
Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Svaki biskup izabire sebi geslo kojim otkriva na koji način gleda na svoju buduću biskupsku službu. Prisjetimo se biskupskih gesla nekih naših prijašnjih biskupa: „Moliti i služiti“ (Valter Župan); „Da život imaju“ (Josip Bozanić); „Ministrare“ = „Služiti“ (Karmelo Zazinović); „Fortis in fide“ = „Snažan u vjeri“ (Josip Srebrnić); „In cruce salus“ = „U križu je spas“ (Antun Mahnić). Naš novi krčki biskup mons. Ivica Petanjak uzeo je za svoje biskupsko geslo riječi iz Psalma 37,5: „Prepusti Gospodinu putove svoje (i on će sve voditi)“. Pogledajmo ovaj redak u kontekstu čitavog Psalma 37.
Sudbina pravednika i bezbožnika
Psalam 37 spada u mudrosne psalme koje prepoznajemo po tome što se psalmist ne obraća Bogu nego čitatelju kojega poučava mudrosti života. Jedna od omiljenih tema biblijske mudrosne literature je problem sreće grešnika. Kako to da grešniku u životu ide dobro (zdrav je, bogat, ima djece) a pravednik naprotiv ima raznih poteškoća i problema. Zar ne bi Bog trebao blagosloviti pravednika, a ne grešnika koji svoje bogatstvo stječe na nepošten način (r. 21: „zaima, ali ne vraća“) i uz to „vreba pravednoga i smišlja da ga usmrti“ (r. 32)? Ako grešnici prosperiraju isplati li se činiti dobro? Ovakva situacija izaziva kod pravednika „opravdan“ gnjev i zavist. Kako se u ovakvoj situaciji mudro ponašati?
Psalmist savjetuje čitatelju da ne „zavidi pakosnicima koji imaju sreće“ i da se „ne žesti na opake“ kako ne bi i sam zlo učinio (r. 1.7-8). Negativni osjećaji koji se javljaju kada vidimo nepravdu lako nas navedu da ju i sami počinimo. Pravednik nema razloga za gnjev i zavist jer je sreća grešnika kratkotrajna: „kao trava brzo se osuše, k’o mlada zelen brzo uvenu“ (r. 2). Zlo koje planiraju i čine njima će se vratiti. Zlikovci će biti zauvijek satrti (r. 9.28) i njihovo će sjeme biti iskorijenjeno (r. 38).
Umjesto da se zbog sreće grešnika dade ponijeti srdžbom i zavišću i sam počini zlo psalmist poziva čitatelja se „uzda u Gospodina i čini dobro“ (r. 3), da „sva njegova radost bude Gospodin“ (r. 4), da „prepusti Gospodinu putove svoje i u njega se uzda“ (r. 5), da se „smiri pred Gospodinom i njemu se nada“ (r. 7), da se „uzda u Gospodina i drži se puta njegova“ (r. 34). U svakom pozivu psalmist usmjerava čitatelja na Gospodina, a najčešće se ponavlja poziv na pouzdanje koje se mora konkretizirati kroz vršenje Božjih zapovijedi, odnosno činjenje dobra.
Međutim isplati li se pouzdanje u Boga i činiti dobro? Isplati li se biti krotak (r. 11), milosrdan (r. 26), mirotvorac (r. 37)? Gledajući trenutnu situaciju čini se da ne: pravednik oskudijeva (r. 16) i izložen je zloći nepravednika. Međutim na duže staze se svakako isplati. Na temelju svog dugogodišnjeg životnog iskustva psalmist progovara: „Mlad bijah i ostarjeh, al’ ne vidjeh pravednika napuštena ili da mu djeca kruha prose. Uvijek je milosrdan i u zajam daje, na njegovu je potomstvu blagoslov“ (r. 25). Gospodin nikada ne napušta pravednika nego ga blagoslivlja posjedovanjem zemlje i obiljem mira (r. 11), tj. svime onim što mu je potrebno za život. Za razliku od grešnika koji nestaje zauvijek, „dovijeka će trajati baština njegova“ (r. 18). Božje zauzimanje za pravednika psalmist opetovano ističe: Gospodin se „brine za njegov život“ (r. 18), on mu je oslonac (r. 17) i zaklon u vrijeme nevolje (r. 39), „vodi i učvršćuje njegove korake“ (r. 23), ne dopušta da ga na sudu nepravedno osude (r. 33), spašava ga, pomaže mu, izbavlja ga od zlotvora „jer u njemu traži okrilje“ (rr. 39-40).
Prepusti Gospodinu putove svoje
Pogledajmo sada r. 5 koji u cijelosti glasi: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi“. Redak se sastoji od tri rečenice: dvije zapovjedne i jedne izrične. Odnos između prvih dviju rečenica i treće je prilično jasan: ako prepustimo Bogu svoje putove i u njega se pouzdamo, on će sve (naše putove) voditi. Izraz put je u Bibliji metafora kako za čitav život tako i za sve ono što sačinjava naš život, osobito za naši planove i djela. Potvrđuje to i paralelizam koji nalazimo u Izl 18,20: „Poučavaj ih o zakonima i odredbama; svraćaj ih na put kojim moraju ići, upućuj ih na djela koja moraju vršiti“.
Da bi Bog mogao voditi naše putove moramo mu ih prepustiti i to s pouzdanjem. Što to znači pouzdati se u Boga otkrivaju nam mnogi psalmi: „…reci Gospodinu: “Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!” (Ps 91,2); „Čuvaj dušu moju jer tebi utječem; spasi slugu svoga koji se uzda u te!“ (Ps 86,2); „A ja se, Jahve, u tebe uzdam; govorim: Ti si Bog moj!“ (Ps 31,15); „…u Jahvu se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek?“ (Ps 56,12)… Pouzdati se u Boga znači tražiti oslonac u Bogu svjesni da smo njegove pomoći potrebni, da bez njega ne možemo uspjeti u našim planovima i pothvatima. To je osnovni stav vjernika koji priznaje da je kao stvorenje ovisan o svom Stvoritelju. Prepustiti Bogu vlastite putove izraz je pouzdanja u Boga koje pobjeđuje svaki strah.
Ps 37,5 i Izr 16,1-3
Najbliži biblijski tekst Psalmu 37,5 nalazimo u Knjizi izreka 16,1-3: „Čovjek snuje u srcu, a od Gospodina je što će jezik odgovoriti. Čovjeku se svi njegovi putovi čine čisti, a Jahve ispituje duhove. Prepusti Jahvi svoja djela, i tvoje će se namisli ostvariti“. Prema ovom tekstu za uspješnost naših nauma troje je potrebno: priznavati da je Bog gospodar budućnosti, odnosno da „čovjek snuje, a Bog određuje“; pitati se jesu li naši planovi usklađeni s Božjom voljom; prepustiti naše planove i djela Bogu, tj. priznati da uspješnost ovisi o njemu. Prepuštanjem naših putova Bogu priznajemo da smo ga potrebni i dopuštamo mu da on bude u našem životu djelatan, da „vodi“ naše putove kako kaže naš prijevod Ps 37,5. Ovakav stav garantira uspješnost naših planova: „Pravda će tvoja zasjati k’o svjetlost i tvoje pravo k’o sunce podnevno“ (Ps 37,6). Ovaj uspjeh vjernik ne pripisuje sebi nego za nj Bogu zahvaljuje. Neka Gospodin bude djelatan u biskupskom služenju našeg novog biskupa kao i u životima sviju nas koji smo mu povjereni.