… povodom prve godišnjice biskupskog ređenja i ustoličenja.
Učimo se prihvaćati jedni druge jer smo različiti
te kročimo kroz život radosno i bez kukanja
Oče biskupe, 22. ožujka prošla je godina dana od Vašega ređenja i ustoličenja za krčkoga biskupa. Bio je to poseban događaj za našu biskupiju i mnoštvo vjernika se priključilo Vašem slavlju. Što Vam je ostalo najupečatljivije s tog događaja?
Atmosfera. Lijepa, ugodna atmosfera. Bilo je sjajno vidjeti onoliko ljudi iz svih župa naše biskupije, sa svih otoka. To je bio izmoljeni trenutak! Kad smo dogovarali ređenje očekivao sam da će doći 5 – 6 autobusa vjernika, misleći na mjesta u kojima sam služio, a na kraju je došlo dvadesetak autobusa. Osjetio sam ozračje prijateljstva ljudi koje sam upoznao tijekom svog života, u katedrali i pred katedralom mogla se osjetiti radost naroda u koji dolazim. Taj ushit i taj osjećaj još i danas pamtim.
Između ostalog u svom ste nastupnom govoru rekli: „Za mene Krčka biskupija postaje početak potpuno novoga života i novoga poslanja. Ona postaje početak avanture ponovnog prepuštanja Gospodinu putova svojih.“ Početak o kojemu govorite nije samo preuzimanje službe krčkog biskupa, nego i početak Vaše biskupske službe općenito. Kako ste se snašli u toj potpuno novoj službi te kako se snalazite u Krčkoj biskupiji?
Ne razmišljam o privikavanju, čvrsto živim svoju službu u ovoj biskupiji. A budući da su mi najvažniji ljudi, smatram da sam premalo s ljudima. Zbog svoje službe neću moći biti onoliko s ljudima koliko sam mogao dok sam bio svećenik. Kao svećenik, kad bih došao u samostan, u župu, što sam dulje bio tamo, bolje sam upoznavao i ljude. A kao biskup, danas si u jednom mjestu, sutra u drugom, ne stignem se zbližiti s ljudima onako kako bih htio. Nadalje, kako ja ipak dolazim „sa strane“, tako još manje poznajem ljude. Vidim da svećenici, naročito oni srednje životne dobi, jako dobro poznaju vjernike, i to ne samo u svojoj župi nego i po drugim župama, župama u kojima su prije služili, susjednim župama, pa imaju rodbinu i prijatelje, dakle, imaju cjelovitiju sliku o ljudima ovoga kraja nego što je ja imam.
„Kao mjesni biskup ove biskupije, uložit ću svoje napore da izgradim što bolje odnose s vama, braćo svećenici, redovnici i redovnice“ – također ste istaknuli na dan ređenja. Jeste li u protekloj godini susreli sve svećenike Krčke biskupije? Upoznali svoje najbliže suradnike?
Upoznao sam svećenike koji rade na području biskupije, a nisam sve one koji rade izvan naše biskupije. A što to znači upoznati… Sreo sam ih, ali mislim da treba puno godina proći dok se nekog dobro ne upozna jer ljudi žive godinama u braku, a da se ne upoznaju. Mogao bih reći da sam se s ljudima susreo, s nekima i više puta jer se dogodilo da sam neke župe posjetio više puta, bile su takve prigode, ali ima par župa u kojima još nisam bio. U vrijeme došašća zornice sam koristio kako bih nenajavljeno došao, ali i zornica je bilo premalo pa nisam sve župe posjetio.
Svećenike sam susretao i na našim plenarnim sastancima, ali još je to sve premalo da bismo se mi dobro upoznali. I dalje smatram da je najbitnije stvoriti zajedništvo između svećenika i biskupa. Vjerujem da je to temelj uspjeha u pastoralu.
Kad netko dođe „sa strane“, drugačije vidi nego onaj koji te iste stvari već dulje vrijeme gleda izbliza. U godinu dana imali ste mnogo susreta s različitim grupama vjernika, a rekli ste da ste prošli gotovo sve župe. Kakvi su dojmovi o stanju vjerskog života?
Ja sam cijeli život „sa strane“. Mene često pitaju jesam li se naviknuo, pa kako se Slavonac može snaći na moru… Očito ne poznaju moj život. Kao svećenik pola sam života proveo na moru, a pola na kopnu. Bio sam u Splitu, Rijeci, Karlobagu, ali i u Osijeku, Zagrebu i Varaždinu. Bio sam i u Rimu. Susretao sam ljude raznih mentaliteta. Kad čovjek negdje mora ići, jednostavno ide, a ne zna unaprijed koga će susresti. Ne idem s nekim gotovim rješenjima.
Ne znam koliko sam u ovo kratko vrijeme mogao stvoriti objektivno mišljenje o vjerskom životu. Do sada sam vizitirao 5 – 6 župa, a to je drugačije nego kad neku župu posjetite prigodom krizme ili nekog slavlja. Za vizitaciju si u župi 2 – 3 dana pa se susretneš gotovo sa svim župljanima. Ostao sam ugodno iznenađen jer je u nekim župama na nedjeljnu misu došlo više vjernika nego što ih ima cijela župa. Očito dođu na misu i oni koji su otišli iz župe, a sad su došli jer je je došao biskup. Danas se govori da u crkvu ide 10 – 15 % vjernika, a po ovim mojim iskustvima mogu reći da mi jako dobro stojimo. Ne znam je li to realno stanje, je li tako svake nedjelje, očito nije, ali u činjenici da prigodice dođe i više vjernika u crkvu nego što ima župljana vidim dobar znak i iščitavam privrženost ljudi ovoga kraja crkvi i vjeri.
Što ste prepoznali kao posebno vrijedno u vjerskom životu naših župa? Je li to privrženost tradiciji?
Tradicija je ovdje jaka i kad neke stvari pokušam napraviti drugačije, obično mi kažu: „To ovdje ne može tako!“ Treba cijeniti ono što smo naslijedili od naših preci, no isto tako trebamo učiniti sve da gdje je god moguće poboljšamo neke stvari za koje vidimo da će itekako koristiti izgradnji zajedništva. Primjerice, ovdje je uvriježeno da samo biskup ide krizmati, a u drugim biskupijama nije uvijek tako. Ne znači da su vjernici manje vrijedni u župi u koju nije došao krizmati biskup nego njegov delegat. U mnogim stvarima postoji duga tradicija i ljudi teško prihvaćaju da se neke stvari mijenjaju, ali možda će se morati polako mijenjati.
Oko čega ste se kroz ovo vrijeme posebno trudili? Do čega vam je osobito stalo, u što ste uložili svoje „biskupsko vrijeme i snage“?
U svašta. Nisam mislio da će biti tako. U stvari, prvo nisam mislio ništa jer se nisam spremao na ovu službu. A kad je došla ta biskupska služba, nisam mislio da ću se kao biskup morati baviti stvarima za koje mislim da ne pripadaju biskupu. Puno toga biskup radi što možda ne bi trebao, pa na to ode previše vremena. Smatram da se biskup, kao i svećenici, prvenstveno mora baviti ljudima. Osobama. Konkretno vjernicima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, a manje nekim drugim stvarima. Uzeo sam dosta vremena kako bih posjetio mnoge župe za razne blagdane, što možda ovdje i nije bio običaj. Ali to mi je bila prilika za susrete s vjernicima jer svećenik je za ljude. I kad me pitaju sviđa li mi se neki grad u koji dođem, odgovaram kako su ljudi za mene grad, nisu cigle, nisu spomenici kulture, iako to daje ljepotu nekom kraju, ali to su prvenstveno ljudi.
Na čemu još više treba raditi, za što ćete se u budućem radu još više zauzimati? Kažete da su Vam manje važne stvari oduzimale previše vremena. Namjeravate li njih prepustiti drugima kako biste se Vi stvarno usredotočili na ono što smatrate da je Vaša služba?
Htio bih se baviti ljudima, počevši od svećenika kao najbližih suradnika pa do svih vjernika. Često citiram ono što je pokojni prof. Tomislav Šagi Bunić govorio o sv. Augustinu koji je pred kraj života svoj mali grad Hipon podijelio na dvije biskupije jer je broj kršćana toliko narastao da on više nije mogao poznavati svakog vjernika po imenu.
Očito da danas živimo u drugim okolnostima, no moj je zadatak prvenstveno biti s ljudima i za ljude. Zato mi je drago da svaka suradnja sa svećenicima može doprinijeti ovome.
Ovu godinu, otkad ste biskup, obilježila su dva važna događaja na planu opće Crkve. To su Godina posvećenog života i Godina milosrđa. Dok ste se u prvu u novoj biskupiji uključili, druga je započela pod Vašim vodstvom. Jeste li zadovoljni pokrenutim pastoralnim inicijativama?
Zadovoljan sam! Ali uvijek mislim da mogu/možemo bolje. Ali morate krenuti uvijek od toga da ljudi na terenu kreiraju situaciju i događanja. Mi smo još lani na svećeničkom plenarnom sastanku raspravljali i govorili da u Godini milosrđa treba staviti naglasak na sakrament pomirenja. To mi je goruća želja. U tu svrhu sam u božićnom pismu napisao svećenicima da svaki od njih u svojoj župi, shodno prilikama, odvoji određeno vrijeme kada će biti na raspolaganju ljudima za ispovijed, za razgovor. Da ljudi znaju kada je taj dan i da tada svećenik bude u crkvi na raspolaganju bez obzira na to jesu li se ljudi odazvali u velikom broju ili nisu. Ako nitko ne dođe, neka Boga moli za svoje župljane, a ako dođe tkogod, da znaju da ih župnik čeka. Ne smije se dogoditi da u to određeno vrijeme ljudi moraju tražiti svećenika, on treba biti tamo na raspolaganju. Vidim da to funkcionira u katedrali, čujem da je tako u Osoru i nekim drugim župama i stoga sam zadovoljan. Sad pripremamo hodočašće sv. Leopoldu u Zagreb, to je isto dobra aktivnost u Godini milosrđa. Nedavno smo organizirali inicijativu „24 sata za Gospodina“ i, koliko vidim, svi su sati bili pokriveni, sudjelovali su redovnici, redovnice, Pokret za život, Neokatekumenska zajednica, mladi, napravili smo tako da je kroz 24 sata uvijek bio netko od svećenika na raspolaganju.
Ima inicijativa, a Godina još traje. I na nedavno održanom preduskrsnom sastanaku svećenika istaknuo sam ovo što je dobro i pozitivno, a potaknuo sve da vode računa o onome što možemo napraviti još bolje.
Bili ste nedavno u Rimu uz tijela svetih Leopolda Mandića i Padre Pija, velikih svetaca kapucinskoga reda. Što ste tamo osjetili? Kakav su dojam na Vas ostavili?
Kažu da je sam Papa inicirao da ta dva sveca budu tamo kad bude slao misionare milosrđa. Dok smo bili u Rimu, govorilo se da u prosjeku svaki dan kroz baziliku sv. Petra prođe 100.000 ljudi. Organizatori su ostali iznenađeni jer se smatra da Rimljani baš nisu neki vjernici, a kad su došla ta dva sveca, grad je nahrupio. Pokazalo se da postoji veliki interes, pa ako za svece, onda i za sveto. Trebamo znati iskoristiti prisutnosti svetaca da se ljudima ponudi ono duhovno što im treba i što je bitno.
Budući da su tamo bila dva kapucinska sveca, Papa je predvodio jutarnju misu samo za kapucine i prijavilo ih se 1200 iz cijelog svijeta. Meni se činilo kao da nas je 10 000. S jedne strane čovjek osjeća ponos da su dva sveca kapucinskog reda u središtu kršćanstva, a s druge strane da je jedan od njih Hrvat, pa smo i mi Hrvati na poseban način počašćeni. Prevladavao je taj osjećaj zajedništva jer kad sam se okrenuo i vidio tolike fratre, rekao sam si: “Bože moj, koliko nas ima, pa samo bismo mi bili dovoljni da obratimo svijet!“
Stalno se postavlja pitanje manjka zvanja – nema dovoljno svećenika… nema dovoljno redovnika i redovnica… a možda i nije baš tako. U prva kršćanska vremena u svijet je krenulo samo 12 apostola, pa je došlo do ovoga što imamo sada. Možda previše kukamo, a premalo radimo.
Što vjernik današnjice može naučiti od svetaca kao što su sv. Leopold i sv. Pio? Zbog čega će vjernici Krčke biskupije uskoro hodočastiti u Zagreb?
Ovi su sveci istaknuti jer su bili ispovjednici, a rekao sam da smo i u našoj biskupiji stavili naglasak na sakramenat pomirenja u Godini milosrđa. Oni su bili djelitelji Božjega milosrđa. Ali ako ih bolje promotrimo, ta su dva sveca, sv. Leopold i sv. Padre Pio, po svojim osobnostima bili potpuno različiti. Kad danas govorimo o milosrđu, imamo osjećaj da se sve prašta, da se preko svega prelazi. Zna se da je i sv. Leopold bio doista široke ruke – u njegovom životopisu piše da u cijelom svom životu svega jednom ili dvaput nije dao odrješenje pa se preispitivao je li to njegova krivnja, je li učinio sve da i te slučajeve potakne da se pokaju da im može dati odrješenje. S druge strane, za sv. Pija se zna da je znao istjerati iz ispovjedaonice, ljudi su znali i sami pobjeći. Na svoje uši sam čuo svjedočanstvo p. Hadrijana Boraka koji je bio 30 godina u Rimu dok su sv. Pija promatrali zbog stigmi i dok je bio pod zabranama. Sam je p. Hadrijan bio poslan da ide „špijunirati“ p. Pija. Padre Pio je poznat kao ispovjednik, zbog svojih stigmi poznatiji od sv. Leopolda, ali je po svojoj naravi bio odrješit i strog, znao je vikati, ne dati odrješenje i opet je svetac milosrđa.
Možda previše smatramo da se sada milosrđe dijeli šakom i kapom. Bog je uistinu milosrdan, ali se očekuje i od nas promjena u životu, da ne ispadne kako se milosrđe može zadobiti na jeftin način. I Isus kad je opraštao grijehe, opraštao je i nije osuđivao, ali s porukom: „Idi i ne griješi više!“ Tu treba učiti i od sv. Leopolda i od sv. Pija, ali i prihvaćati jedni druge u tome da smo različiti, da možemo imati iste službe i isto djelovanje, da možemo biti i sveti, ali svaki na svoj način.
Sa sobom ste donijeli neke kapucinske posebnosti što ste upravo i opisali – naglašavanje važnosti sakramenta pomirenja. Primijećeno je da kao biskup redovito ispovijedate te na taj način pokazujete koliko ste bliski svojim vjernicima.
Ispovijedanje je prevažna služba. Gdje god se ispovijeda, ima ljudi u crkvi i ako svećenici žele imati vjernike u svojoj crkvi, trebaju ispovijedati. I još nešto. Sjećam se kad sam bio u Rimu na poslijediplomskom studiju, da mi je prijatelj Alfredo Rava iz Bolonjske provincije rekao: „Kad ti je teško u životu i kad trebaš utjehu, otiđi u ispovjedaonicu i Bog će ti je poslati.“ Ja sam bio provincijal u Zagrebu šest godina. Kad god sam bio kod kuće, ujutro sam misio, a navečer sam ispovijedao. Jednom sam imao veliki problem i nisam znao kako ću ga riješiti. Bilo je devet dana do blagdana sv. Leopolda i pomolio sam se njemu, zaštitniku provincije, i prepustio mu da pronađe rješenje. Po svom običaju navečer sam otišao u ispovjedaonicu. U toj svoj muci, sjećajući se što mi je govorio prijatelj iz Bolonje, sjeo sam u ispovjedaonicu. Došla je jedna gospođa koju nikad prije ni poslije nisam vidio i kad je ona počela pričati svoj život… Slušam nju i govorim sebi: „Ti kukaš da je tebi teško, a ovo je pravi križ.“ Bila je pola sata i otišla. Poslije nje ulazi druga osoba, opet nepoznata, i kao da je nastavila gdje je prethodna gospođa stala. Završila je misa i dolazi mi treća osoba na ispovijed, opet sa svojom mukom. Tri osobe u sat i pol, svaka po pola sata. Ne znam odakle su došle ni kamo su otišle, samo znam da su imale križeve nad križevima i ja sam tada rekao sebi: „Prestani kukati jer nije ti teško koliko može biti teško.“ To je samo jedna moja epizoda, ali ponavljam: gdje se ispovijeda – ljudi dolaze.
Ispovijed je specifičan apostolat jer ako ti se ne sviđa što čuješ u propovijedi, možeš reći: „Onima drugima govori.“ U ispovijedi si u četiri oka: ja govorim tebi, a ti meni. I više nije govor „njima“, nego je meni i tebi. Ispovijed, kao i drugi susreti, primjerice kad se zaručnici pripremaju za vjenčanje ili roditelji prijavljuju dijete za krštenje, dakle ti mali intimni susreti, to su prilike za stvaranje kontakata i prijateljstava. Zato je sv. Leopold na kraju ispovijedi pozdravljao sa „Sačuvajte mi svoje prijateljstvo!“ On je ljude koji su mu dolazili na ispovijed smatrao svojim prijateljima i preporučivao se u njihove molitve.
Od svog nastupnog govora naglašavali ste svoju otvorenost i pristupačnost. Jesu li se i vjernici otvorili prema Vama?
Po onome što vidim kad idem po župama na vizitacije ili krizme prema meni jesu, a ne znam kakvi su inače. Ja do sada još nigdje nisam naišao na neku neprijateljsku atmosferu, na neko nerazumijevanje, napade… Ljudi dolaze sa svojim pitanjima, problemima, prijedlozima, u želji za otvorenim razgovorom i susretom sa mnom.
Bili ste u Cresu na tradicionalnom susretu mladih o blagdanu don Bosca, a sljedeći mjesec je biskupijski susret mladih na Rabu. Kako gledate na vjerski život mladih i njihov angažman u Crkvi?
Kad sam bio u Cresu, rekao sam da su se danas vremena promijenila i da su nekada stari vodili djecu u crkvu, a da danas imamo puno slučajeva da mladi dovode roditelje. Razlika je u tome što roditelj može svojim primjerom utjecati na svoje dijete, a može ga i prisiliti, dok dijete ne može prisiliti roditelja. Sjećam se da sam primjerice u Rijeci doživio nešto što nisam nigdje drugdje i uvjeren sam da će tamo upravo mladi održati vjeru. Mladi se u različitim zgodama približuju Crkvi i kršćanstvu, a potom utječu na svoje roditelje, svoje prijatelje i okolinu. Vjerujem da je u mladima veliki potencijal, a sigurno je da mi svećenici to ne znamo dobro iskoristiti. Vidi se da mladi pozitivno regiraju kad im se nešto ponudi, kad se s njima radi, onda će se rado odazvati. Problem je u tome što mislimo da se treba okupiti masa, a dovoljno je da ih je dvoje ili troje, njih deset može promijeniti jednu zajednicu, jednu župu. Nosim pozitivno iskustvo iz Osijeka gdje jedan svećenik svakog tjedna okuplja dvjestotinjak mladih. Stotine dolaze don Damiru Stojiću u Zagrebu. Ali nisu svi naši krajevi jednaki. Ne može se Krčka biskupija ili jedna mala župa od 200 vjernika uspoređivati sa Zagrebom. Ono što je u Zagrebu 300, kod nas je troje. Možda ljudi misle da se s njih troje ne isplati raditi, a ja kažem da se isplati i s jednim. Nije bitna masa nego kvaliteta. Nikad ne znaš kome Bog govori i po kome će progovoriti.
U ovom ste razgovoru progovorili o propovjedi kad Vas sluša veći broj vjernika, o ispovijedi kao apostolatu „oči u oči“. Naviještati Radosnu vijest može se i putem medija. Ovaj Vaš intervju bit će objavljen u Vezu, listu naše biskupije za vjerski, društveni i kulturni život. Uza sve svoje biskupske obaveze, uspijevate li pratiti ono što Vez donosi i, možda još konkretnije pitanje, jeste li Vezom zadovoljni?
Moram biti iskren i reći da pregledam naslove, zapne mi oko na neki zanimljivi tekst, pročitam ga, ali htio bih više. Nažalost, ne stignem dovoljno pratiti ni Vez ni ostale medije. Otkad sam u Krku, još nisam pogledao ni jedan jedini film. Jedino što vidim jest Dnevnik jer je u to vrijeme večera, pa dok jedemo, slušamo vijesti. A kad završi prognoza vremena, ugasim televizor.
Pred nama je blagdan Uskrsa. Što želite poručiti vjernicima, a i čitateljima Veza, kao pastir ove mjesne Crkve uz naš najveći blagdan?
Čestitka je vrlo jednostavna – Sretan Uskrs! Budući da je Uskrs blagdan života, blagdan radosti i veselja, pobjede života nad smrću, pobjede dobra nad zlim, milosrđa nad grijehom, u tom pravcu ide moja poruka: da ljudi imaju više radosti, više života, više zadovoljstva, da se izdignu iznad stanja u kojem se nalaze i da previše ne kukamo.
Razgovarao: Walter Salković
