Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Sveta misa se sastoji od dva glavna dijela: od službe riječi i euharistijske službe ili kako se to zna slikovito reći od stola riječi i euharistijskog stola.
Riječ Božja se međutim naviješta i tijekom euharistijske službe i to u njenom najsvetijem i najsvečanijem dijelu, tijekom pretvorbe. Riječi posvete koje svećenik izgovara nad kruhom i vinom nisu ništa drugo nego Isusove riječi s posljednje večere koje nam donose evanđelisti Matej (26,26-28), Marko (14,22-24) i Luka (22,19-20), a nalazimo ih i kod Pavla (1 Kor 11,23-26).
Stvarateljska i objaviteljska uloga Isusovih riječi u pretvorbi
Posebnost Božje riječi je da ona čini ono što kaže: “Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah“ (Iz 55,10-11). Izaijina intuicija o djelotvornosti Božje riječi na poseban način se ostvaruje upravo na misi. Isusove riječi: „Ovo je moje tijelo … ovo kalež moje krvi…“, koje svećenik izgovara nad kruhom i vinom čine ono što govore. Snagom Isusovih riječi kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova.
Uz ovu stvaralačku ulogu, Isusove riječi nad kruhom i vinom imaju i objaviteljsku funkciju. Isus najprije uzima kruh, lomi ga i dijeli učenicima, a zatim riječima nad kruhom: „Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje“, objašnjava što te njegove geste znače. Istu ulogu imaju i riječi nad vinom: „Ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga Saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha“. Ove Isusove riječi otkrivaju s jedne strane da Isusove geste koje im prethode zapravo simboliziraju njegovu smrt, a s druge strane otkrivaju nam smisao Isusove smrti. Zahvaljujući njima Isusova smrt nam se otkriva kao njegova sebedarna žrtva života za naše spasenje koja se u euharistiji sakramentalno ponazočuje, sa sobom nas sjedinjuje i u sebe nas pretvara. Bez ovih riječi Isusova smrt bila bi ogromna nepoznanica. Ne bismo bili svjesni njezine spasenjske i otkupiteljske vrijednosti i ne bismo mogli uživati njezine plodove.
Ovaj odnos između riječi i događaja važi ne samo za euharistijske geste i riječi tijekom pretvorbe nego općenito za odnos između službe riječi i euharistijske službe. Ono što se u službi riječi naviješta u euharistijskoj službi se sakramentalno slavi. Da bi slavlje spomenčina Isusove muke, smrti i uskrsnuća bilo plodonosno potrebno je pristupiti mu s vjerom i razumijevanjem koje se rađaju i osnažuju slušanjem Božje riječi.
Zašto na misi uz Novi čitamo i Stari zavjet?
Već je sveti Augustin govorio: „Novi zavjet se u Starome sakriva, a Stari u Novome otkriva“. Novozavjetni pisci su tumačili Isusa, njegovo djelovanje, a osobito njegovu muku, smrt i uskrsnuće služeći se Starim zavjetom. Zato Novi zavjet i Isusa ne možemo razumjeti bez Staroga zavjeta. Kako ćemo npr. razumjeti izraz „krv novoga saveza koja se za vas prolijeva“, ako nemamo pred očima sklapanje saveza na Sinaju pri čemu je Mojsije narod poškropio krvlju životinjskih žrtava kao i proročanstva proroka Jeremije i Ezekiela o novom savezu?
S druge strane, bez Novoga zavjeta u opasnosti smo da Stari zavjet shvatimo površno, na ljudski način. Budući da su proroci naviještali dolazak Mesije kao onoga koji će uspostaviti Božje kraljevstvo na zemlji, mnogi su u Isusovo vrijeme, razmišljajući po ljudsku, smatrali da će Mesija biti ratnik koji će Izraelskom narodu donijeti političko oslobođenje. Svojom otkupiteljskom smrću na križu kojom je pobijedio grijeh i smrt Isus je otkrio pravi, božanski smisao starozavjetnih mesijanskih proročanstava koji se snažno razlikuje od onog ljudskog.
Usmjeren prema Kristu, Stari zavjet nam pomaže shvatiti Isusa Krista, osobito njegovu muku, smrt i uskrsnuće. S druge strane, cijeli Stari zavjet na misi biva osvijetljen Kristom koji se za nas daruje i tako postaje riječ koju nam Krist sada upućuje. Stari zavjet nas osim toga uči i unutarnjem stavu kojim trebamo pristupiti misi. Pripravljajući i najavljujući Kristov dolazak Stari zavjet žudi za obećanim Mesijom, žedan ga je kao suha pustinja vode. Na taj način uči nas da pristupamo euharistiji sa živom željom za susretom s Kristom, svjesni da smo potrebni njegova spasenja.
Euharistija i ispravno shvaćanje evanđelja
Kao što za Stari zavjet kažemo da ga možemo ispravno razumjeti tek u svjetlu Novoga zavjeta, tako i Isusa, njegovo utjelovljenje, djelovanje, riječi i čudesa, možemo ispravno shvatiti tek u svjetlu njegove muke, smrti i uskrsnuća čiji spomenčin u euharistiji slavimo. Tek nakon uskrsnuća učenici će shvatiti da se Isusove riječi: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“ (Iv 2,19), ne odnose na jeruzalemski hram nego na njegovo tijelo. Isto tako, tek nakon Isusove proslave uvidjet će da je Isusov skromni ulazak u Jeruzalem predstavljao zapravo njegov mesijanski trijumf, predviđen u Starome zavjetu (Iv 12,14-16).
U svjetlu Isusove otkupiteljske žrtve na križu svaki događaj iz evanđelja dobiva pravi smisao. Tako npr. Isusova čudesna ozdravljenja nemaju više samo cilj fizičko zdravlje bolesnih, nego postaju znakovi univerzalnog duhovnog ozdravljenja ostvarenog u njegovoj smrti. Isus nije došao da trenutno ublaži našu tjelesnu patnju, nego da nas oslobodi od grijeha i uvede u božanski život, u zajedništvo s Ocem. Ovaj cilj je za nas toliko važan da se Isus za nj predao u ruke svojim neprijateljima i podnio muku križa.
U euharistijskoj službi slavimo pashalni misterij koji baca svjetlo na čitav Isusov život. Ponazočujući Isusovu žrtvu euharistija postaje žarišna točka koja sve osvjetljava u smislu da daje konačno značenje ne samo Starome zavjetu koji Krista obećava i pripravlja nego i samome Isusu, njegovom propovijedanju, naučavanju, čudesnom djelovanju, njemu kao našem Mesiji i Spasitelju. Dakle nije samo Božja riječ ta koja objašnjava euharistiju nego je i euharistija ta koja otkriva pravo značenje Božje riječi.
