoku nisam mogao ne zapaziti njegovo zanimanje za svaku građevinu, svaki detalj, svaki kamen. Svugdje zaviruje, pita se i komentira: „Ovdje je moj Josip bio, preko ovoga brda, u noći, preko ograde pod naponom krenuo je u slobodu i uspio se spasiti. „Bože, je li moj Josip zbilja i postojao?“
„Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si Ti sa mnom.“
Na trenutak sam zastao, zagledao sam se u dolinu kamenja i srušenih stabala i u mislima mi prostruji antifona psalma kojega sam toga jutra na misi pročitao: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si Ti sa mnom.“ Ostao sam sam na uzvisini. Od osmero ljudi s kojima sam došao, sada nije bilo nikoga. Samo tišina, kamenje i srušena, suha stabla. Ispred mene prostirala se duga, uska betonirana staza oko koje je bila pustoš. Kao da je neka nevidljiva sila prošla i opustošila ono što je nekada bilo živo. Pomislih: „Ovdje, na ovom otoku nema više ljudi, nitko ovdje ne živi, nitko ne umire niti se rađa, ali ovdje priroda i dalje trpi. Ona je svjedok strašnih događanja i stradavanja ljudi, svjedok njihove patnje, znoja i krvi. Svjedok njihove tragične sudbine. Ovdje se mora doći slaviti sv. misu, moliti i praštati, tražiti otkupljenje i pokajati se! Treba se vraćati i dolaziti sve dok ova „Dolina smrti“ ne postane „Rajska Poljana“, kako ju i sam Michael spominje u svojoj knjizi.
Kada sam napokon sustigao ostale, povjerih Michaelu što mi je na srcu, na što on reče: „Prirodno i natprirodno su povezani i više nego što to mislimo“.
Nakon toga zatražio je da sa svećenikom ode nakratko na osamu kako bi se pomolio i prikazao Bogu svog Josipa, tolike druge zatvorenike, stražare, prirodu i sve što je osjetilo gorčinu ovoga kraja, sve žrtve i patnje Golog otoka kao i žrtve totalitarizma i posljedice koje on nosi. Još je ostalo samo vremena za zajedničku fotografiju za uspomenu koja će mi ostati dugo, dugo upisana u srce: uspomenu na susret dvaju svjetova – Otoka Svijeta i njegova autora.
Dean Kosić
