Čovjek se, kad ga pritisnu nedaće, obično u većoj mjeri okreće vjeri i crkvi u kojoj traži utočište.
No mi svjedočimo suprotnom trendu – potresa nas duboka i sveopća kriza, a broj deklariranih katolika u Hrvatskoj se značajno smanjio u posljednjih 10-ak godina. Kako objašnjavate tu pojavu?
Nisam baš siguran da se ljudi u nedaćama obično u većoj mjeri okreću vjeri i Crkvi, odnosno Bogu. Iskustvo pokazuje da ljudi u većim poteškoćama u jednakoj mjeri padaju u još veće beznađe ili se pak obraćaju, počinju vjerovati u Boga. Ono što zapravo želim reći jest to da ne postoji automatska, prirodna povezanost između nevolje i vjere, odnosno netko vjeruje i u mukama i radostima, a netko pak u mukama i radostima ne vjeruje, indiferentan je, postaje ateistom ili zapada u još veći očaj. Što se tiče vašega pitanja o «značajnom» smanjenju katolika u Hrvatskoj, vrlo mi je upitna ta tvrdnja. Moram priznati da sam prije objavljenja popisa stanovništva mislio, slušajući medije, da će na koncu u Hrvatskoj biti samo negdje 50 ili 60 % katolika. A broj se smanjio samo za nekoliko posto! Mislim da je ta činjenica određene osobe i određene medijske centre, koji su se nadali puno većem padu broj katolika u Hrvatskoj, uvelike «zabrinula» pa su odmah krenuli s propagandom da je popis stanovništva falsificiran, izmanipuliran itd. Dakle, pad broja katolika toliko je neznatan da uopće nije vrijedan spomena.
No, ipak želim odgovoriti na vaše pitanje zašto se eto dogodio i tako malen pad broja katolika. Potrebno je imati na umu sljedeće: prvo, o porastu ili padu broja katolika u Hrvatskoj i bilo kojoj zemlji ne ovisi kršćanstvo i Crkva. Da u Hrvatskoj ostane 1 % katolika to ne bi ništa značilo za Crkvu! Zašto? Zato što istina kao takva ne ovisi o većem ili manjem broju koji je prihvaćaju ili ne, pa tako i istina o Bogu u Crkvi. Crkva je na taj način, usudio bih se reći, indiferentna spram svih statistika, bilo onih koji govore o porastu, bilo onih koji govore o padu vjernika. Drugo, kršćanska je vjera zahtjevna, jer pretpostavlja življenje u skladu s Bogom, nebom, nevidljivim spram duha vremena koji slijedi nerijetko samo vidljivo, materijalno, profit, korist, interes. Zato kršćanska vjera računa na odbacivanje od strane svijeta, nerazumijevanje, a time i na to da će određeni vjernici pokleknuti duhu vremena i napustiti Crkvu. Treće, rekoh da je Crkva indiferentna spram statistika, jer istina ne ovisi o broju! No, u toj svojoj indiferentnosti, koliko god to paradoksalno zvuči, Crkva je istodobno ona koja sebe stalno kritički preispituje, u skladu sa starim crkvenim načelom da se «Crkva treba uvijek reformirati». Zato je pad broja vjernika istodobno i poticaj za sve vjernike da se priupitaju nisu li oni svojim životom pridonijeli tomu padu. Ali i tu vrijedi opet isto načelo. Pravilo i zahtjev za reformom Crkve vrijedi uvijek, vrijedio bi i onda kad bi u Hrvatskoj bilo 100 % katolika!
Može li Katolička crkva danas adekvatno odgovoriti novonastalim okolnostima u društvu koje je sve podložnije promjenama? Naime, dok istaknuti teolozi zagovaraju potrebu za unutarnjom reformacijom Crkve kako bi ona bila „u korelaciji“ s duhom vremena i potreba vjernika, papa Benedikt XVI. odlučno odbacuje tvrdnje da bi se Crkva trebala mijenjati i prilagođavati mišljenju javnosti…
Katolička crkva dakako da može odgovoriti na novonastale okolnosti, jer ona ne odgovora sobom nego istinom, Božjom riječi, Isusom Kristom. Što se tiče «istaknutih teologa», ne bih rekao da svi «istaknuti teolozi» misle kako bi Crkva trebala biti «u korelaciji» s duhom vremena. Mnogi «istaknuti teolozi» danas vrlo različito misle, a mnogi u cijelosti podržavaju papu Benedikta XVI. No, to je sad ovdje nebitno, puno važnije je pitanje kako bi se Crkva trebala odnositi prema svijetu. U skladu s Novim zavjetom i cijelom tradicijom Crkve rekao bih da je taj stav dvostruki i da se može izreći u dvama pojmovima: istina i ljubav. Crkva naviješta istinu, Boga Isusa Krista koji nije od ovoga svijeta. U tom smislu ni Crkva ne može biti od ovoga svijeta. Ona treba pružati otpor onomu svijetu koji je daleko od istine, treba joj biti strana svaka «korelacija» s takvim svijetom.
Crkva je najsuvremenija kad nije s duhom vremena, nego kad je u skladu s duhom evanđelja, s istinom. Ako se Crkva treba mijenjati i prilagođavati, tada nikako duhu vremena, nego duhu evanđelja. Zato će Crkva uvijek biti neprihvaćena, ismijavana, odbacivana. Jer, ljudi ne žele, pisao je još sv. Augustin, prihvaćati onu istinu koja ih razotkriva, koja ih kritički sagledava. S druge pak strane odnos Crkve prema svijetu uvijek treba biti u duhu ljubavi. Pod tim se podrazumijeva da Crkva u ljubavi nikad ne odbacuje svijet. Štoviše, ona je pozvana supatiti sa svijetom, dati se pogoditi pitanjima i mukama svijeta, modernoga čovjeka. Ona na svojoj vlastitoj koži, ako se tako može reći, treba osjetiti svijet i njegove muke. Jer, istina bez ljubavi, govorio je još Blaise Pascal, pretvara se u idolatriju. To je, dakle program djelovanja Crkve spram svijeta: istina u ljubavi. S time stoji ili pada Crkva, odnosno sama kršćanska vjera.
U svojoj knjizi „Može li se Crkva još spasiti?“ njemački katolički teolog Hans Küng navodi kako je kriza Crkve izbila na površinu zbog seksualnih skandala katoličkog klera, ali da ona zapravo traje već dugo. On govori kako su ti skandali u izravnoj vezi s celibatom, koji bi, po njegovom mišljenju trebalo ukinuti, a inače je zagovornik zaređivanja žena. Kako vi na sve to gledate?
Ponajprije treba reći da su seksualni skandali u Crkvi zaista veliki razlog za žalost, za kajanje te golemi poticaj na obraćenje u Crkvi da se to više nikad ne dogodi. Koji su razlozi tomu? Celibat nikako ne može biti jedini razlog za takve skandale. Kao što pokazuju statistike, većina pedofila su oženjene ili udane osobe, dakle ne one osobe koje žive u celibatu. Stoga razloge treba tražiti na drugim razinama. Spomenuo bih samo neke, ne želeći time iscrpsti svu problematiku. Prvo, prekomjerno erotizirano i seksualizirano današnje društvo. Sve je danas obojeno govorom o seksu, erotici. Zašto? Čovjeku se nudi seks kao jedini način da pronađe smiraj od teške stvarnosti, da bude sretan. Nastaje tako novi tip čovjeka, «seksualnog predatora sreće.» Pritom govor o ljubavi biva stavljen po strani, ostaje samo eros i seks. Na tom tragu, mnogi su tamo još 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća predlagali da bi seksualna emancipacija trebala uključivati čak i pravo na pedofiliju! Drugo, pedofilija predstavlja neku vrstu perverzne nostalgije za izgubljenom nevinošću i jednostavnošću. U djetetu se traži nevinost, jer su odrasli već sve isprobali. U djetetu se također traži jednostavnost odnosa, jer su odnosi između muškaraca i žena postali opterećujući. Treće, pedofilija je posljedica i sveopće infantilizacije stvarnosti.
Odrasli su prestali biti odrasli u smislu preuzimanja odgovornosti za svijet, ponašaju se poput djece, ne žele odrasti. Zato perverzno traže djecu kako bi bili djeca. Kako Crkva i svećenici nisu imuni od triju navedenih razloga, razumljivo da se pedofilija pojavila i u samoj Crkvi. Pritom treba spomenuti i dva specifično unutar crkvena razloga. To je prvenstveno pretjerani govor o ljubavi na uštrb pravednosti. Nerijetko se u Crkvi pretjerivalo s govorom o ljubavi i praštanju. Pravednost i pravedne kazne smatrale su se protivne kršćanskom duhu. To je dovelo do toga da se više nikoga nije smjelo kažnjavati u Crkvi, jer to kao nije kršćansko. Drugi razlog jest pogrješno čuvanje dobroga glasa Crkve zbog kojega su se određeni slučajevi prikrivali u Crkvi. U mnogim slučajevima Crkva tako i sama nije bila spremna izložiti se istini. A što se tiče ređenja žena, kako ovdje nemam previše prostora za elaboriranje cjelokupne problematike, mogu samo reći da Katolička crkva svećenički red pridržava muškarcima ne zbog patrijarhalnih i povijesnih razloga, već zbog teoloških, ukoliko muškarci trebaju sakramentalno predstavljati Isusa Krista. U tom smislu protivan sam ideji ređenja žena, što je također tradicija i u židovstvu i pravoslavnoj Crkvi.
Koji je glavni razlog sve većeg broja ateista i agnostika kao i trend da sve više Hrvata istražuje druge oblike duhovnosti kao što je, primjerice, New Age?
Kako reče jednom sv. Toma Akvinski, vjerovati nije lagano. Vjera zahtijeva obraćenje, napuštanje sebe, življenje u skladu s onim što se ne može kontrolirati, a to je Bog. Stoga je uvijek na neki način lakše ne vjerovati, lakše je slijediti duh vremena, ravnati se prema vidljivom, materijalnom, interesima i probitcima, biti indiferentan negoli se odlučiti za nešto. To je jedan od razloga ateizma i danas tako popularnoga agnosticizma. New Age treba dakako drukčije tumačiti. On je svakako izričaj nezadovoljstva modernoga čovjeka sa svijetom materijalizma i koristi. New Age pokazuje da je čovjek i dalje osjetljiv i otvoren za Boga. S kršćanskoga gledišta New Age pak ostaje problematičan, jer, kako je to zgodno rekao teolog Johann Baptist Metz, imamo religiju bez Boga. Pod tim Metz misli na to da i New Age i slične ezoterijske religijske zajednice kroje Boga prema vlastitoj mjeri. Bog postaje udomaćeni, pripitomljeni bog, koji više nije zahtjevan i koji ne traži obraćenje. Zato će se danas i mnogi intelektualci nerijetko radije okrenuti New Age-u, jer im New Age nije zahtjevan, ne moraju se mijenjati itd. A kršćanski pak Bog jest Bog obraćenja. Onaj tko susretne kršćanskoga Boga, ne može ostati isti. Život mu se mora doslovce preokrenuti naglavačke. E to «naglavačke» ne želi New Age.
