Razgovor s o. dr. Stankom Škuncom, franjevcem, gvardijanom samostana sv. Franje Zadru „Bio sam svjedok i očevidac kad su neki, protiv Crkve i svećenstva nahuškani aktivisti iz Novalje, fizički napali mog strica o. Silvestra.“
Za svećenika sam zaređen u Zadru po polaganju ruku nadbiskupa Mate Garkovića, a mladu misu sam slavio u Novalji 12. travnja 1964. U to se vrijeme još misilo po starom obredu i glagoljalo, pa sam tako bio svjedok ovog za liturgiju prijelaznog vremena. Slavljenički objed bio je u obiteljskoj kući, pa se moralo za tu zgodu rušiti sobne pregrade. Bilo je nepojmljivo imati mladomisnički ručak u nekom restoranu koji su bili u državnom vlasništvu.
Nastavili ste studij. Koji?
Da. Naša Franjevačka provincija sv. Jeronima imala je tada klasičnu gimnaziju u Splitu na Poljudu, pa su odgovorni smatrali da treba osposobiti profesora za klasične jezike: latinski i grčki. Dok sam spremao prijemni ispit, u Rimu se otvarao Pontificium institutum altioris latinitatis – fakultet za klasične jezike, pa sam poslan umjesto u Zagreb u Rim. Crkva se na to odlučila nakon što je već bilo jasno da se latinski ukida u liturgiji i uvode narodni jezici. Latinski se smatrao crkvenim jezikom i da bi ga se na neki način spasilo, osnovan je u Rimu ovaj institut. Uz teologiju latinski je i danas potreban za druge discipline, kao što su: filozofija, medicina, biologija i povijest. Institut koji sam pohađao bio je među posljednjim crkvenim institucijama u kojoj se na latinskom predavalo, pisalo i polagalo ispite. Tu sam diplomirao, latinski napisao i obranio doktorsku disertaciju o našem humanističkom pjesniku Iliji Crijeviću iz Dubrovnika.
Uslijedile su službe. Profesorske ili pastoralne?
Rekao bih da sam se paralelno bavio nastavom u školi i pastoralom. Na jesen 1970. godine došao sam u Split i predavao na franjevačkoj srednjoj školi. Budući da je broj zvanja vidno padao, brzo se ugasila naša škola. Imenovan sam župnikom naše novoosnovane župe u Splitu.
Dakle, župničko iskustvo?
Služba župnika bila mi je draga i uzbudljiva svećenička djelatnost, posebice u okruženju nebodera i »kineskih zidova», u kućama sa skoro tisuću stanovnika, tako da je trebalo posvetiti cijeli dan za blagoslov jedne kuće, iako mnogi nisu primali blagoslov. Bilo je i neobičnih slučajeva. Prilikom kucanja na jedna vrata žena je odgovorila: «Hvala, mi smo oficiri.» Nekoliko katova niže naišao sam na žene za kavom, a među njima i onu koja je prije odbila blagoslov. Sve su pratile blagoslov i tiho molile. Nakon blagoslova približila mi se i rekla: «I ja bih blagoslovila, ali mi je muž kod kuće.» «Ne brini, reče treća, ja ću ga pozvat kod mene na kavu». Tada smo se popeli i blagoslovili i onaj prijašnji oficirski stan. Ili, kad se nađe u kući samo muž koji nema veze s Crkvom, zbunjeno kaže: «Nje nema!» Uvečer kad se umoran vratiš kući imaš što pričati ostaloj braći.
Vaše daljnje službe
Moj se život odvijao na potezu: Split – Pula – Zadar i to u dva navrata. U Puli sam 1976. preuzeo službu župnika i gvardijana u župi sv. Antuna kod Arene. Pula je vjerski veoma zapuštena, jer je to grad koji je nakon odlaska Talijana s dolaskom mornaričkih časnika iz cijele ondašnje Jugoslavije promijenio svoju fizionomiju. Tu je bilo teže pastoralno djelovati. Ljudi su bili uplašeni, bojali su se za radno mjesto i slabije su kontaktirali s nama svećenicima. Mi, fratri samostana, imali smo dosta posla, jer se lijepa i monumentalna crkva sv. Antuna nalazi na atraktivnoj poziciji ponad Arene, pa ljudi rado dolaze iz svih dijelova grada. U to vrijeme u apsidi crkve napravili smo veliki mozaik Krista pobjednika, rad Josipa Botterija. Zatim, vjeronauk za sve uzraste, pripreme za sakramente, ispovijedi.
«Drugovi» ni ovdje nisu mirovali, pa su nam činili razne neprilike. Kad smo, npr. priredili letak za blagoslov kuća, stigla je stroga opomena i prijetnja.
Sjećate li se nečeg posebnog iz tog vremena?
Da. Jednom se pojavio stariji svećenik i jedan stariji bračni par iz Italije. Kažu da su spremni naviještati Evanđelje putem pouka za odrasle. Rekao sam im da to mi redovito radimo, a da je kod njih i pitanje nepoznavanja jezika. Odgovorili su da imaju prevoditelje.
Nakon razgovora pozdravili smo se. Dvije godine poslije došla je sa sličnom ponudom Puljanka iz Italije župniku pulske katedrale, don Premati. On je prihvatio ponudu, kao dekan pozvao ekipu njihovih katehista na mjesečni susret svećenika dekanata. Bili su to katehete iz Neokatekumenskog puta. Trojica nas svećenika omogućili smo im održavanje kateheza. Smatrali smo da je to jedna vrsta misija, pogodnih za ovo vrijeme. Nakon izvjesnog vremena katehezu su se držale u katedrali, a ja sam iz znatiželje pošao slušati. Osjetio sam jednu svježinu u tom naviještanju, riječ koji izlazi iz srca, iz uvjerenja. Stoga sam prihvatio kateheze i uvidio da se ne radi samo o katehezama, nego i o zajednicama u kojima se ljude želi dovesti do zrele vjere. Tako se i u našoj župi formirala zajednica koja je imala tjednu službu riječi, a subotom navečer Euharistiju i pričest pod obje prilike. Smatram da je to je vrlo intezivna ketehizacija odraslih, neophodna za naše vrijeme i prava je šteta da su je župnici moji nasljednici jedva ili preko volje zadržali. Činjenica da su Neokatekumenski put odobrili i preporučili svi noviji pape i da daje velike plodove. U našem samostanu ovaj je put osobito zavolio i cijeni naš starina o. Berard Barčić iz Kampora koji broji 104 godine.
Uslijedile su druge službe…
Poslije sam u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru predavao latinski jezik i počeo se više baviti crkvenom poviješću. Istodobno sam bio kapelan časnih sestara. Zatim sam premješten u župu Srca Isusova u Zadru. Tu sam proživljavao sve strahote ratnih razaranja i granatiranja, često bez vode i struje i u neprestanom strahu. Hvala Bogu nije se kod nas dogodilo ono najgore, ali se, nažalost, u blizini dogodila Škabrnja. Morao sam preuzeti službu župnika u Trogiru. Rat je huktao, mase izbjeglica u gradu, rad Caritasa je jačao. Predavao sam vjeronauk u župi i u školi. Trogir je grad liberalaca i slabih vjernika. Tu bi trebalo pastoralno «zaorati». Nakon nepune dvije godine iz Trogira ponovno mi dodijeljuju službu župnika na Poljudu u Splitu. Uz ostala zaduženja držao sam vjeronauk i u Pomorskoj školi. U slobodno vrijeme nastavljao sam proučavati i pisati o našoj franjevačkoj prošlosti. Nakon šest godina opet sam premješten u Pulu, sada kao župni vikar i rektor svetišta Majke Božje od Milosti u Šijani. Taj me posao ispunjao kao svećenika. Zapazio sam da je Pula malo vjerski živnula, radi izbjeglica koji su ovdje došli i ostali. Istodobno sam predavao latinski u Medicinskoj školi i u bogoslovnom sjemeništu «Redemptori Mater».
Sada ste opet u Zadru.
Po četvrti put vratio sam se u Zadar, gdje sam kao dječak započeo svoj redovnički život, a čini mi se da ću ga ovdje i završiti. Obavljam službu gvardijana samostana sv. Frane koji se nalazi na atraktivnom položaju blizu mora i famoznih «morskih orgulja», koje jače tule, što je more uzbibanije. Ovdje se manje bavim pastoralnim radom jer nismo župa. Uglavnom je to korska molitva, misa, propovijedi, ispovijedanje i pomaganje župama. Crkvena prošlost me zaokupira.
Objavili ste više knjiga.
Osim već spomenute disertacije, napisao sam dvije knjige iz povijesti naše franjevačke provincije, zatim o povijesti Novalje i redovništva u Istri, o sv. Antun u Puli i manju knjižicu naslovljenu: «Novaljska ruža», a govori o Rini Palčić. Ovih mi dana izlazi iz tiska knjiga: „Povijest Crkve u Istri“. Osim navedenog, objavio sam više od 30 radova u raznim znanstvenim revijama, a dvanaest sam godina suradnik lista Ladonja. Pišem i feljton «Histria sacra» – sveci i svetački likove Istre kroz vjekove.
Vidi se da Vam leži povijest. Na kraju, imate li još što poručiti čitateljstvu?
Volim svoje zvanje i čini mi se da je ovih pedeset godina svećeničkog života u službi Gospodinu začas prošlo. Kad vidim muke ljudi u svijetu, rekao bih da smo mi od mnogočega pošteđeni, da smo već ovdje na zemlji «tetošeni» od Gospodina. Htio bih potaknuti mlade da se ne boje izabrati svećeničko ili redovničko zvanje, koje ima i svojih teškoća, ali da ono čovjeka ispunja ako ga se srcem prihvati.
Razgovarao: A. Bozanić
