Svečana proslava Uskrsa u katedrali u Krku

Svečano koncelebrirano misno slavlje Uskrsa, koje je do posljednjeg mjesta ispunilo katedralu vjernicima, predvodio je krčki biskup mons. Ivica Petanjak.

Okupljenima je čestitao svetkovinu Uskrsa te im se obratio prigodnom homilijom.  Ukazavši kako je velik prostor u evanđeljima dan upravo opisu muke Isusove, biskup Ivica zapitao se: „Je li Isusova muka samo njegova ili je poslužila kao savršena pozornica u kojoj su svi akteri kao u ogledalu otkrili svoje pravo lice i to svoju najnegativniju stranu?” te pojasnio: “Mnogi od njih, od najvišeg političkog i vjerskog vrha, Pilata i Kajfe, preko političkih i vjerskih stranaka, vojnika i Isusovih učenika, pa sve do razularene svjetine, »iz obilja srca svoga iznosi« ono što je najgore u njemu. U tom džumbusu nađe se pokoji normalan iz onog malog priprostog svijeta poput jeruzalemskih žena, Šimuna Cirenca, Veronike, pa čak i po neki s nekom višom stručnom spremom poput rimskog satnika, Nikodema farizeja i Josipa Arimatejca… U toj cijeloj scenografiji svijeta, Isusov lik, njegova muka i držanje, bili su potrebni kako bi cijeli svijet pokazao svoje pravo lice.”

Biskup nastavlja: “Jedan jedini kojeg ništa na ovom svijetu nije moglo pokolebati u njegovom držanju i u njegovom stavu i koji se nije spustio na razinu ni jednoga od svih tih aktera koji su igrali svoj krvavi ples i svoju prljavu igru. Jedini koji je za svu povijest svijeta sačuvao pravo, izvorno ljudsko lice i ljudsko dostojanstvo onako kako ga je Bog zamislio kad ga je stvarao na svoju sliku.

Tu je odgovor i obrazloženje Isusova uskrsnuća. Isus je morao uskrsnuti, jer da nije, sve ljudske, kršćanske, civilizacijske vrijednosti bi se pokazale promašenima. Da Isus nije uskrsnuo svi oni malo prije spomenuti bili bi u pravu, a on u krivu.

Njegovo uskrsnuće daje nadu da će se na ovom svijetu uvijek naći netko normalan, pa makar sam morao stajati nasuprot svima, ali će taj jedan normalan spasiti svijet, jer je Bog na njegovoj strani, kao što je bio i na Isusovoj.

Ako napravimo još jedan korak naprijed i zapitamo se zašto nam Isusovo uskrsnuće nije opisano tako detaljno kao njegova muka i smrt, onda mogu biti dva odgovora.

Prvi je da je uskrsnuće stvarnost koja nas nadilazi i ne možemo ju za zemaljskog života spoznati, jer prelazi iskustvene granice ovog svijeta.

Drugi je problem što mi uskrsnuće uvijek promatramo kao nešto što će doći na nekom kraju. Kad dođe kraj zemaljskog života, kad umremo, kad bude sudnji dan. To nije evanđeosko gledanje uskrsnuća. Uskrsnuće nije daleka budućnost nego sadašnjost. Uskrsnuće se ne tiče toliko mrtvih koliko živih.

Ako čitate u Svetom pismu sve što se dogodilo nakon Isusova uskrsnuća onda vidite da je Isusovo uskrsnuće unijelo potpunu promjenu u zemaljski život onih koji su Isusa poznavali. I zato su nakon Isusova uskrsnuća svi na nogama, svi su u pokretu, svi hodaju, trče, žure, putuju. Žene idu na grob, kad su vidjele prazan grob i anđele, trče s groba k učenicima, učenici trče na grob, utrkuju se tko će prvi stići, dvojica idu u Emaus nakon susreta s Uskrsnulim trče natrag u Jeruzalem.

Ako mi budemo čekali da umremo, da nam dođe kraj, da onda budemo s Kristom, onda će naš život biti potpuni promašaj. Ništa se od toga neće ostvariti ako mi sad ne živimo kao uskrsnuli, novi, preporođeni ljudi. Ne možemo pred Boga doći praznih ili prekriženih ruku i čekati nagradu uskrsnuća. Treba se potruditi, uznojiti, živce izgubiti, sa sobom i s drugima se boriti i ratovati i ne posustati ni pod cijenu života ako si na pravom putu.

Ako je potrebno poput Isusa sam protiv svih, ako znaš da je tvoj put Božji put i da se s njega ne može odstupiti ni pod koju cijenu. Onda je plod Isusova uskrsnuća već na djelu u mom životu, a nagrada za vječnost je zajamčena.”

Print Friendly, PDF & Email