Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Riječ „savez“ je izraz koji se u kršćanstvu vrlo često koristi. Govorimo tako o krsnom i ženidbenom savezu. U IV. euharistijskoj molitvi se najprije kaže da je Bog u Starome zavjetu više puta ljudima „savez ponudio“ da bi se kratko nakon toga izgovarale Isusove riječi: „Ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga Saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen“. Da bismo shvatili na što Isus misli kada govori o savezu valja pogledati koje je značenje saveza u Starome zavjetu.
Savez kao dar
Stari zavjet govori o više saveza koje je Bog sklopio bilo s pojedincem, bilo s čitavim narodom. Čitamo tako najprije o Savezu koji je Bog sklopio s Noom (Post 9,1-17), zatim s Abrahamom (Post 15), potom na brdu Sinaju s čitavim izraelskim narodom, a zatim i s kraljem Davidom (2 Sam 7,1-17; usp. Ps 89,4- 5). Prvo što primjećujemo kod svih ovih Saveza jest činjenica da se radi o savezu među nejednakima: na jednoj je strani Bog a na drugoj čovjek, pojedinac ili narod. Druga karakteristika Božjeg Saveza jest da je njegovo sklapanje uvijek Božja inicijativa. Ne traži čovjek savez s Bogom, nego ga Bog nudi i to nakon što se očitovao kao spasitelj: Nou je izbavio iz potopa, Abrahama izveo iz Ura Kaldejskog, Izraelce iz Egipta, Davida učinio kraljem. Nadalje samo sklapanje Saveza Bog ničim ne uvjetuje. Noa, Abraham, Izrael, David ne moraju ništa učiniti da bi ušli u Savez s Bogom. Savez je nezasluženi dar koji Bog nudi čovjeku. Osim toga kod sklapanja Saveza samo Bog se obvezuje dajući Noi obećanje da više nikada neće biti potopa, Abrahamu da će njegovu potomstvu dati zemlju Kanaan, Izraelu obećava zaštitu, Davidu da će njegovo kraljevstvo trajati dovijeka.
Najbolji primjer ove jednostranosti i nezasluženosti je Božje sklapanje Saveza s Abrahamom u Post 15,7-20. Biblijski opis je u ovom slučaju vrlo značajan jer donosi obred kojim su se nekada sklapali i ljudski savezi. Bog Abrahamu naređuje da žrtvuje pet različitih životinja, da ih rasiječe na pola i postavi svaku polovicu nasuprot drugoj tako da se između njih moglo prolaziti. Savez se sklapao tako da bi obje strane prolazile između prepolovljenih životinja i proklinjali sami sebe neka im se dogodi isto što i rasječenim životinjama ukoliko se ne budu držali onoga što su savezom ugovorili i dogovorili. Nakon što je sve spremio za sklapanje saveza Abraham je zaspao. „Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio Savez s Abrahamom rekavši: ‘Potomstvu tvojem dajem zemlju ovu…’“ (Post 15,17). Između prepolovljenih životinja prošao je dakle samo Bog, a ne i Abraham. Bog sklapa s Abrahamom Savez, a ne Abraham s Bogom. Bog je taj koji se obvezuje obećanjem, a Abraham ne obećava ništa.
Sklapanje saveza je jednostrano i nezasluženo i u slučaju sinajskog Saveza. Obred samog sklapanja (Izl 24,3-8) sveti pisac je uokvirio odlaskom Mojsija, Arona, Nadaba i Abihua zajedno sa sedamdeset starješina Izraelovih na brdo Sinaj gdje su oni, kako kaže tekst, „slobodno…Boga motrili i jeli i pili“ (Izl 24,11). Kad bi u staro vrijeme domaćin primio nekog stranca pod svoj šator i ponudio ga jelom, to je značilo da mu nudi savez i zaštitu. Na Božjem brdu Sinaju Bog kao domaćin dozvoljava Izraelcima da u njegovoj prisutnosti jedu i piju čime im nezasluženo i bezuvjetno nudi svoj Savez, a oni ga prihvaćaju. Savezom je Izraelcima dopušteno živjeti u Božjoj blizini, a Bog se obvezuje biti njihovim zaštitnikom.
Savez kao zadatak
Darom Saveza Bog izražava prema čovjeku svoju djelotvornu naklonost i ljubav. Prihvaćajući ovakvu Božju ljubav čovjek ulazi s Bogom u savezničko zajedništvo. Premda je Božji savez prvenstveno
nezasluženi Božji dar čovjeku, on je ipak i zadatak. Sklapanje Saveza je jednostrano i bezuvjetno. Međutim zajedništvo između Boga i čovjeka koje Savez uspostavlja je obostrano. Božji dar Saveza traži od čovjeka kao odgovor uzdarje koje se sastoji u prihvaćanju Božjih zapovijedi koje objavljuju ne samo što je Božja volja za nas, nego i očituju kakav je Bog. Budući da je Bog moralno svet poziva i nas da budemo moralno sveti vršeći njegove zapovijedi i tako živimo u zajedništvu s njime (usp. Lev 19,2). Vršenje zapovijedi nije uvjet da se uđe u savezničko zajedništvo s Bogom, nego je uvjet da se u Savezu ostane. Kršeći Božje zapovijedi izlazimo iz savezničkog zajedništva s Bogom, jer se ne ponašamo po Božju.
Veza između Saveza i Božjih zapovijedi najočitija je kod sinajskog Saveza gdje se narod obvezuje da će vršiti zapovijedi koje mu je Bog dao preko Mojsija (Izl 24,7). Ova je veza vidljiva i kod drugih saveza. Npr. kod Saveza s Noom Bog obećava da više neće biti potopa, tj. da će štiti život, ali to traži i od čovjeka s kojim sklapa Savez zabranjujući mu konzumiranje krvi i međusobno ubijanje (Post 9,4-6). Savezničko zajedništvo s Bogom moguće je jedino ako prihvatimo Božji način razmišljanja i djelovanja.
Savez u Isusu Kristu kao dar i zadatak
Svi starozavjetni Savezi bili su nestalni zbog čovjekove nesposobnosti za vršenje Božjih zapovijedi. Zato Bog preko proroka obećava novi Savez (Jr 31,31-34; Ez 36,24-28) koji će biti drukčiji jer će Duh Božji osposobiti čovjeka za vršenje Božje volje. Sveti Pavao vidi ostvarenje ovog novog Saveza u nama kršćanima (2 Kor 3,3-6) koji smo po vjeri u Isusa Krista primili oproštenje grijeha, postali djeca Božja i primili Duha Svetoga koji nas čini sposobnima za život po Božju (Rim 8,3-4). Nezasluženost ovog Saveza Pavao naglašava inzistirajući na tome da se ne opravdavamo po djelima Zakona, nego po vjeri u Isusa Krista. Saveznički odnos s Bogom na koji smo pozvani po Isusovoj otkupiteljskoj smrti i uskrsnuću ne zaslužujemo nego ga primamo na dar po vjeri (Gal 2,16). Međutim da bismo ostali u savezničkom odnosu s Bogom i ušli u vječno zajedništvo s njime, ta naša vjera mora biti „ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6). A kako bi drukčije bilo i moguće ako je Bog ljubav (1 Iv 4,16)!
