Susret s zlatomisnikom vlč. Petrom Kordićem

Nosio je zeleni, drveni kufer…

„Došao je kaićem na jedro, sa svojom frkavom kosom, i nosio je svoj zeleni, drveni kufer, a mi smo ga svi čekali za kamenim okruglim stolom kod rivice u Kordića,“ pričala je sestra velečasnog Petra Kordića, zlatomisnika: “Majka ga je posebno gledala jer je bio boležljiv i uvijek je bilo sve najbolje za njega.“ On je tre­će dijete od osmero braće i sestara od roditelja Mata i Jelke r. Deželjin. Rođen je u Barbatu 28. ožujka 1940. godine.

Kao ministrant u svojoj devetoj godini rado je oponašao ondašnjeg župnika don Božu Matejčića i kod kuće često pjevuckao dijelove mise kojih se sjećao pa ga je djed upitao: “Ma ča svako malo pivaš misu k’o da ćeš biti pop?“ Tada u toj dobi nije znao da se može postati svećenikom: „Pa ča ja mogu biti pop?“, a njegova je majka sve to slušala i odgovorila da može, ali tada mora biti malo bolji.

Tako je krenuo u sjemenište sa tek 11 godina. Nakon što je položio prijemni, krenuli su sa svojim očevima, vlč. Tomislav Debelić i on, dugim i napornim putem do Pazina. Parobrodom do Rijeke, a onda vlakom do Pivke i prekrcajem na drugi vlak do Divače u Sloveniji, gdje su čekali vlak iz Ljubljane koji je vozio do Pule, a oni su se trebali iskrcati u Pazinu. Za sebe kaže kako je bio maloga rasta pa je taj kofer bio skoro veći od njega.

„Kupili“ od Boga svećeničko zvanje

Ali njegovo prvo „sjemenište“ je bila njegova obitelj. Vlč. Petar Kordić udisao je vjeru i kršćanski život po primjeru oca i majke, osim Bogu, dužan je i njima za poziv na svećeništvo. U svojoj obitelji je čuo prve poticaje da se daruje Gospodinu. A može se slobodno i reći koliki su očevi i majke „kupili“ od Boga svećeničko zvanje za svoje sinove, plaćajući ga skrivenim žrtvama, možda ponekom suzom i skupim odricanjima tijekom čitava života… Sv. Ivan Bosco je rekao: „Sin sve­ćenik – to je najveći dar koji Bog može dati nekoj obitelji… Kada jedan sin postane svećenik, Isus popunjava njegovo mjesto u obitelji.“

Kako se vjerska gimnazija nije u to vrijeme priznavala, 6. i 7. razred završava u realnoj gimnaziji, a po ondašnjem zakonu prije navršenih 15 godina morao se vratiti u mjesto stanovanja te je 8. razred završio u Rabu. Imao je problema s jezicima koji su se u tim školama učili pa je tako morao ispočetka učiti francuski, pa njemački, pa je i poneki sat propustio, ali je na kraju sve dobro završilo. I u tim previranjima ga je i sve to pomalo pokolebalo, ali je ipak odlučio upisati i završiti klasičnu gimnaziju. A kada je upisao l. tečaj bogoslovnog fakulteta u Pazinu morao je poći na odsluženje vojnog roka u Skoplje u Makedoniju. Strogi režim u vojsci, gdje je svašta proživio, kaže on, samo mu je učvrstilo odluku da nastavi bogoslovni fakultet.

Školovanje je završio u Zadru, gdje prima i niže redove i đakonat. Svećeničko ređenje primio je u Supetarskoj Dragi, 29. lipnja l965. po rukama krčkog biskupa Karmela Zazinovića. Svoju mladu misu slavi u rodnom Barbatu na blagdan Karmenice, l6. srpnja. Nakon ređenja za svećenika još je trebao odslušati sporedne predmete zadnjeg tečaja bogoslovije pa je vikendom pomagao župniku u Povljani, Sutomišnici i Lukoranu na otoku Ugljanu.

Službe velečasnog Petra Kordića

Prvi dekret od biskupa Karmela dobiva za kapelana u Puntu župniku Alojziju Ragužinu a bio je pomoćnik i župniku u Staroj Baški. Nakon toga je 4 godine kapelan u Novalji na otoku Pagu kod župnika Antona Barbiša. Zatim 5 godina u Pazinu kao odgojitelj u sjemeništu, potom jednu godinu tajnik biskupu Karmelu. A onda 12 godina župnik i dekan u Omišlju. Tadašnji biskup Josip Bozanić ga je preselio u Rab kao sužupnika sa župnikom Mikom Radićem. Tu je bio godinu dana, a onda 7 godina u Loparu i od 1997. do danas u Supetarskoj Dragi.

Rado priča o svom službovanju u Novalji od l968. do l971. godine gdje je bila velika brojnost vjernika na nedjeljnim misama, kao i u Staroj Novalji. Uživao je raditi s brojnom djecom, ministrantima kojih je bio veliki broj i bili su aktivni i kao ministranti i kao sportaši i u ljetnim mjesecima zajedničko druženje uz nezaobilaznu užinu kod gospođe Anke Šuljić Boškinac. Baš u tom razdoblju je bilo dosta odaziva za duhovna zvanja. Neki su postali svećenici koji su dobri i vrijedni na službama kao profesori, župnici, a Boris Dabo i misionar u Zambiji u Africi. Iz te župe je i opatica Marina Škunca u benediktinskom samostanu u Rabu, a ima i redovnika iz Novalje.

U župi Omišalj – Njivice od 1977. do 1989. uživao je u liturgijskim slavljima i njihovim pjevanjima s elementima glagoljske ostavštine. Radio je s djecom i mladima s kojima je učio igrokaze vjerskih tema s kojima su nastupali i u drugim župama. Ponosno priča o čitačima, intelektualcima, koji su radili u Rijeci, a vikendom dolazili doma i rado su preuzimali ulogu čitača, iako su živjeli u vremenima kada to baš i nije bilo rado viđeno .

U Loparu osniva dječji zbor koji su izvodili i božićne mjuzikle na radost svih župljana. A dolaskom u Supetarsku Dragu bio je oduševljen sudjelovanjem muškaraca na nedjeljnim misama koji su ispunjavali gotovo polovicu crkve. Danas je to dosta drugačije, a i odlazak mladih iza krizme je čest pa je i samim svećenicima otežan aktivniji rad.

Razmišljamo kako je teško poći iz jedne župe u drugu, iz jednoga kraja u drugi, ali i kolike osobe upoznaje jedan svećenik tijekom svoje službe! Osobe koje nikad ne bi susreo da nije postao svećenik! I koje obogaćivanje u odnosu s tim osobama: toplina prijateljstva, poštovanje, priznanje, stvari koje uči, njihovo iskustvo koje postaje i njegovo…!

Ružica Kaštelan

Print Friendly, PDF & Email