„Bez obraćenja nije moguće biti kršćanin. Crkvi također, kao cjelini, potrebno je stalno čišćenje i iznova mora ići putem pokore i obnove“
Walter Kasper
Korizma je povlašteno vrijeme koje nam uvijek ponovno oživljava svijest da je obraćenje nezaobilazni ulaz, jedina vrata koja vode u prostor evanđelja odnosno Isusova kraljevstva. Ono je početna, startna crta kršćanskog načina postojanja, djelovanja i duhovnoga rasta. Ta istina proizlazi izravno iz naviještanja i životnog primjera Isusa Krista. Njegova prva propovijed koju su evanđelisti zabilježili je: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju“ (Mk 1,15; Mt 4,17). On je došao zato „da pozove grešnike na obraćenje“ (Lk 5,32). I posljednji Isusov nalog apostolima, prije odlaska Ocu, bio je: „u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima“ (Lk 24,47). Tom Isusovom navještaju-oporuci prethodio je njegov osobni primjer obraćenja kao prvi javni čin. Svrstao se u red s grješnicima koji su nakanili obratiti se i došao pred Ivana Krstitelja da ga krsti. To je start, ali to je i konačni, bezuvjetni izbor. Odrekao se grijeha, ušao u Očevo miljeništvo i Očeva volja postala mu je vrhovno pravilo, mjerilo, putokaz života u svakoj prilici sve do križa. Kršćaninu je Isus Put – drugoga nema.
Obraćenje – jedina kršćanska revolucija
„Ne prevodi se uzalud grčka riječ metanoja duševnom revolucijom. No za razliku onih svjetovnih (francuska, niz komunističkih, narodna, seksualna…) koje su usmjerene protiv nekoga i mijenjaju izvanjsko, Isusova revolucija je nutarnja i uperena protiv nas samih…Prst uperen olako u druge, postaje našom vlastitom presudom“ (Antun Badurina, Pred izazovom obraćenja, 33). Obraćenje je put kojim se mijenja sebe kao dio svijeta, pa zatim sav svijet, društvo u kojem se živi. Obratno nije moguće. Tko pažljivo razmatra povijest Crkve pronaći će snagu te preobrazbe, taj kvasac nenasilne promjene društvene paradigme, kako je u modi reći. Apostolska Crkva stvorila je nov soj ljudi, naviještanjem Isusa Krista i krštavnjem u njegovo ime, koji je, uz visoku cijenu višestoljetna mučeništva, preobrazio rimsko društvo.
Monaška Crkva, raširena po svim pokrajinama tada poznatog svijeta, uz cijenu čudesnog trapljenja, samoodricanja i žrtvovanja u nasljedovanju Krista privukla je kršćanstvu i pripitomila divlje barbare. Benediktinska Crkva stvorila je, molitvom, radom, prenošenjem znanja europsko kršćansko društvo, franjevačka ga obnovila u osvit novog svijeta… Kad je kršćansko jedinstvo razbijeno, Nakon Lutherove reforme, oslabila je obraćenička djelotvorna energija (prst je uperen u druge) odnosno djelovala je fragmentarno i ograničeno, a narasla su uvjerenja da se promjene društva mogu izvesti temeljito samo nasilno, zbacujući iz sedla vladajuće elite i preuzimajući uzde u svoje ruke, stvarajući „novoga čovjeka“, oslobođena od Boga, od Crkve i što je najtragičnije, od puta obraćenja tj. nutarnje promjene kao iskušana načina mijenjanja sebe i društva.
Počelo je razdoblje krvavih revolucija koje su u stvaranju „boljega svijeta“ žrtvovale milijune ljudskih života i ustalile uvjerenje da je kainovski bratoubilački model jedini način rješavanja društvenih nepravdi. Od francuske revolucije (1789.), pa oktobarske koja se njome nadahnjivala, nacističke, i čitavog niza epigonskih krvoprolića, pa do pada Berlinskog zida prošlo je 200 godina. „Revolucija 1989. zadala je smrtonosni udarac revoluciji iz 1789.. Okončala je dva stoljeća Francuske revolucije“ (Bronislav Geremek, povjesničar). Nenasilno rušenje totalitarnih komunističkih režima („Jedna ideja na vlasti, a sve druge u zatvor“- Tomski) posljedica je ne samo njihova truljenja i dotrajalosti, nego i narasle obraćeničke energije u Crkvi, plaćene cijenom mučeništva i progonstva, koja je kulminirala II. vatikanskim saborom kao obnovom Crkve i krikom slobode. Opća je ocjena da „sve što se događalo u Istočnoj Europi, ne bi bilo moguće bez prisutnosti Pape i njegove uloge lidera na svjetskoj sceni“ (Gorbačov). A on, Ivan Pavao II., imao je viziju obraćeničke Crkve (sjetimo se samo njegovog Confiteora u ime Crkve i pisama o tisućljetnom jubileju) koja se „ne namjerava prilagoditi svijetu, ali ni pobjeći od njega niti ga demonizirati (A. Riccardi, Ivan Pavao II., Biografija). Kadgod i gdjegod se ostvaruje nešto od Kraljevstva Božjega u svijetu (bar u okružju svetaca), uvijek ćemo naći duboku obraćeničku ozbiljnost tj. samokritičku poniznost carinika (Lk 18,10). Crkva nema ni lakšeg ni alternativnog revolucionarnog puta.
Otajstvo obraćenja
Vanjski vid obraćenja, koji nam je poznat, označavaju: molitva, post (odricanje) i djela milosrđa. „Duša je naime molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema… Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe“ (Sv. Petar Krizolog, Časoslov II., 67). O tom trojstvu govori Isus (Mt 6,1-6; 16-18), ali pri tom naglašava, na primjeru farizeja koji tu obraćeničku praksu inače revno vrše, da ga čini nevrijednim samopromicanje – „da ljudi vide“. Moguće je zamisliti trapljenika, eremitu, čudesnog pokornika koji nadmoćno gleda druge jer nisu u stanju biti kao on, ali takvo oholo samopouzdanje siguran je znak neobraćenosti.
Potreban je stoga nutarnji vid obraćenja da bi se vanjski svidio Bogu, a to je preobrazba srca. „Razderite srca, a ne halje svoje“ (Joel 2,13). „Iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva… uznositost, bezumlje“(Mt 11,29). Kako je to dobro shvaćao lucidni bludnik i ubojica David kad je molio:“Čisto srce stvori mi, Bože!“ ( Ps. 50). „Bog je osjetljiv na srce, a ne na pamet“, govorio je Pascal. Tu se događaju bitne stvari. Ali ljudsko srce se teško mijenja, ono je „jedva popravljivo“ i zato početnoj volji i želji za obraćenjem i istodobnoj spoznaji o nesposobnosti mijenjanja svoga srca, ide ususret Božja milost. „Bog potiče obraćenje time što se približava čovjeku kao zalutaloj ovci ili izgubljenoj drahmi (Lk 15,3-10), time što dopušta da ga se nađe kao blago na njivi ili kao skupocjeni biser (Mt 13,44). Takvo se obraćenje događa u radosti, u kojoj obraćenik prodaje sve da bi primio (postao) novo biće“ (Lk 17,33) – (Biblijski leksikon, 33). Evo zašto je obraćenje otajstvo-misterij: Ono se zbiva daleko od ljudskih očiju, u skrovitosti srca, u susretu s Bogom i koliko ima obraćenika toliko ima osobnih priča o putovanju k cilju obraćenja, a to je Bog.
„Najednom su me zaskočile riječi psalmista koje godinama izgovaram a to su da je Bog sladak i ljubak. To je saznanje srca, ne pameti: On nije samo svemoguć, nedostupan, strašan…, on je drag. Mi doduše govorimo „dragi Bog“, ali ne doživljavamo tu dragost. A te riječi su tepanje zaljubljena udvarača. Sada se otvara jedan novi prilaz Bogu-Ljubavi, a to je put mistike. Mnoge jednostavne i priproste duše, ne samo sveci, otkrile su Boga (sjećam se takvog radosnog svjedočanstva jedne patnice: otkrila sam Boga), iskusile su ranjenost Bogom i duboku zaljubljenost u Njega, micanje mrena s očiju srca. Nisu ga se mogle nasititi, nego se predati i trčati za mirisom Ljubavi kao Zaručnica u Pjesmi nad pjesmama. „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne za tobom Bože…“(Ps. 42,1). Nije li to i Augustinovo iskustvo: „Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio!“ (Iz Dnevnika eremite). Obraćenje je otkriće magnetskog pola Ljubavi, a korizma je vrijeme „masaže srca“ ne bi li oživjelo i otvorilo se utjecaju Božjem.
Crkva nam preporučuje posebno: „s većim žarom slušati Riječ Božju“ (SC, 109). U korizmi 2006. papa Benedikt XVI., opisao je tu preporuku ovako: „U životnim kušnjama i u svakoj napasti tajna pobjede nalazi se u osluškivanju Riječi istine i u odlučnom odbijanju laži i zla. To je pravi i središnji program korizmenog vremena – slušati Riječ istine; živjeti, govoriti, činiti istinu i odbaciti laž koja truje čovječanstvo i svima donosi zlo.“ Obraćenici i danas mogu mijenjati „lice zemlje“ i društva u kojemu žive. Mijenjajući sebe.
