Obilježena stota obljetnica rođenja vlč. Josipa Kunkere

Svećenik kome je prošlost govorila o vjeri čovjeka

Kulturnim programom održanim u ne­djelju, 9. studenoga, u Pastoralnom centru u Novalji obilježena je stota obljetnica rođenja vlč. Josipa Kunkere. Pro­gram je vodila Tea Vidas, pjesmama su skup uveličale „Murtelice“, ženska klapa iz Novalje, a o Josipu Kunkeri su govorili poznavatelji nje­govog života i djelovanja.

Novaljski župnik vlč. Josip Kosić prisjetio se dana provedenih u Novalji na praktikumu kada je pomagao vlč. Kunkeri, najviše u postavljanju arheološke zbirke „Stomorica“. Uložio je tu do­sta truda i muke i nije mu žao. Sjeća se Josipa Kunkere najprije kao svećenika, a onda i arheo­loga i to s poštovanjem i zahvalnošću.

Poticao na ljubav prema Novalji

Gradonačelnik Ante Dabo upoznao je vlč. Kunkeru kao trinaestogodišnji ministrant. Iako mu je izgledao malo demode svećenik, tih i na prvi pogled strog, zaokupio je pažnju i vrijeme ne samo njemu nego i većini ministranata koji su tada bili oko crkve. Istaknuo je kako je vlč. Kunkera za tadašnju djecu bio relativno star, pa iako je bio uglavnom vrlo ozbiljan, imao je toplu dušu i neobično dobar i iskren odnos s mladima i djecom. Voljeli su ga i poštivali jer je znao prodrijeti u njihovu stvarnost, bio je skroman i jednostavan, s tako puno znanja i duha. Poticao je na ljubav prema Novalji, učeći buduće generacije kako se čuva povijesna bašti­na svoga grada. Novalja bi se, zaključio je gra­donačelnik, trebala ponositi svojim kršćanskim korijenima, najvećim dijelom zahvaljujući i vlč. Josipu Kunkeri koji je dobar dio svog života posvetio spašavanju kulturne baštine i tragova prošlosti u svojoj Novalji. Grad Novalja mu se zato dijelom odužio imenovanjem jedne od uli­ca u samoj povijesnoj jezgri koja povezuje Trg bazilike s Ulicom kralja Tomislava.

Brat o bratu

O Josipu Kunkeri govorio je i njegov rođe­ni brat Dominik. Na početku se toplo zahvalio svim govornicima na lijepim riječima. Kada se Dominik rodio, brat Josip je imao 12 godina, a kada je Dominik imao 12 godina, brat Josip je služio mladu misu. Sjeća se Dominik kako su bili sretna obitelj s puno djece, dvanaeste­ro njih. Josip je bio prvo, a on sedmo dijete. Po sjećanju zna da su o bratu govorili kao o posebnom djetetu. Volio je filozofirati, bio je pomalo čudnovat, uvijek je tražio nešto drugo. Najdraža igra mu je bila sa škartocom (papir­nata vrećica) od koje je pravio biskupsku mi­tru. Govorio je da će kada odraste biti biskup. Kada bi brat dolazio vaporom svečano su ga čekali. Kod kuće je jako malo boravio. U rano jutro bi odlazio u „akciju“ tako da su i žene mli­karice govorile da po polju šeće vukodlak. Na kraju su shvatile da je to bio čovjek, Joso Kun­kerin. Znao je okupljati ljude i djecu – svi su mu pomagali iako za svoj rad nikada nije imao materijalne koristi. U kući su svi imali svoj zadatak jer je kamenja i kamenčića bilo po­svuda. Brata Dominika je vodio sa sobom da mu crta, najviše mozaike. Dominika je najviše fascinirala mala škrinjica koju je brat držao u noćnom ormariću. Unutra su bili pohranjeni rukopisi istraživanja, kutomjer, šestar, kistovi, blokovi, akvareli koje je sam crtao, sličice sve­taca… Kad je brat primijetio kako mlađi brat sve to promatra, ohrabrio ga je i potaknuo da crta. Možda je to i bilo presudno da u životu postane arhitekt.

Zaljubljenik u prošlost

Pisanim putem skupu se obratio i nekadaš­nji župnik Novalje, preč. Antun Toljanić. U pi­smu se sjetio vlč. Josipa Kunkere najprije kao čovjeka, onda kao svećenika, zatim kao tihog patnika za Domovinu i na kraju kao zaljublje­nika u prošlost. Kao čovjek, piše, bio je ose­bujan, inteligentan, tih, samozatajan. Nikada nije pričao o svojim uspjesima, a najmanje je pričao o svojim patnjama i o svojoj prošlosti. Bio je čovjek tajnovitosti, neke tihe boli nasla­gane u njemu u vremenima koja je proživio izvan svoje biskupije, izvan svoje Novalje. Tako ga je kao čovjeka doživio preč. Toljanić, a kao svećenika pamti ga odjevena uvijek u svećenič­koj reverendi, a zimi i u kaputu kojega je zvao „humerus“. Bio je vlč. Kunkera dobar i pobo­žan svećenik. Dobar propovjednik. Njegov tihi glas u trenutku bi prerastao u tako snažni krik da bi „probudio“ vjernike. Rado je ispovijedao i pomagao svećenicima. Bio je svećenik koji je na svojim leđima osjetio sve protivne vjetrove ratnih i poratnih vremena II. svjetskog rata, mnoga lažna optuživanja, blaćenja i zastraši­vanja. Nije se dao nikada slomiti, ističe preč. Toljanić, te nastavlja kako je sa djecom rado pričao. Onako, po novaljsku, ispitivao ih je vjeronauk i pričao različite zgode. Djeca su ga voljela. O onome što je prošao radi svoga uvje­renja i svoje ljubavi prema svojoj Domovini, nije rado pričao, nastavlja u svom pismu Tolja­nić te dodaje kako su ga progonili Talijani, radi njegovog hrvatstva. Nakon rata bojao se vrati­ti u svoju Novalju, da ne bi prošao kao i ostali svećenici koji su obavljali svoju službu u ratu i nakon njega. Uputio se duboko u kontinent da bi završio u Slavoniji. O njemu je puno toga čuo od svoga pok. strica – svećenika koji ga je kao novaljski župnik poznavao i živio s njime dok je vlč. Kunkera bio mladi svećenik. Nago­vorio ga je da se vrati u Novalju, upravo zbog toga, kako mu je u pismu napisao: „jer je sada u Novalji župnik njegov nećak“. I tako je išao po njega te ga rado primio, te 1978. godine, u svoj dom, u župni stan. Kasnije je odsjeo u obi­telji pok. Ivana i Vjere Vidušin gdje je i umro. Vidjelo se na njemu da odlazi. Polako je sređi­vao svoj popis misnih nakana. Malo je govorio. Samo nekoliko dana prije smrti pozvao ga je i zamolio sakramenat sv. ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Bila je to ispovijed djeteta, svjedoči preč. Antun te završava kako je umro, zaspao snom pravednika.

Kunkeru kao zaljubljenika u prošlost opisao je kao svećenika kome je prošlost govorila o vjeri čovjeka. Sa žarom je istraživao kršćansku prošlost svoga mjesta. Sve ih je „zapalio“. Do­nosili su mu sve kamenje koje su bilo gdje naš­li iščekujući od njega da im reče što su otkrili. Slijedila su istraživanja, osnivanje „Stomorice“ i otimanja iz zaborava sjajne povijesti od kršćan­skih mučenika, zidanja velikih bazilika i prije­nosa snage vjere do naših vremena. Glavni mu je cilj bio dokazati svima da kršćanski korijeni Novalje sežu do, gotovo, apostolskih vremena, završava u svom pismu preč. Antun Toljanić.

Organizira prikupljanje arheoloških predmeta

O ulozi i mjestu Josipa Kunkere u priku­pljanju, obradi i prezentaciji arheološke ba­štine Novalje govorio je i ravnatelj osnovne škole Aleksij Škunca. Na početku svog izla­ganja naglasio je da je nezamislivo „govoriti o arheološkim spomenicima Novalje i njenom povijesnom pregledu bez Josipa Kunkere, koji je kroz svoj teški životni put nastojao osvijetliti bogatu i burnu prošlost i vrijednu spomeničku baštinu. Iako su se prije njega putopisci i znan­stvenici segmentalno bavili prošlošću i ostavili prva saznanja, do njega nitko se sistematski u tolikom opusu nije bavio prošlošću Novalje. Možemo s pravom reći da je Kunkera dao naj­veći doprinos u valorizaciji novaljske prošlosti sagledavajući njegovu ulogu u prikupljanju, obradi i prezentaciji arheološke baštine“.

Škunca se prisjetio kako se „interes za pro­učavanje prošlosti kod Kunkere javio već za vrijeme školovanja, na poseban način za vri­jeme bogoslovnih studija kada je počeo istra­živati i pisati o ranokršćanskim bazilikama u Novalji, ali i šire ulaziti u povijesnu problema­tiku na našim prostorima“.

Iako ga je nakon rata životni put odvojio od Novalje „u svojim je istraživanjima i radu traj­no bio u Novalji radeći na proučavanju prošlo­sti. Za to vrijeme njegov interes proširio se na područje srednje Slavonije, gdje je proučavao prapovijest, ali i ranokršćansko razdoblje“.

Povratak u Novalju 1974. godine bio je du­boka prekretnica u životu Josipa Kundere i to je najplodnije razdoblje njegova znanstvenog rada, smatra Škunca i kaže: „Prvi zadatak bio mu je dobiti uvid u postojeće stanje spomeni­ka kulture. U tom razdoblju nasilno su razbija­ni sarkofazi i memorije cemeterijalne bazilike u Gaju, što je duboko proživljavao u nemoguć­nosti da bilo što učini kako bi se to zaustavilo. Tada nastavlja u većoj mjeri organizirati pri­kupljenje arheoloških predmeta na raznim mjestima i pokušava osnovati zbirku lokalnih crkvenih starina, odnosno arheološku zbirku. Potrebno je istaknuti da je on bio ta osoba u koga su ljudi imali povjerenje i donosili nalaze koje su posjedovali“. Tadašnji župnik Anton Barbiš imao je razumijevanja za ovu zbirku te je u dijelu župne konobe uz vjeronaučnu dvo­ranu organizirao i otvorio javnosti prve arheo­loške spomenike sa prostora Novalje.

U ljeto 1976. godine za župnika u Novalji dolazi Anton Toljanić mlađi koji je pokazivao velik interes i energiju za arheološku proble­matiku i aktivno se uključio u prikupljanje i prezentaciju i svesrdno bio uključen u ove ak­tivnosti. Daljnjim prikupljanjem spomenika postojeći prostor postao je premalen za svu tu vrijednu građu pa je prostor „stare pošte“ bio namijenjen i adaptiran za novu postavu arhe­ološke zbirke „Stomorica“, koja je potrajala do početka radova na cjelovitoj adaptaciji i uređe­nju pastoralnog centra u sklopu koga je prize­mlje bilo namijenjeno za „Stomoricu“. Sada je konačno uređen prostor za postav arheološke građe uz svekoliku pomoć grada Novalje, ure­đen je lapidarij, a u tijeku su radovi na postavi, obradi i prezentaciji arheološke građe prema stručnim zakonitostima muzeologije. Do sada je uređena antička i srednjevjekovna zbirka čiji je postav osmislio ing. Željko Kovačić. Preosta­je još urediti i prapovijesnu zbirku da bi ovaj muzej dobio svoj trajni postav.

„Otvaranjem muzeja „Stomorice“ 1977. go­dine Kunkera je bio veoma zadovoljan, sam je napisao vodič kroz Stomoricu i sam izra­dio karte. Kunkera je marljivo pisao o raznim razdobljima prošlosti Novalje. Njegov interes sezao je od najranijih početaka paleolitskog i neolitskog razdoblja o čemu svjedoče naj­stariji tragovi materijalne kulture pronađeni na prostoru Novalje. Željezno doba ostavilo je više tragova prvenstveno nakita i oruđa iz liburnskih grobova o čemu svjedoče brojna gradinska naselja na širem području otoka Paga. Antičko doba na našim prostorima svje­doči o razvijenom životu to su pitanja uloge i ubikacije Cisse, luka Navalia, rimski vodovod Talijanova buža o kojima je Kunkera pisao i pokušao utvrditi međusobne relacije. Možemo slobodno reći da je ranokršćansko razdoblje obilježilo njegov interes na poseban način kroz proučavanje brojnih ostataka iz tog perioda. Tri velebne bazilike toga doba bile su plodno tlo da kao svećenik i znanstvenik ukaže na davnu pojavu kršćanstva u Novalji. U nesklonim ko­munističkim vremenima želio je osvijetliti put Novalji i hrvatskom narodu i istaknuti iskonske civilizacijske vrijednosti. I danas se u znanstve­nim krugovima govori o Novalji kao poznatom hodočasničkom središtu ranokršćanskog doba. Brojne radnje u rukopisnoj ostavštini svje­doče nam kako je Kunkera nastojao dati puni doprinos osvjetljavanju kršćanstva na ovom prostoru. Spomenimo samo Novaljski relikvi­jar o kome su pisali A. Badurina i B. Ilakovac. Spomenimo i prve kršćanske mučenike koji su bili štovani u Novalji o čemu svjedoče ostaci martirija i sarkofaga. Njegove interpretacije, ponekad i fantastične, rezultat su njegovih na­stojanja da bi mogao kako govori pučki pjesnik „Novalji lice osvitlati“. Razdoblje ranohrvatske baštine nastavlja se na ranokršćansko doba, brojni ulomci crkvenog namještaja govore o postojanju većeg broja crkvica, od kojih su osta­le sačuvane one iz razdoblja romanike i gotike. Na temelju brojnih ulomaka može se govoriti i o postojanju radionice crkvenog namještaja. Ovaj kratki pregled samo su neka od pitanja o kojima je pisao Josip Kunkera, na koja je na­stojao odgovoriti prema svojim mogućnostima i sposobnostima“, zaključio je Aleksij Škunca spomenuvši još bogatu rukopisnu ostavštinu vlč. Kunkere koja je pohranjena u župi Novalja čekajući daljnju obradu i valorizaciju.

Ivanka Peranić

Josip Kunkera rođen je u Novalji 8. studenog 1914., sin Antona i Lucije rođene Badurina. Osnovnu školu poha­đao je u Novalji, a gimnaziju na Nadbi­skupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu završio 1934. Teologiju je studirao u Zagrebu, a u trećoj godini, zbog bolesti, otpušten. Četvrtu godinu je završio pri­vatno. Zaređen je za svećenika u Krku i mladu misu slavio je 3. srpnja 1938. Ka­pelan je bio u Staroj Novalji od 1938. do 1941. godine, a zatim je prešao u Slavo­niju. Godinu dana proveo je u zatvoru u Staroj Gradiški. Potkraj 1974. je došao u Novalju odakle se povremeno vraćao u Slavoniju. Umro je 6. prosinca 1983. go­dine i pokopan na novaljskom groblju.