„Onda ću uslišiti tvoje molitve…“
U misijskoj postaji Nawinda ima jedan čovjek koji je „bogat“. Njegovo je polje na mjestu gdje je zemlja plodna pored rijeke Lwampungu te ima vlage tokom cijele godine, a opet zemlja ne poplavi u vrijeme kišne sezone. On je prošle godine, koja je bila godina gladi za većinu stanovništva, obilno napunio svoja spremišta za kukuruz te je mogao još i prodavati. Pored kukuruza imao je još riže, prosa, slatkih krumpira, kikirikija tako da kod njega nije bilo gladi, a u dvorištu nije nedostajalo kokoši i koza. Imao je on još dosta goveda u staji tako da se je našlo i kiselog mlijeka kad god je obitelj trebala prismoka koji se jede uz dnevnu puru.
Bez obzira što je imao tri žene bio je pobožan čovjek i svaki dan je molio da bi ljudi u selu imali dosta jesti. Njegov mali sin, koji je išao na vjeronauk, slušao je tu očevu molitvu pa se je čudio kako to da otac ne podijeli nešto od svojih zaliha hrane s onima koji ga gotovo svakodnevno dolaze moliti da im nešto dadne kako bi prehranili svoju obitelj. Jednog dana je rekao ocu da mu ima nešto reći. „Reci sine“, kaže mu otac. A mali će: “Tata kad ja budem velik onda ću imati veliko polje još veće od tvoga.“ „A što ćeš onda s kukuruzom?“ upita ga otac. „Onda ću uslišavati tvoje molitve“, odgovorio je dječak.
Nije čudo da je Isus rekao neka budemo kao mala djeca! Gdje je mali Mutinta naučio da samo molitva nije dostatna nego da treba biti popraćena djelima milosrđa? Vjerojatno je vidio da u crkvi postoji grupa ljudi i žena koji se brinu za siromahe, a grupa se zove „Udruga svetog Vinka Paulskog“. Vidio je da oni ne samo redovito mole nego da nakon molitve posjećuju siromahe i bolesne te da im povremeno donose drva, da im sagrade ili poprave kolibu, da Father negdje daleko u svojoj zemlji nađe dobrih ljudi koji pošalju novaca da se siromasima kupi odjeća, da im se kupi kukuruzno brašno u vrijeme gladi. Ponekad je i on sam sa Fatherom i drugim ministrantima znao sjesti u prtljažnik džipa te otići u neko udaljeno selo da bi tamo posjetio nekog siromaha i donio mu nešto graha, ulja, soli, šećera te nešto odjeće. U tom ambijentu je mali Mutinta rastao i to mu je postalo normalno da iz vjere i molitve proizlaze dobra djela. Zato nije mogao shvatiti da njegov otac ima običaj samo moliti ali u isto vrijeme nije pokazao dobro djelo pomaganja siromasima.
Jednog dana je Mutinta s ostalim dječacima došao na misiju na redoviti sastanak ministranata koji se održava subotom. Glavni dio tog susreta je čitanje evanđelja sutrašnje nedjelje te onda svatko od njih kaže ono što mu je posebno ušlo u srce od pročitanog. Tako se oni pripravljaju za sutrašnju nedjeljnu misu. Nakon molitve i kratkog razgovora, umjesto da sad idu počistiti svoj dio crkvenog okoliša, Father je rekao da sad imaju posjetiti jednog siromaha. To dečki vole jer im je pravi užitak uspeti se na Fatherov auto te nekamo otići, to svi jedva čekaju. Tog su dana imali razveseliti staroga Ndonji u selu koje je bilo samo pola sata vožnje od misijske postaje. Father je rekao da su dobri ljudi iz njegove zemlje poslali nešto novaca kojim smo kupili vreću kukuruznog brašna, još nešto živežnih namirnica te mu također kupili košulju, hlače i papuče. To smo mu imali odnijeti, a on nas nije očekivao. Srećom, tog puta smo ga našli kako sjedi pored svoje kolibe na brežuljku iznad rijeke. Bojali smo se da je možda opet otišao u šumu u potragu za divljim plodovima koji se zovu mungongo da se prehrani jer druge hrane sad nije bilo. Tada smo s njim i mi sjeli pored kolibe u hladovini. S njim smo malo čavrljali, molili i predali mu svoje darove, a on je bio jako sretan da smo ga posjetili i donijeli mu darove. Ranije su dobri ljudi sagradili kolibu za staroga Ndondji.
Mali Mutinta zna da molitva i dobra djela idu zajedno, tako je on to naučio u crkvi. Neće mu onda predstavljati veliki problem shvatiti ono što današnje evanđelje govori o tome kako je Isus bio jako kritičan prema onima koji se nazivaju farizejima, valjda je to neka udruga kao što je udruga svetoga Vinka Paulskog u njegovoj župi samo suprotno. Oni su, činilo mu se, puno molili i izvršavali sve propise ali nisu imali srca za siromahe i to nije bilo dobro. On je odlučio da on neće biti takav. Plan o velikom polju je još jači, a pokušat će opet razgovarati sa svojim tatom o tome. To je on naučio od Fathera i onih ljudi na misiji koji ne samo mole nego i pomažu siromasima. Naći će on još i nekoliko prijatelja da budu zajedno u tom poslu.
Vlč. Boris Dabo, misionar
