Budućnost pripada onima koji vole život, koji vole djecu…
Zlatomisniče, prije pedeset godina postali ste svećenik. Recite nam najprije nešto o onom vremenu kad ste se odlučivali za taj poziv i motivima koji su vas vodili prema svećeništvu.
Potječem iz obitelji u kojoj se rodilo sedmero djece. Sjećam se djeda s molitvenikom u ruci. Pomogao mi je u učenju dok se još na pločicu pisalo. U obiteljima se molilo krunicu, nedjeljom se išlo u crkvu. Rado sam služio kod oltara. Iz takvog sam ozračja krenuo u sjemenište. Dva razreda sedmoljetke završio sam u Rabu idući pješke, kajićem ili brodićem. Često smo mokri stizali u školu. Župniku sam iz grada nosio hostije. Sjećam se ratnih godina kada je djed spašavao ćaću kod Nijemaca. Morali smo seliti u drugi kraj sela blizu Sv. Damjana. Pamtim kako se šaputalo da župnika treba utopiti. Sjećam se usijanih glava „AFŽ“-a i skojevaca. Ćaću su špijunirali i vršili na njega pritisak. Ostao je čvrst uz Boga i crkvu. Često je ponavljao: „Dica, Bog će pomoć!“ Pamtim vlč. Viktora Pičuljana. Držao nam je vjeronauk i zagonetno je umro veoma mlad. Lijevo i desno od crkve u Barbatu je bilo samo trsje. Procesija „s križi“ se održavala usprkos svim poteškoćama i malom odazivu ljudi.
Sigurno ima i zanimljivih zgode iz onoga vremena?
U završnom razredu gimnazije pozvan sam u vojsku. U dva tjedna položio sam razred i maturu. U vojsci su mi nudili školovanje u zamjenu za napuštanje sjemeništa. Bilo je prijetnje: „Znaš, mi možemo i drugačije!“ Vrativši se sa odsluženja vojnog roka započeo sam studij na Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu. Zvanje je sazrijevalo uz pomoć duhovnika.
Kako je izgledala vaša mlada misa?
Poslije stjecanje diplome i ređenja slavio sam Mladu misu u rodnom Barbatu na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja 1964. Bilo je lijepo i radosno slavlje u crkvi i u obitelji. Župnik pop Božo Matejčić uvježbao je djecu, a mnogo je ljudi radosno sudjelovalo. Propovijedao je o. Pero Bulat. Pobožne su žene molile za duhovna zvanja, zato je u Barbatu u proteklom stoljeću bilo sedam duhovnih zvanja. Sveta se misa slavila na staroslavenskom jeziku, uz pučko pjevanje.
Pošli ste na prvu službu. Kako je onda bilo?
Prvu sam službu započeo u Nerezinama u zajedništvu sa don Mihovilom Prendivojem. Brinuli smo za Osor i Sv. Jakov. Fratri su držali samostan i crkvu. U tijeku je bio 2. vatikanski sabor kad je u liturgiju uveden živi jezik. Sjećam se kako je jedan Nerezinac primijetio: „Dugo smo čekali!“ Naime, u vrijeme talijanske okupacije na ovom je području hrvatski jezik bio gušen. U to je vrijeme bilo protjerano 27 svećenika glagoljaša. Ne zaboravimo da su na ovom području u poratnom vremenu narodu služili franjevci Provincije sv. Jeronima iz Zadra. Ljudi ih se rado sjećaju i spominju.
Gdje ste sve službovali?
U proljeće 1965. godine premješten sam u Veli Lošinj, gdje sam ostao deset godina. Djelovao sam zajedno s don Bogdanom (Diodatom) Kosovićem, starijim župnikom. Primio me u svoju kuću. Kad se uredio crkveni prostor u kojem su prije boravili trećoreci, nastanio sam se tamo. Poslije Prvoga svjetskog rata fašistički je režim protjerao fratre glagoljaše iz ove kuće i pobacao im knjige. I danas kuća služi za župni stan.
U Domu umirovljenika radile su č. sestre milosrdnice. Sve se radilo ručno. U mjestu je bila bolnica za bolesnike s dišnim teškoćama i psorijazom, s mnogo pacijenata. Uz brigu za starije, djecu i mlade, u mjestu je trebalo voditi skrb za više crkava. Crkva je nedjeljom bila puna. U ljetnim mjesecima u župnoj kući nalazili su smještaj grupe srednjoškolaca i studenata iz Zagreba sa svojim svećenikom. Znalo je biti oko 30 osoba. Bilo je pjesme, igre, predavanja i duhovnih sadržaja sa sv. Misom. Čuvarima komunističkog jednoumlja smetalo je ono što se zbiva u kući, a glavni im je krivac bio sam župnik. Tada je živnuo rad Caritasa, a u kući je bilo mjesta i za Caritasovu djecu iz Oborova. Upriličen je raznovrsni program s djecom: izleti, prikazivanje filmova i koncerti. Stari župnik don Bogdan Kosović umro je 1968. godine, a sljedeće je godine preminuo župnik na Iloviku don Mirko Kordić. Morao sam preuzeti brigu i za Ilovik. Kroz neko vrijeme su boravili sa mnom i vlč. Anton Zazinović te vlč. Dinko Deželić. U jesen 1975. godine postao sam župnik u Mundanijama i kapelan u Rabu i ostao sam na toj službi samo dvije godine. Sljedeće desetljeće proveo sam u službi kapelana u Puntu i Staroj Baški, te župnika u Korniću. Puno sam naučio od popa Mika Radića. Bili su tamo pop Pere Žic, pop Alojzije Ragužin i uvijek uslužne č. sestre karmelićanke. Privremeno sam šest mjeseci upravljao župom Novalja, gdje je bio kapelan Anton Bozanić, te umirovljenici pop Pave Badurina i pop Josip Kunkera. Župnika u Puntu zamijenio je vlč. Dinko Justinić, pa sam neko vrijeme proveo s njime. Godine 1987. došao sam u Mali Lošinj, gdje sam uz kapelanski službu, preuzeo i brigu za župe Ilovik i Unije. Uslijedila je dugogodišnja plovidba (i let na Unije) do ovih malih i dragih zajednica. Do 2008. godine u Malom Lošinju su se mijenjali župnici: don Valter Župan, pop Ive Jurasić, vlč. Anton Valković /privremeni upravitelj/ i vlč. Anton Bozanić i osam kapelana. Kroz to sam vrijeme pola godine zamjenjivao župnika Petra Kordića u Supetarskoj Dragi. Bilo je to vrijeme urušavanja komunističkog jednoumlja i nastanka Republike Hrvatske. Lošinj je bio pun prognanika i izbjeglica iz ratnih područja. Zaživio je rad Caritasa, vjeronauk za novodošle, katekumenat, a istodobno svećeničko zajedništvo, suradnja, pomaganje i druženje u različitostima osoba.
Biste li mogli izdvojiti najteže i najljepše momente iz vašeg 50-godišnjeg svećeničkog djelovanja?
Drago mi je sjetiti se dobrih ljudi i vjernika u župama gdje sam boravio i služio: Nerezine, Osor, Sv. Jakov, Mali Lošinj, Veli Lošinj, Ilovik, Unije, Mundanije, Rab, Supetarska Draga, Punat, Novalja, Kornić, Stara Baška i sada Susak. Premda je bilo teško ploviti po nepovoljnom vremenu, radosno sam išao na Ilovik 27 i Unije 21 godinu. Ljudi su čeznuli da im svećenik dođe. Netko na Unijama reče: „Jedino nam pop redovito dolazi!“ Bilo je poteškoća, ali pozitivna iskustva i doživljaji su jači. Ipak, čini mi se da sam najispunjeniji svećenički život proveo u Velom Lošinju u lijepim slavljima u župnoj crkvi, u susretima s ljudima, s djecom i mladima, časnim sestrama i domarima, u ljeti s mladima iz Zagreba i drugih mjesta, te s Caritasovom djecom i ostalima. Osjećao se dah hrvatskog proljeća.
Pokušajte usporediti svećenički život prije pedeset godina i danas. U čemu su razlike?
Poslije Drugoga svjetskog rata nastalo je teško vrijeme za sve; posebice za Crkvu. Strah, mržnja, špijunaža, kontrole, potajna krštenja i vjenčanja, život bez vjerskog tiska, neke su od oznaka toga vremena. Komunisti su imali prednost, a vjernici su postali ljudi drugoga reda. Dugo je to trajalo, a posljedice osjećamo. Crkva je bila uz narod. Ljudi su svećenike voljeli i, koliko su mogli, pomagali. Turizam se počeo razvijati.. Plodna polja i vinograde preplaviše lijepe kuće. Uslijed ugostiteljske užurbanosti ljeti je vjerski život olabavio. Nastao je novi izazov za Crkvu. Traži se jaka duhovnost svećenika, a istodobno blizina s ljudima.
U minulom vremenu sva su naša otočka mjesta promijenila svoje lice. Svijet se brzo mijenja. Za Crkvu je to poziv za odgovorniji vjerski život, posebice obitelji. Primjer nam pružaju naši hrvatski sveci svih kategorija; od biskupa, svećenika i redovnika do laika. Imamo divne primjere svjedoka vjere kao i one koji su umrli na glasu svetosti.
Što biste, ovom prigodom, poručili vjernicima svoje rodne župe i župama gdje ste službovali?
Pruža mi se prilika pozdraviti svoje Barbaćane i sve na Rabu, posebno vjernike u Mundanijama, Supetarskoj Dragi, u Gradu i Novalji. Do nedavno je otok Rab prirodno rastao. Kako je sada? Budućnost pripada onima koji vole život, koji vole djecu. Pozdravljam vjernike u Puntu, Korniću i staroj Baški. Najviše sam vremena proveo na lošinjskom području: Osor, Nerezine, Sveti Jakov, Veli Lošinj, a naročito po malim otocima: Iloviku, Unijama, Susku i Srakanama. Sve nosim u svom srcu i prikazujem na oltaru. Hvala na suradnji i pomoći. Molim za oproštenje ako sam koga povrijedio.
Imate li još nešto reći?
Vratimo molitvu u obitelj, poštujmo nedjelju i blagdane, primajmo sv. Sakramente, slušajmo Majku Crkvu! Krist neka nam bude u središtu života! Ne prodajmo zemlju!
Razgovarao: A. Bozanić
