Bog mi je dao lijepi dar da ja, koludrica, iz klauzure vršim neku vrstu javne službe, na pomoći sam narodu, radim nešto za opće dobro
Vjerojatno samo mali broj stanovnika Cresa zna da u njihovom gradu postoji motriteljska postaja Državnog hidrometeorološkog zavoda, a još je manji broj onih koji znaju da taj odgovoran posao već gotovo 40 godina savjesno obavlja jedna koludrica, s. Josipa Jenko iz samostana sv. Petra.
Motrenje je postojalo u Cresu i prije mene. Ljudi iz Hidrometeorološkog zavoda željeli su osobu od povjerenja, po mogućnosti nekoga iz samostana. Pregovarali su s Majkom koja je, nakon što je utvrđeno da za motrenje ne treba izlaziti iz klauzure, pristala da to bude neka od sestara”, pripovijeda s. Josipa. Organizirana je kratka, osnovna obuka koju su odslušale sve sestre. Jedna od najmanje zainteresiranih za posao motriteljice zasigurno je bila s. Josipa. No, kako to često u životu biva, “kocka je pala” baš na nju. U početku joj je oko tehničkih detalja pomagao službenik iz Zavoda, objasnio joj je simbole koji se upotrebljavaju u motrenju, pokazao joj kako se ispunjava Dnevnik motrenja. Dobila je i pisani materijal. Nešto poput “uputa za upotrebu”. I krenula sama, 7. kolovoza 1975. godine, ne baš s prevelikim žarom. .Ali, posluh je sveta stvar”, smije se s. Josipa i pripovijeda kako se vremenom zainteresirala za posao motriteljice. Naučila je služiti se simbolima u zapisivanju, osluškivati vjetar, gledati oblake …
“Obveza mi je svakoga dana, u 7, 14 te 21 odnosno 22 sata ljeti izvršiti određena mjerenja- jačinu i smjer vjetra, tzv. suhu i mokru temperaturu (razlika između tih dviju vrijednosti daje postotak vlage u zraku), padaline, treba očitati sve termometre i zabilježiti sve pojave, upisati maksimalnu i minimalnu dnevnu temperaturu”. Kaže kako je prema podacima Hidrometeorološkog zavoda u Hrvatskoj 140 motritelja, a creska postaja jedna je od bolje opremljenih.
“Jednom godišnje dolazi mi kontrola iz Zagreba. Provjere jesu li mi svi instrumenti ispravni, poprave ili zamijene ako što treba, malo popričamo … Volim kad dođu”. Nakon tolikih godina motrenja istinski uživa u onome što radi, premda godine ipak čine svoje. Svjesna je da čini nešto dobro i na to je iznimno ponosna. “Sretna sam jer zapravo pomažem svakome tko putuje i tko se raspituje o vremenu. Ja, koludrica, iz klauzure vršim neku vrstu javne službe, na pomoći sam narodu, radim nešto za opće dobro”. Njezin rad za opće dobro prepoznao je i Hidrometeorološki zavod koji joj je 23. ožujka ove godine, na Svjetski meteorološki dan, dodijelio priznanje. Kaže kako je prije ove nagrade dobila i dvije manje, a više od uokvirenih priznanja razveselile su je knjige koje je dobila uz njih. Uz ovogodišnje priznanje umjesto knjige dobila je novčani iznos koji će njezinoj benediktinskoj zajednici dobro doći. Ponosno dodaje kako je ove godine takvu nagradu dobilo samo četvero motritelja u Hrvatskoj, a onda s još većim ponosom pita znamo li da rosu “rade za Pariz”. Kako, molim?! “Podatke o količini, učestalosti i obilnosti rose Zavod svaki mjesec prosljeđuje u Pariz. Naša postaja odabrana je baš za to, a postaje s Velebita u Pariz šalje podatke o magli”.
Lista s. Josipa urednim, sitnim rukopisom ispisane stranice Dnevnika motrenja, svi podaci su uredno pohranjeni i među samostanskim zidinama. I tako već gotovo 40 godina. Uzbuđeno okreće stranicu dnevnika s datumom 21. srpnja 2015. i pokazuje rubriku “maksimalna temperatura” u kojoj je zapisano 41,5 . Kaže kako je to najviša maksimalna temperatura ikada izmjerena u samostanskoj postaji. Pitamo ju je li joj drago što je prije toliko godina prihvatila posao motrenja. “Bog mi je dao lijepi dar – upornost u poslu. Priznajem da nisam započela motrenje s istom gorljivošću s kojom završavam, tijekom godina u upisane podatke u Dnevniku motrenja utkala sam i svoju dušu. Osjetila sam se privilegiranom što baš ja vršim tu službu. Imam teret, ali imam i radosti koje druge sestre nemaju. Odem u vrt navečer, kad sestre već spavaju. Gledam zvijezde. U kolovozu čekam da poneka padne. Jednom sam zatekla u vrtu našega psa. Ležao je potpuno opušteno, ispruženih prednjih šapa. A na njegove šape svoje je šapice ispružio jež. Pas i ježić zajedno, kao da se drže za ruke. Samo ja sam to mogla vidjeti. I osjetiti ljepotu toga trenutka”.
Sestra Josipa dugo je godina bila samostanska vrtlarica. Premda je što se tiče vrta “umirovljena”, nema dana da nije u vrtu. Prošeta kroz povrtnjak, poljubi cvijet iz cvijetnjaka, a uz osmijeh nam pripovijeda kako je nedjeljom krumpirima i rajčicama znala i zasvirati jer je negdje pročitala da te biljke vole glazbu. .Obožavam raditi na zemlji i oko nje. I nikada ne stavljam rukavice jer previše volim zemlju. želim ju osjetiti cijelim svojim bićem.”
Za koji dan i službeno će proslaviti 40 godina motrenja. e planira veliku proslavu, ali svoju službu motriteljice planira predati s. Petri koja već neko vrijeme radi s njom. A ona će nastaviti slaviti Boga u svemu što radi.
Možda će zapisati još pokoju pjesmu. Inspiraciju najčešće pronalazi u vrtu. Kaže da vrt i zemlju toliko voli da bi tamo mogla i umrijeti. U tom slučaju, kaže, ima samo jednu želju: “Da iz podnožja Tvojih nogu ugledam Tvoje lice, Bože”.
Sonja Pokupec Salković
