Priredio: dr. Franjo Velčić
Potičući svoje svećenike i vjernike na obnovu pojedinca i društva biskup Antun Mahnić u predkorizmenom pastirskom pismu 1911. godine nije propustio uputiti svoju očinsku riječ i kršćanskim obiteljima. U duhu gesla tadašnjeg pape Pija X. „Obnoviti sve u Kristu!“ Mahnić je poručivao obiteljima:
Djelo preporoda mora se protegnuti također na obitelj i uopće cijelo društvo; jer čovjek ne živi sam za sebe, nego u zajednici s drugima, i za druge. Sijaset ima društvenih vezova, koji nas spajaju u jedno tijelo.
Tu je svakome najbliža vlastita obitelj, kojoj pripada. Preporodimo obitelj i obiteljski život! U ovu je svrhu potrebito, da bude kršćanima, koje Božja Providnost u ovaj stalež zove, svet bračni vez, neokaljan bračni život. Kršćanski supruzi neka ne zaborave što veli sv. Apostol za kršćanski brak, da je to velika tajna u Kristu i Crkvi, te da muž ima ljubiti svoju ženu kako Isus ljubi svoju Crkvu, a žena slušati svoga muža kao Gospoda. Kako ženidba nije svjetski ugovor, nego sakrament, to jest ugovor, koji se između muža i žene sklapa nadahnućem milosti uz blagoslov Božji; zato valja da i čitavim bračnim odnosom između muža i žene upravlja milost Božja, te da bračni život uza svoje mnogostruke poslove i dužnosti nosi na sebi znak ne niskog zemaljskog nego nebeskog odnosa. Zato nemojte misliti kršćanski supruzi, da je u braku sve dopušteno! I za brak ima zakon čistoće, i brak je podčinjen šestoj zapovjedi Božjoj. Bog je bračnom odnosu odredio granice; grijeh je prevršiti ove granice, često put i teški grijeh. No još nešto. Roditelji, neka ne zaborave i to, da se njihovi grijesi obično najgore osvećuju na onima, koje oni više ljube nego sami sebe – na djeci. Tu vrijedi ona riječ Sv. Pisma: „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.“ (Lk 6,43). Roditelji, hoćete li zaista biti zla stabla, hoćete li biti trnje? Žalosno dakako, kad djeca daju svojim roditeljima lošu svjedodžbu. Ponavljam: korjeniti preporod ljudskog društva ne da se ni pomisliti, sve dokle se kršćanski supruzi kao takvi ne osvijeste, te počnu dužnosti svoje vršiti, kao što od njih traži sakramentalni, vjerski značaj kršćanskog braka.
Kako treba da supruzi posvećuju svoj zajednički život, tako im valja s istom brigom i revnošću skrbiti za svoj porod. Kršćanski odgoj djece sačinjava jedan i to glavni dio obiteljskih dužnosti, što ih imaju kršćanski supruzi kao roditelji. (…) Ipak bih vas, kršćanski roditelji, rado i opet podsjetio na četvrtu zapovijed. Ta znate, kako Bog u ovoj zapovijedi nalaže djeci kao dužnost, da poštuju i slušaju oca i majku, te hoće Bog, da od ovog štovanja i poslušnosti zavisi dugi život i sreća djece na ovoj zemlji. Što odavle slijedi? Odavle slijedi, da moraju roditelji djeci samo ono zapovijedati, što se ne protivi Božjem zakonu, jer bi inače djecu koja još ne razlikuju, što je dobro, što zlo, dok su u drugu ruku poslušali svoje roditelje, ne samo navodili na grijeh nego u grijeh upravo tjerali. Isto tako i još više su roditelji dužni dobrim primjerom prednjačiti svojoj djeci, jer više djeluje primjer nego riječ, primjer čovjeka vuče za sobom, a pogotovo primjer što ga roditelji pružaju djeci, koja su, kako rekoh, po zapovijedi Božjoj dužna činiti, što čuju ili vide od svojih roditelja.
Pripremio dr. Franjo Velčić
