Treba prijeći s riječi na djela jer nam je voda došla do grla!
Od 25. rujna do 1. listopada 2016. godine u Cresu su održani 25. Dani Frane Petrića, međunarodni interdisciplinarni skup kojeg organizira Hrvatsko filozofsko društvo. Sastojali su se od dva simpozija: jednog na glavnu temu skupa, a ove je godine to bio “Jezik i spoznaja”, te drugog koji u žarištu ima Frane Pretrića, a ove je godine nosio naziv “Hrvatska filozofija u interakciji i kontekstu”. Paralelno s drugim simpozijem već se četvrtu godinu zaredom odvija projekt popularizacije znanosti “Znanstveni inkubator: Trening za znanstvena istraživanja”, a Dane Frane Petrića prati i niz drugih događanja kao što su primjerice predstavljanja recentnih filozofskih izdanja.
Na Petrićevim Danima u Cresu redovito sudjeluju teolozi s hrvatskih i stranih sveučilišta, a ove su godine svoja izlaganja pripremili Josip Olić i Nenad Malović sa zagrebačkog KBF-a, Stjepan Radić s KBF-a u Đakovu, te fra Luka Tomašević iz Splita koji je održao predavanje „Franjevačka integralna ekologija kao podloga enciklike Laudato si’ s posebnim osvrtom na ekologiju dalmatinskih franjevaca“. To predavanje ponukalo nas je da s fra Lukom porazgovaramo o važnosti ekologije, doprinosu Crkve ekologiji i još se jednom prisjetimo važnih poruka iz najnovije papine enciklike.
KV – Danas o ekologiji svi govore i rijetko će tko javno priznati da se ne obazire na zaštitu okoliša, no kako je sve počelo? Možemo li reći da je i ekologija, kao i mnoge druge znanstvene discipline, nastala u okrilju Crkve?
Možemo reći da su prva razmišljanja o svijetu i životu nastala u okrilju Crkve i to u srednjem vijeku počevši sa sv. Augustinom još u ranom kršćanstvu. Istu je poruku sv. Franjo izrazio svojom Pjesmom stvorenja, a teološki ju je prvi razradio sv. Bonaventura. Sve to papa Franjo točno navodi u svojoj enciklici. Ali tu se ne radi o problemu ekologije u današnjem smislu, nego je to problem života i stvorenja uopće. Sv. Franjo, prema mome mišljenju nadahnut sv. Augustinom, smatrao je sve bratom i sestrom, tj. svemu je dao jednak bitak jer sve ima svoje dostojanstvo. Odakle? Dostojanstvo je od Boga! Svi smo mi stvorenja, to nam je zajedničko, stvoreni smo. I to je to dostojanstvo – Bog je garant života i vodi život i treba uklopiti sva bića u taj život jer svi imamo jednaka prava na život. Ta teološka augustinsko-franjevačka ideja razvijena je u moderno doba, ali je originalno nastala već kod sv. Franje Asiškoga. Dakle, može se reći da je u okviru Katoličke crkve započet taj vid ekoteologije.
KV – Je li uopće trebalo ekološki promišljati u vrijeme sv. Franje dok svijet nije bio ugrožen znanstveno-tehnološkom nadmoći nad prirodom, kao što je to nužno danas kad, kako ste napisali, „tehnologija stvara svoj vlastiti svijet“?
Razlika je jedino u tome što je moderna ekologija i sve što mi govorimo, pa i ovaj moj nastup ovdje, u Cresu, zapravo iz nužnosti jer nam je došla voda do grla. Prijeti nam opasnost da se uguši život, da nestane. Dočim stariji teolozi poput sv. Bonaventure ili sv. Franje (iako on nije pravi teolog već mističar koji intuitivno teološki misli) ne gledaju na taj način na život već gledaju odakle začetak života da bi slavili Boga. Zašto? Jer sve živo slavi Boga, a neživo ne slavi Boga. Zbog toga je franjevačka ideja integralna i Papa je preuzima u svojoj enciklici: ona govori o sveobuhvatnom životu koji je sam po sebi postavljen i dalje se razvija. Ovaj svijet nije savršen kao što je rekao sv. Toma, ovaj se svijet razvija onako kako je čovjek htio. Bog je svijetu dao začetke, a čovjeku je dao razum. Zbog toga je čovjek postavljen kao upravitelj, a ne gospodar i tu je on jednak svim živim bićima.
KV – Prema izvještaju o stvaranju „čovjek je gospodar svega stvorenoga“, no ne u smislu da smije raditi sve što hoće?
Danas postoje dvije teološke slike. Prva je tomistička, aristotelovska, prema kojoj je sve što je stvoreno savršeno. I taj bitak se samo razvija. Taj svijet nema puno nedostataka i za sve što se događa kriv je čovjek jer ne odgovara savršeno na ono što Bog od njega traži. Taj mit je u moderno doba propao jer ovaj svijet nije savršen. Nije samo čovjek uzrok degradacije okoliša, života i prirode. Otkud onda prirodne katastrofe? Znanost danas otkriva da mi stalno putujemo kroz svemir, nailazimo na druge atmosfere i sve to utječe na nas. Dakle, franjevačka teologija želi ući u svijet egzistencijalno, a ne esencijalno jer nije sve predodređeno i dato, svijet nije savršen. Nije potpuno ni iz Božjih ruku izašao savršen jer Bog mu je dao zamah i pravila, a on se dalje razvija. Moderna teologija smatra da smo danas odgovorni za boljitak ili nazadak ovoga života i ovoga svijeta, mi ga moramo voditi ka savršenstvu. Dakle, ovaj svijet nije savršen, čovjek nije savršen, ni jedno stvorenje nije savršeno, ali ide prema tome. Punina je kad bude Bog sve u svima.
KV – Svijet je svjestan da se nalazimo usred ekološke krize – sami ste rekli da nam je voda došla do grla. U takvim okolnostima pozitivno je odjeknula Papina enciklika, no ne radi se o nečem novom u Crkvi jer je osnovni problem kršćanstva uvijek isti: život u svijetu se ne odvija prema iskonskoj Božjoj nakani. Rekli ste i da je zadatak teologije da daje nove odgovore na nova izazove. Kad su teolozi prvi put reagirali na te izazove vremena, kad je nastala ekoteologija?
Možemo reći da je nastala sedamdesetih godina 20. stoljeća kada je upućen prigovor nekih znanstvenika da je zapravo kršćanstvo, zajedno sa judaizmom, krivo za ekološki problem jer Bog je dao čovjeku vlast nad svime da upravlja svijetom kako hoće. Čovjek je upravljao krivo, dakle, kršćanstvo je odgovorno. Ta ideja je nastala u Americi pa se proširila na Europu. Tada Katolička crkva počinje razmišljati, prvo pojedini teolozi, a kasnije na razini papinstva. U Americi je zanimljiv pokret napravio veliki benediktinac Thomas Berry koji je Teilharda de Chardina prepričao na moderan jezik. Time je odgovorio na mnoge izazove i tako je nastala ekoteologija.
KV – Dakle, teolozi su reagirali sedamdesetih, a kad je prvi put poslana poruka s razine papinstva?
Sada po prvi put imamo encikliku, dakle vrhovno redovito naučavanje upućeno svim katolicima, ali i svim kršćanima i svim ljudima dobre volje. Enciklika obzanjuje ono što Katolička crkva službeno misli o tom problemu. Enciklika je obvezna za katolički svijet. No ona nije nastala odjednom. Imamo već kod Pavla VI. razgovore i intervente, a o ekološkom problemu progovara i u apostolskom pismu Octogesima adveniens 1971. godine. Papa Ivan Pavao II. je bio glasovit po svojim porukama za Dan mira, na Novu Godinu, a tijesnu povezanost između ekološke i moralne krize naglasio je u poruci 1990. godine pod naslovom Mir s Bogom Stvoriteljem – mir s cjelokupnim stvorenjem. Benedikt XVI. je ekološkom problemu i etici posvetio poruku za Dan mira 2010. godine koju je naslovio Ako želiš njegovati mir, čuvaj stvoreno.
Za sve nas koji se bavimo tim problemom nedostajao je upravo jedan takav papinski pogled na temu. Ova enciklika donosi tzv. treći ekološki put. Prvi ekološki put je put jednostavnih naroda s Anda i drugdje koji ubiru onoliko koliko im treba. Drugi put je industrijsko društvo, a kad smo vidjeli što sve ono ugrožava tražimo zakone za zaštitu i pravila ponašanja. Ovo je treći, integralni put, kroz odgoj za odgovornost, za život. I preko tog odgoja svih ljudi bez obzira na vjersku pripadnost može se spasiti čovječanstvo od katastrofa koje mu prijete. To je bit enciklike.
KV – To je osnovna poruka enciklike?
Da, to znači da smo svi odgovorni da učinimo nešto, da promijenimo način ekonomskog gomilanja, zagađivanja, promijenimo u korist života, nemojmo samo u svoju korist raditi nego u korist života općenito.
Danas se u centar postavlja život, bios. Govori se o biocentrizmu nasuprot antropocentrizma kod kojeg je u središtu čovjek. Upravo je čovjek kriv za ovakav razvoj svijeta, bio je previše sebičan i iz sebičnosti je radio kako njemu odgovara. Nije pazio kako drugim bićima odgovara, nije pazio na njihovo dostojanstvo. I sada dolazi vrijeme kad bi taj čovjek, antropos, morao preokrenuti cijeli bitak i postaviti u centar bios, život. Postavlja se pitanje kako će se to odraziti na Katoličku crkvu koja je antropocentrična. Veliko je pitanje koliko je Crkva isključivo antropocentrična. Točno, u središtu je spasenje čovjeka, ali i svijeta, a svijet je život. Krist na jednom mjestu veli: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“. Dakle, moramo i u Crkvi početi mijenjati paradigmu. Jasno da je čovjek u središtu jer čovjek je Božje biće, ali on je stvoreno biće, nije samostalan i ne odlučuje o svemu, on mora položiti račun svoga upravljanja. To čini enciklika Laudato si’ – analizira cjelokupnu stvarnost i govori što nam je činiti. Hoćemo li mi svoju kuću uništiti? Ili trebamo nešto učiniti zajedno kao ljudi? To više nije pitanje religije, vjeroispovjesti, to je pitanje čovječnosti. Trebamo li poštivati svaki život ili ga ne poštivati? Ima više vrsta života, ali treba poštivati život općenito. Tu dolazimo do pojma integralne ekologije koja integralno gleda na život, prema kojoj je cjelokupni život povezan – ne može se taknuti jedno, a da se ne naruši sklad cjeline.
KV – Rekli ste da nam je to nedostajalo i da smo sad dobili s najviše razine učiteljstva encikliku koja šalje jasnu poruku. To je poruka Crkve koja nama vjernicima govori kako se moramo odnositi prema svemu stvorenome. Koliko će ljudi tu poruku shvatiti i prihvatiti, ako znamo da se i neke druge važne poruke, kao što su one koje govore o odnosu prema Bogu ili bližnjemu, ne provode u potpunosti.
To je isto jedan od križeva teologije. Mi znamo da ovaj svijet nije onakav kakav je izašao iz Božjih ruku, ali znamo da smo dužni voditi ga prema savršenstvu. Dakle, koja je uloga pape Franje i svakoga Pape kao vrhovnog poglavara Katoličke crkve? On mora upozoriti na problem. On mora kazati svakom čovjeku dobre volje: Čovječe, zamisli se, je li dobro to što radiš. Tko od toga ima koristi i štete? Koje posljedice imaju moja djela? Moramo biti odgovorni jer dolazi trenutak kad će se Zemlja pobuniti jer nestaju biljne i životinjske vrste.
Kaže papa Franjo u svojoj enciklici Laudato si’ „naša majka Zemlja je duboko ranjena“. Ona je ranjena našom nebrigom, našim zločinom prema njoj. I treba tu ranu liječiti. To je poruka Papine enciklike. Tko je pozvan liječiti? I vjernici i nevjernici! Jesu li je ranili vjernici? Jesu! Kao i svi drugi ljudi. Mi nismo izuzeti od grijeha, mi smo grešni kao i svi drugi ljudi.
Preko ove enciklike o životu traži se jedinstvo kršćana. Ali možemo doći i do muslimana, hindusa i svih ljudi jer ona govori o zajedničkoj kući, majci zemlji koja je ranjena i koja trpi. Majku svi ljudi vole pa pokažimo to onda. Vrijeme je da to pokažemo djelima jer je vrijeme deklarativnih govora prošlo.
KV – Znanstvenik ste i svećenik, franjevac. Mnogi su svećenici bili znanstvenici, a danas su mnogi znanstvenici praktični vjernici. Zbog čega se kod nas toliko potencira sukob znanosti i vjere?
To je moderan sukob, kod nas potenciran razvojem materijalističkog marksizma gdje se smatralo da Crkva ne zna što je znanost, da teologija nije znanost. A to je negiranje povijesti. Prva znanost je nastala u krilu Crkve, prva sveučilišta je osnivala Crkva, a oko teologije su se formirale druge znanosti. Crkva nije nikad bila protiv znanosti. Ona je preferirala filozofiju jer tada nismo imali mogućnosti za prodiranje u esencijalni svijet, nismo primjerice mogli ući u molekulu. Nisu tadašnji znanstvenici za to krivi jer su se ta znanja malo-pomalo razvijala. Ali su oni postavljali pitanja i tražili na njih odgovore i tako je nastala znanost. Trebalo je vremena da se te znanosti osamostale. Možda se krivo smatralo da je teologija savršena. Ali i teologija je znanost kao i druge, te se i ona razvija. Pokušava dati odgovore na konkretna pitanja čovjeka i života u konkretnom povijesnom trenutku. Mi teolozi imamo, a to druge znanosti nemaju i na tome sam osobno zahvalan Bogu, mi imamo sigurnost objave. Ja znam da je Bog govorio i kazao nam neke istine. Ona objava nije mogla znati da će postojati mogućnost oplodnje u epruveti. Ali danas ja to znam i moram dati na to odgovor. I moram ga dati u svjetlu dostojanstva vjere: tko je čovjek, tko je osoba? To je isto pitanje koje je postavljao Aristotel, ili sv. Toma, ili sv. Bonaventura, ili bilo koji filozof prošlosti, a ja ga danas postavljam. I svaki ga čovjek postavlja na svoj način. Dakle, svijet nije savršen već mu mi moramo pomoći da postane savršen, da se razvija. I odatle evolucija. Često puta se govori da je Crkva protiv evolucije. To nije istina. Danas je jedan od najaktualnijih filozofa i teologa Teilhard de Chardin (1881.- 1955.), isusovac, koji je već u ono doba branio evoluciju. To je sasvim prirodno i normalno jer sve se razvija, samo tome treba dati smisao, treba to voditi. I to je nova ideja u teologiji – čovjek je voditelj stvorenoga. Jer on ima intelekt, ima razum, nitko drugi nema takav razum. On je po tome najsličniji Bogu i on je Božji namjesnik, zastupnik, slika Božja. On treba zato biti odgovoran za taj bitak. Bog mu ga je povjerio da zajedno idu do savršenstva koje će nastupiti kad Bog bude sve u svima. Ali ne znamo kad će to biti i ne znamo što će se sve događati do tada.
KV – Kako ste se Vi počeli baviti ovom temom, kako je vas počela zanimati ekologija?
Imao sam za profesora fra Juru Radića, svjetski priznatog stručnjaka iz područja malakologije, botanike i ekologije. U Makarskoj je osnovao muzej školjaka, najslužniji je za osnivanje Parka prirode Biokovo, utemeljio je Biokovski botanički vrt… Sredinom osamdesetih godina fra Jure je objavio prvi članak o ekologiji na hrvatskom jeziku Sakralna ekologija znak vremena, a sakralna ekologija je ono što danas zovemo integralna ekologija. Dakle, tu ideju sv. Franje, bratstvo sa svime stvorenome, on je želio pokazati i nas je učio tome. Fra Jure Radić je već bio starac kad sam ja došao u Makarsku i ja sam ga ponovno aktivirao, zajedno smo držali razmatranja o ekologiji i bioetici svim fratrima.
Njemu je gimnazijski profesor bio fra Jozo Olujić koji je doktorirao biologiju, bio je najveći poznavatelj puževa, pronašao mamutove kosti kraj Sinja, osnovao prvi herbarij u Hrvatskoj. A prije fra Joze Olujića bio je fra Jozo Malić, isto bečki đak. Makarski franjevci puno su dali hrvatskoj znanosti.
Fra Jozo Olujić je bio povezan s europskim stručnjacima i objavljivao je članke u njemačkom časopisu Malakologie. I što je najžalosnije 1944. godine su ga partizani odveli i ubili, ne zna se gdje mu je grob.
