Povijesna istina i teološka poruka opisa Isusovih uskrsnih ukazanja

Piše: dr. Božidar Mrakovčić

Isusovo uskrsnuće je temelj kršćanstva. Najbolje to argumentira sv. Pavao kada od­lučno tvrdi: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uza­lud i vjera vaša“ (1 Kor 15,14). Najraniji novozavjetni spisi, a time i najbliži vremenu Isusove muke, smrti i uskrsnuća, su svakako Pavlove poslanice u kojima nalazimo brojne vjeroispovijedne formule kojima su prvi kršćani izražavali svoju vjeru u Isusa Krista raspetoga i uskrsloga. Najpoznatija je ona u 1 Kor 15,3s: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima“. Ova predaja koja je starija čak i od Pavlovih poslanica uključuje i popis onih kojima se Uskrsli ukazao: Petar, dvanaestorica, 500 braće zajedno, Jakov i svi apostolima. U ovaj popis Pavao na kraju stavlja i samoga sebe: „Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.“ (1 Kor 15,8).

Problem izricanja neizrecivog

Pavao nigdje u svojim poslanicama ne donosi opis navedenih ukazanja, pa niti kad je u pitanju njegovo vlastito iskustvo susreta s uskrslim Kristom. U Poslanici Galaćanima istina govori o svom prijelomnom iskustvu pred Damaskom ali vrlo kratko: „Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima…“ (Gal 1,15s). Kako vidimo Pavao ne opisuje detalje ukazanja nego zapravo njegovo značenje. U susretu s Uskrslim Pavao je darom Božjeg prosvjetljenja shvatio da je Isus pravi Mesija i Sin Božji i primio proročki poziv da od progonitelja kršćana postanje navjestitelj Isusa Krista i to među poganima. Zašto Pavao nije konkretnije opisao svoj susret s uskrslim Kristom? Najvjerojatnije zato jer nije znao kako, nedostajale su mu riječi kojima bi se izrazio, jer se radilo o nebeskim stvarima koje su, kako kaže na jednom drugom mjestu, „neizrecive“ (2 Kor 12,4).

Isti problem izricanja neizrecivog vjerojatno su imali i ostali „svjedoci Isusova uskrsnuća“ (usp. Dj 2,22). Zato u početku nisu postojali opisi ukazanja, nego tek popisi svjedoka. S vremenom su nastali i evanđeoski izvještaji o ukazanjima Uskrsloga koje obilježava prilična raznolikost. Marko tek nagoviješta ukazanje Uskrsloga Petru i učenicima u Galileji (Mk 16,7). Kod Mt Isus se ukazuje ženama koje odlaze s groba i potom jedanaestorici u Galileji (Mt 28). Luka izvještava o ukazanju Uskrsloga dvojici učenika na putu u Emaus, usputno spominje ukazanje Petru i potom opisuje ukazanje jedanaestorici učenika, ali ne u Galileji nego u Jeruzalemu (Lk 24). Ivan pak izvještava o ukazanju Uskrsloga u Jeruzalemu najprije Magdaleni na grobu, zatim učenicima bez Tome i s Tomom (Iv 20) te na kraju učenicima na Tiberijadskom moru u Galileji (Iv 21). Raznolikost izvještaja se ne iscrpljuje u pitanjima gdje i kome se Isus ukazao nego se nastavlja u opisima ukazanja i osobito u Isusovim riječima koje se navode. Ove razlike sugeriraju da ovi izvještaji ne dolaze od samih očevidaca, nego su plod kasnije teološke refleksije. Prvotni cilj ovih izvještaja nije točan opis tijeka ukazanja nego potvrda stvarnosti Isusova uskrsnuća i otkrivanje njezinog značenja.

Objektivna stvarnost ili iluzija

Isusovo uskrsnuće je za učenike bila potpuna novost kojoj se ni u snu nisu nadali. Najbolji primjer njihovog stanja poslije Isusove smrti su dvojica učenika na putu u Emaus koji se razočarani vraćaju svom prethodnom životu (Lk 24) kao i učenici kod Iv kada zajedno s Petrom idu ribariti (Iv 21,3). U oba slučaja Uskrsli se objavljuje svojim učenicima u trenutku kada mu se najmanje nadaju. Učenici ga odmah niti ne prepoznaju. Uskrsli posjeduje tijelo koje međutim više nije ograničeno zakonima prostora i vremena. On je onaj isti kao i prije, ali opet novi jer je ušao u drukčiji način postojanja. Židovi Isusovog vremena su doduše vjerovali, premda ne svi, u uskrsnuće mrtvih, ali u posljednji dan (usp. Dn 12,1-3; Mk 12,18-27). Međutim da netko uskrsne već treći dan nakon smrti dok još teče ljudska povijest bilo je nezamislivo. Isus je uskrsnućem već ušao u eshatološku stvarnost.

Ova neočekivanost i novost su najbolji pokazatelji da susreti s uskrslim Isusom nisu tek projekcija želja njegovih učenika, nego da su stvarna objektivna iskustva koja su u potpunosti promijenila njihov život; od razočaranih „dezertera“ postali su oduševljeni svjedoci. Ukazanja uskrslog Isusa su kao takva u temelju uskrsne vjere; bez njih bi vjera u Uskrsloga bila nezamisliva.

Teološki smisao opisa Isusovih uskrsnih ukazanja

Opisi Isusovih ukazanja otkrivaju značenje Isusovog uskrsnuća kako za Isusa tako i za njegove učenike i time nas snažno pozivaju na vjeru. Ističući tjelesnost Uskrsloga Lk i Iv brane istinu Isusovog stvarnog uskrsnuća. Uskrsli nije utvara. Učenici ga mogu vidjeti, opipati, dodirnuti njegove rane, pred njima jede ribu (Lk 24,40.42s; Iv 20,27). Premda je Uskrsli drukčiji, njegove specifične riječi i geste (Lk 24,30s; Iv 20,16; 21,6s) po kojima ga prepoznaju, kao i rane na tijelu potvrđuju da je to onaj isti Isus koji je i raspet. Lk u svojim opisima ustrajno naglašava da je Isusovo uskrsnuće Božja inicijativa, dio njegovog plana, u skladu s Pismima (Lk 24,25- 27.44.46s). Uskrsnućem Bog potvrđuje Isusovo mesijanstvo i bogosinovstvo zbog kojega je Isus završio na križu. Luka snažno nagla­šava da Pismo predviđa da će „Krist trpjeti i treći dan ustati od mrtvih“ (Lk 24,47). Ivan dosljedno uskrslog Isusa naziva Gospodinom (Iv 20,13.18.20.28; 21,7). Ovaj naslov objašnjavaju riječi Uskrsloga kod Mateja: „Dana mi sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt 28,18).

S obzirom na učenike Isusovo uskrsnuće je potvrda istinitosti njegovih prethodnih nagovještaja (Mk 8,31; 9,31; 10,33s), uključuje oproštenje grijeha kao i poslanje učenika za koje ih Uskrsli osposobljava darom Duha po kojemu ostaje s njima sve do konca svijeta (Lk 24,49; Iv 20,22; Mt 28,20). I za nas je Uskrs prilika da se učvrstimo u vjeri u njegovo i naše uskrsnuće te ohrabreni iskustvom oproštenja i osnaženi darom Duha odvažnije živimo naše kršćansko poslanje.