„Prepusti Gospodinu putove svoje” (Ps 37,5)

Piše: dr. Božidar Mrakovčić

Svaki biskup izabire sebi geslo kojim otkriva na koji način gleda na svoju buduću biskupsku službu. Prisjeti­mo se biskupskih gesla nekih naših pri­jašnjih biskupa: „Moliti i služiti“ (Valter Župan); „Da život imaju“ (Josip Bozanić); „Ministrare“ = „Služiti“ (Karmelo Zazi­nović); „Fortis in fide“ = „Snažan u vjeri“ (Josip Srebrnić); „In cruce salus“ = „U križu je spas“ (Antun Mahnić). Naš novi krčki biskup mons. Ivica Petanjak uzeo je za svoje biskupsko geslo riječi iz Psalma 37,5: „Prepusti Gospodinu putove svoje (i on će sve voditi)“. Pogledajmo ovaj redak u kontekstu čitavog Psalma 37.

Sudbina pravednika i bez­božnika

Psalam 37 spada u mudrosne psalme koje prepoznajemo po tome što se psal­mist ne obraća Bogu nego čitatelju kojega poučava mudrosti života. Jedna od omi­ljenih tema biblijske mudrosne literatu­re je problem sreće grešnika. Kako to da grešniku u životu ide dobro (zdrav je, bo­gat, ima djece) a pravednik naprotiv ima raznih poteškoća i problema. Zar ne bi Bog trebao blagosloviti pravednika, a ne grešnika koji svoje bogatstvo stječe na ne­pošten način (r. 21: „zaima, ali ne vraća“) i uz to „vreba pravednoga i smišlja da ga usmrti“ (r. 32)? Ako grešnici prosperiraju isplati li se činiti dobro? Ovakva situacija izaziva kod pravednika „opravdan“ gnjev i zavist. Kako se u ovakvoj situaciji mudro ponašati?

Psalmist savjetuje čitatelju da ne „za­vidi pakosnicima koji imaju sreće“ i da se „ne žesti na opake“ kako ne bi i sam zlo učinio (r. 1.7-8). Negativni osjećaji koji se javljaju kada vidimo nepravdu lako nas navedu da ju i sami počinimo. Pravednik nema razloga za gnjev i zavist jer je sreća grešnika kratkotrajna: „kao trava brzo se osuše, k’o mlada zelen brzo uvenu“ (r. 2). Zlo koje planiraju i čine njima će se vrati­ti. Zlikovci će biti zauvijek satrti (r. 9.28) i njihovo će sjeme biti iskorijenjeno (r. 38).

Umjesto da se zbog sreće grešnika dade ponijeti srdžbom i zavišću i sam počini zlo psalmist poziva čitatelja se „uzda u Gos­podina i čini dobro“ (r. 3), da „sva njegova radost bude Gospodin“ (r. 4), da „prepusti Gospodinu putove svoje i u njega se uzda“ (r. 5), da se „smiri pred Gospodinom i njemu se nada“ (r. 7), da se „uzda u Gos­podina i drži se puta njegova“ (r. 34). U svakom pozivu psalmist usmjerava čita­telja na Gospodina, a najčešće se ponavlja poziv na pouzdanje koje se mora konkre­tizirati kroz vršenje Božjih zapovijedi, od­nosno činjenje dobra.

Međutim isplati li se pouzdanje u Boga i činiti dobro? Isplati li se biti krotak (r. 11), milosrdan (r. 26), mirotvorac (r. 37)? Gledajući trenutnu situaciju čini se da ne: pravednik oskudijeva (r. 16) i izložen je zloći nepravednika. Međutim na duže staze se svakako isplati. Na temelju svog dugogodišnjeg životnog iskustva psalmist progovara: „Mlad bijah i ostarjeh, al’ ne vi­djeh pravednika napuštena ili da mu djeca kruha prose. Uvijek je milosrdan i u zajam daje, na njegovu je potomstvu blagoslov“ (r. 25). Gospodin nikada ne napušta pra­vednika nego ga blagoslivlja posjedova­njem zemlje i obiljem mira (r. 11), tj. svime onim što mu je potrebno za život. Za razli­ku od grešnika koji nestaje zauvijek, „do­vijeka će trajati baština njegova“ (r. 18). Božje zauzimanje za pravednika psalmist opetovano ističe: Gospodin se „brine za njegov život“ (r. 18), on mu je oslonac (r. 17) i zaklon u vrijeme nevolje (r. 39), „vodi i učvršćuje njegove korake“ (r. 23), ne do­pušta da ga na sudu nepravedno osude (r. 33), spašava ga, pomaže mu, izbavlja ga od zlotvora „jer u njemu traži okrilje“ (rr. 39-40).

Prepusti Gospodinu puto­ve svoje

Pogledajmo sada r. 5 koji u cijelosti glasi: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi“. Redak se sastoji od tri rečenice: dvije zapovjedne i jedne izrične. Odnos između prvih dviju rečenica i treće je prilično jasan: ako pre­pustimo Bogu svoje putove i u njega se pouzdamo, on će sve (naše putove) voditi. Izraz put je u Bibliji metafora kako za či­tav život tako i za sve ono što sačinjava naš život, osobito za naši planove i djela. Po­tvrđuje to i paralelizam koji nalazimo u Izl 18,20: „Poučavaj ih o zakonima i odred­bama; svraćaj ih na put kojim moraju ići, upućuj ih na djela koja moraju vršiti“.

Da bi Bog mogao voditi naše putove moramo mu ih prepustiti i to s pouzda­njem. Što to znači pouzdati se u Boga ot­krivaju nam mnogi psalmi: „…reci Gospo­dinu: “Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!” (Ps 91,2); „Čuvaj dušu moju jer tebi utječem; spasi slugu svoga koji se uzda u te!“ (Ps 86,2); „A ja se, Jahve, u tebe uzdam; govorim: Ti si Bog moj!“ (Ps 31,15); „…u Jahvu se uz­dam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek?“ (Ps 56,12)… Pouzdati se u Boga znači tražiti oslonac u Bogu svjesni da smo njegove pomoći potrebni, da bez nje­ga ne možemo uspjeti u našim planovima i pothvatima. To je osnovni stav vjernika koji priznaje da je kao stvorenje ovisan o svom Stvoritelju. Prepustiti Bogu vlastite putove izraz je pouzdanja u Boga koje po­bjeđuje svaki strah.

Ps 37,5 i Izr 16,1-3

Najbliži biblijski tekst Psalmu 37,5 na­lazimo u Knjizi izreka 16,1-3: „Čovjek snu­je u srcu, a od Gospodina je što će jezik od­govoriti. Čovjeku se svi njegovi putovi čine čisti, a Jahve ispituje duhove. Prepusti Ja­hvi svoja djela, i tvoje će se namisli ostva­riti“. Prema ovom tekstu za uspješnost naših nauma troje je potrebno: priznavati da je Bog gospodar budućnosti, odnosno da „čovjek snuje, a Bog određuje“; pitati se jesu li naši planovi usklađeni s Božjom vo­ljom; prepustiti naše planove i djela Bogu, tj. priznati da uspješnost ovisi o njemu. Prepuštanjem naših putova Bogu prizna­jemo da smo ga potrebni i dopuštamo mu da on bude u našem životu djelatan, da „vodi“ naše putove kako kaže naš prijevod Ps 37,5. Ovakav stav garantira uspješnost naših planova: „Pravda će tvoja zasjati k’o svjetlost i tvoje pravo k’o sunce podnevno“ (Ps 37,6). Ovaj uspjeh vjernik ne pripisuje sebi nego za nj Bogu zahvaljuje. Neka Gos­podin bude djelatan u biskupskom služe­nju našeg novog biskupa kao i u životima sviju nas koji smo mu povjereni.