Nemojmo prihvatiti biti osrednji kršćani!
KV – Preuzvišeni Oče Biskupe, recite nam koje poruke Godine milosrđa ostaju za Božji narod, kako u vašoj,- možemo reći ranjenoj biskupiji tako i u cijeloj Domovini te cijeloj Crkvi?
Na blagdan Krista Kralja službeno završava „Godina milosrđa“, ali evanđeoski zahtjevi milosrđa ostaju kršćanima trajni imperativ. Cilj ove „Godine milosrđa“ je bio, prije svega, da kršćani postanu svjesniji Božjeg milosrđa i njegove dobrote prema svakome od nas, da bi se onda, iz tog iskustva, osjetila jača potreba biti milosrdniji prema našim bližnjima, napose prema onima koji su potrebiti i koji trpe. Samo iskustvo Božjeg milosrđa može potaknuti čovjeka da bude velikodušan i milosrdan prema svojim „dužnicima“ i prema potrebitima uopće. Veliki broj ljudi nosi teške rane, napose iz Domovinskog rata, zatim rane raznih nepravdi i razočaranja, stoga je ova godina u tom smislu bila posebno milosna jer je mnogima pomogla da te rane ublaže i da postanu sposobniji i ljubiti i praštati polazeći baš od tih rana.
KV – Koje bi bile glavne sastavnice svekolikog nastojanja Crkve oko obitelji, obiteljskog pastorala? Što se može još bolje po Vašem mišljenju napraviti, od obiteljskih škola do različitih obiteljskih susreta?
Zauzetost na planu obiteljskog pastorala je trajni imperativ Crkve jer se u obitelji udaraju prvi temelji vjere svakog djeteta budući da su roditelji svojoj djeci prvi svjedoci i navjestitelji vjere. Potrebno je uvijek iznova tražiti načine da se roditeljima što više pomogne u toj odgovornoj zadaći. Tu je posebna odgovornost svakog pastoralnog djelatnika na planu svake župske zajednice, a također na planu svake biskupije.
Na planu cijele Crkve u kratkom vremenu su održane dvije Biskupske sinode na temu obitelji što dovoljno govori koliko pozornosti Crkva polaže pitanju obitelji. I na planu naše Biskupske konferencije pastoralu obitelji se pridavala velika pažnja u različitim oblicima. Tu ima još puno prostora za djelovanje, a napose je potrebno posvetiti posebnu pozornost stvaranju obiteljskih zajednica, napose mlađih obitelji, i duhovnoj pratnji istih. Tu ima ne malih poteškoća zbog različitih zauzetosti roditelja i djece i njihovim sve složenijim životnim situacijama.
KV – Kako prevladati podjele u našem društvu, je li ih moguće prevladati ili su one nešto dobro i poželjno u pluralizmu?
Podjele u društvu se uvijek negativno reflektiraju gotovo na svim sektorima života jednog naroda, a još je pogibeljnije kada se radi o jednom malom narodu kao što je naš. Ovdje nije problem kada su u pitanju samo različite ideje, različiti projekti u traženju boljih rješenja na svim poljima, nego kada se radi o dubokim ideološkim podjelama koje lako dovedu do stava: „mi ili oni“. Često puta se radi o suprotstavljanju bez valjanih i dostatnih argumenata, nego jednostavno postoje apriorni stavovi kojima argumenti niti ne trebaju. Mnoga delikatna pitanja iz naše povijesti koja doprinose određenim podjelama uzeli su u ruke političari i ne ostavljaju ih stručnjacima, ili ideološki „osposobljavaju“ neke „stručnjake“ sa zadatkom da pod svaku cijenu brane određene stavove i za to pronalaze bilo kakve argumente.
To su zasigurno posljedice i komunističkog sustava u kojem smo živjeli gotovo pola stoljeća, a gdje je politika određivala svu „istinu“, i na svim razinama, te se u skladu s tom njihovom „istinom“ u školama moralo mlade formirati, a u javnom životu se tom „istinom“ sudilo i osuđivalo. Ta „istina“ je bila nedodirljiva, i nije ju podupirala snaga argumenata nego snaga sile, kako će reći kardinal Kuharić u jednoj svojoj homiliji na Stepinčevo. Tu su još i reakcije na ovakve stavove koje odu u drugu krajnost. Mislim, nažalost, da će trebati još dugo čekati kada će se sve moći suditi i prosuđivati samo na temelju valjanih argumenata, odnosno pune istine.
KV – Već u svom prvom govoru prilikom biskupskog ređenja progovorili ste o važnosti i dubini patnje u našem kršćanskom i duhovnom životu. Molim vas osvrnite se još malo na tu važnu i zahtjevnu problematiku.
Patnja u mnogo čemu obilježava naš život i iluzija je misliti da ju se može izbjeći. Ono što se može jest: pomagati onima koji su u sjeni patnje da bi se lakše mogli s njom nositi, da ih patnja ne slomi. Toga je potrebit svaki čovjek kada se nađe u patnji. I Isus je u patnji dobio pomoć od anđela utjehe. Svi mi imamo ili ćemo jednom imati potrebu tog anđela, ali smo i svi pozvani da budemo anđeli utjehe onima koji danas trpe. S druge strane je potrebno postati svjesni da patnja nije samo nesreća koliko god ju je nemoguće razumjeti samo ljudskom logikom. Patnja čovjeku puno toga i daje. Najjači susreti s Bogom su se događali baš u patnji. Tu istinu nam potvrđuje iskustvo mnogih obraćenika kroz povijest Crkve. Patnja nošena sa strpljivošću i ljubavlju oplemenjuje čovjeka, čini ga sposobnijim za ljubav i osjećajnijim prema drugima, a donosi i mnoga otkrića do kojih se ne bi došlo ni na koji drugi način osim kroz patnju. Zato Isus stavlja naglasak da je nužno uzeti svoj križ da bi se moglo biti njegovim učenikom. Zato je tako važno pomoći čovjeku patnje, ne samo da izdrži, nego da otkrije i sve ono što mu patnja nudi i objavljuje.
KV – Papa Franjo nedavno je svetom proglasio blaženu Elizabetu od Presvetog Trojstva. Recite nam ukratko koje su glavne oznake njene duhovnosti te koje su iz toga poruke za vjernike?
Nije lako ukratko reći o glavnim oznakama duhovnosti svete Elizabete od Presvetog Trojstva, koja je iznimno bogata, ali kod nas još nedovoljno poznata. Tu je prije svega njezino jako iskustvo Presvetog Trojstva. Sve je podredila tome da njezin život postane „pohvala slave“ Presvetoga Trojstva. Tu je i središte njezine duhovnosti i njezine poruke. Sama će napisati da je ona „Elizabeta od Presvetog Trojstva, tj. Elizabeta koja nestaje i dopušta da bude prožeta od Trojice. Ljubav je nastanjena u meni. I sve moje nastojanje je u tome da uđem u svoju nutrinu i nestanem u Njima koji se tu nalaze. Sreća mog života jest u familijarnosti i intimnosti sa Gostima koji su u mojoj duši“. Ta istina da je njezina nutrina nastanjena Presvetim Trojstvom nije proizlazila samo iz njezine vjere, nego prije svega iz njezinog dubokog iskustva. Sama svjedoči da je u sebi čula, sa svom jasnoćom, Isusove riječi: „Ako me netko ljubi, i Otac moj će ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“. Potom dodaje: „U istom času sam iskusila da se to ostvaruje u meni. Ne bih znala izreći na koji način su mi se objavile Tri Božanske Osobe, ali ja sam ih vidjela i tako ih vidim još uvijek“. Stoga je njezina stalna molitva bila: „O moj Bože, Trojstvo komu se klanjam“.
KV – Karmelska duhovnost je vrlo snažna i kao važna je prepoznata u cijeloj Crkvi. Veliki učitelji molitve od Ivana od Križa do Velike i Male Terezije stavljeni su kao uzor svim katolicima. Koji dio tog bogatstva bi po Vama bio danas najaktualnije poruka za ljude i vjernike našeg vremena?
Nemoguće je na ovo odgovoriti u nekoliko rečenica. Svaki od ova tri velika naučitelja Crkve ima svoju specifičnost i međusobno se nadopunjuju. Glavna poruka njihove duhovnosti, ili bolje rečeno, glavni cilj njihove duhovnosti je dovesti osobu do dubokog iskustva Boga što oni nazivaju „sjedinjenje s Bogom“. To znači: doći do onog iskustva do kojega je došao i Apostol, a koje je definirao riječima: „Ne živim više ja, nego živi Krist u meni“. U duhovnoj nauci ova tri karmelska autora, naučitelja Crkve, nalazimo detaljno opisan cijeli taj duhovni hod čovjeka, sa svim svojim poteškoćama, krizama, zaprekama, sredstvima za nadilaženje zapreka, pa sve do jačeg mističnog iskustva Boga. Nema sumnje, čitajući njihova djela svaka osoba će naći dosta toga što odgovara baš njoj i njezinom duhovnom putu kojim ju Gospodin vodi. Djela ovih autora se ne čitaju kako se čita obična literatura, nego zahtijevaju posebniju meditaciju i stalnu primjenu na vlastiti život. Ako se slijede njihove upute, oni nam jamče ostvarenje cilja, sjedinjenje s Bogom.
KV – Želite li još nešto reći našim čitateljima?
Možda još samo jače podcrtati ono što sam rekao odgovarajući na prethodno pitanje: postanimo svjesniji da Bog nam želi dati više i da od nas očekuje više u našem kršćanskom životu. Nemojmo prihvatiti biti osrednji kršćani, nego kršćani koji vjeruju iz svoga iskustva Boga, a ne zbog obiteljske kršćanske tradicije. Ne smijemo se u svojoj vjeri zadovoljiti minimalizmom. Minimalizam neće osobu nikada dovesti do jačeg iskustva Boga, a i vjera će takvih biti baš ono što Bog ne želi: mlaka. Pitanje je do koje mjere možemo zvati vjernicima ljude mlake vjere. Veliki teolog K. Rahner će proročki reći: „Kršćani budućnosti ili će biti mistici ili uopće neće biti kršćani“. Bez jačeg iskustva Boga vjera će neizbježno postati neka mješavina idolatrije i praznovjerja, a život takvih će jasno očitovati veliki raskorak između zahtjeva vjere i njihove životne prakse. Takva osoba doduše kaže da vjeruje, ali životom to sve negira. Iz takve se vjere onda neće crpsti snaga u teškim životnim izazovima, niti utjeha i ohrabrenje u kušnjama i patnjama života.
KV – Oče biskupe, hvala na razgovoru!
Razgovarao Zvonimir BD
