Svečano proslavljena 100. obljetnica rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića

Godina koja je u Krčkoj biskupiji sva protekla u znaku obilježavanja 100. obljetnice rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, a koja je započela 14. prosinca 2019. misnim slavljem koje je u krčkoj katedrali predvodio kardinal Josip Bozanić, doživjela je svoju kulminaciju u svečanom koncelebriranom misnom slavlju koje je u istoj krčkoj prvostolnici, u nedjelju 13. prosinca 2020., predvodio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua. Na misnom slavlju koncelebrirali su: mons. Ivica Petanjak, biskup krčki, mons. Ivan Devčić, nadbiskup i metropolita riječki, mons. Đuro Hranić, nadbiskup i metropolita đakovačko osječki, mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor, mons. Dražen Kutleša, splitsko-makarski nadbiskup i koadjutor, mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup, zatim o. Ivo Martinović, provincijal franjevaca trećoredaca iz Zagreba; fra Ivica Vrbić, delegat provincijala franjevaca kapucina, postulator kauze za proglašenje blaženim i svetim biskupa Antuna Mahnića vlč. Saša Ilijić, dekani u Krčkoj biskupiji, gvardijani franjevačkog samostana u Krku i Košljunu te prior karmelićana iz Krka, kanonici krčkog kaptola i svećenici na službi u Biskupskom ordinarijatu u Krku.

Zbog poštivanja mjera koje su na snazi zbog suzbijanja pandemije, misno slavlje održano je mnogo skromnije od planiranog. Osim što je smanjen broj uzvanika, u katedrali su bili samo vjernici laici koji predstavljali svoje dekanate: Ive i Donatela Mlacović (Cres), Ana i Robert Brozić (Krk), Šime Mužić i Madina Hofmann Budinić (Mali Lošinj), s. Valentina Marinović i Sanja Dunato (Omišalj), Ivana i Nadio Kralj (Rab) i Slavica Petrinović i Nada Soldatić (Vrbnik). Ostali vjernici mogli su pratiti slavlje u ostalim prostorima kompleksa krčke katedrale: kripti, kapeli Srca Isusova te crkvi sv. Kvirina. Također misno slavlje moglo se pratiti putem Laudato TV-a te krčke kablovske televizije i lokalnih radio-postaja: Radio Otok Krk, Radio Rab i Radio Jadranka iz Malog Lošinja.

Na misnom slavlju predvoditelj slavlja mons. Lingua koristio je pastirski štap biskupa Mahnića, a korišten je, među ostalima, i njegov kalež.

Na početku misnog slavlja okupljenima se obratio biskup domaćin mons. Ivica Petanjak. Izrazio je žaljenje što se ova godina nije mogla održati onako svečano i sadržajno kao što se željelo i planiralo. To da se u našim životima mnogošto otme našim planovima i zamislima i poprimi posve novi tijek koji treba znati prihvatiti, kazao je biskup Petnjak, svjedočio je i život Sluge Božjega: „Poput Abrahama, koji je morao napustiti svoj dom i zavičaj, dolazi novi biskup u ovu sredinu, koja je unatoč svojoj malenosti, obilovala svakodnevnim izazovima uzrokovanim narodnim, jezičnim, kulturnim, političkim i svjetonazorskim, a u velikoj mjeri i crkveno-liturgijskim različitostima staroslavenskog i latinskog bogoslužja.
Kao vjernik i kao znanstvenik, a sada i kao pastir jedne mjesne Crkve, biskup Mahnić je mudro studirao i prosuđivao svoju novu sredinu, a potom donosi odluke koje nisu uvijek i nisu od svih bile prihvaćane, ali su bile tako utemeljene da ih se nije moglo oboriti.
Kao zagovornik narodnog jezika u liturgiji, kojim se služila većina tadašnjih katolika ove biskupije, Antun Mahnić je u Krku podigao staroslavensku tiskaru, osnovao Staroslavensku akademiju, izdavao nekoliko časopisa i svojim brojnim poslanicima, koje su zapravo pravi teološko-filozofski traktati, prosvjećivao i trajno formirao svećeništvo svoje biskupije.
Znao je vrijednost redovništva te je u svoju biskupiju primio i pomagao družbu koja se tek razvijala – Sestre Presvetog Srca Isusova na čelu s njihovom utemeljiteljicom, sada također službenicom Božjom, Marijom Krucifiksom Kozulić.
U franjevcima trećoredcima imao je trajne prijatelje i podupiratelje svojih djela, a u riječkim kapucinima, na čelu s dugogodišnjim provincijalom Bernardinom Škrivanićem, istomišljenike i suradnike.
Tako veliki duh ostavio je neizbrisivi trag u cijelom slovenskom i hrvatskom katoličkom svijetu i to među mladima i zato se s pravom biskupa Mahnića zove ocem Hrvatskog katoličkog pokreta i katoličke akcije, jer je u duhu sveopće obnove Crkve koju su pokrenuli papa Lav XIII. i sveti Pio X., to isto želio ostvariti u našoj sredini. Na njegovoj baštini su se nadahnjivali ne samo mladi, nego i mnogi svećenici i biskupi, pa i sveci kao što su blaženi Ivan Merz i službenica Božja Marica Stanković.
Cijela ova godina bila je u znaku ovoga gesla: Više svjetla i to zato što je biskup Mahnić tražio od svojih učenika i sljedbenika da budu svjetlo ovome svijetu, a svi njegovi suvremenici o njemu govore i pišu kao o svjetlu i luči koja je njima bila putokaz života.
Sve što je biskup Mahnić bio i sve što je činio i učinio, bilo je vođeno dubokom vjerom koja je proizlazila iz njegovog izvrsnog poznavanja Svetog pisma i žarke želje da nasljeduje Isusa Krista. Mi danas uoči njegovog stotog rođendana za nebo, želimo proslaviti ovog Božjeg ugodnika i moliti ga da poput njega i mi budemo svjetlo svojoj braći i sestrama.“

Biskup Petanjak zatim je pozdravio predvoditelja slavlja, suslavitelje i vjernike i zahvalio svima na sudjelovanju.

U homiliji, mons. Giorgio Lingua osvrnuo se na pročitano Evanđelje toga dana koje za protagonistu ima sv. Ivana Krstitelja, onoga koji je „poslan od Boga, kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo“. Kako ističe propovjednik „(Ivan Krstitelj) shvatio je da je u usporedbi s Mesijinim dolaskom sve ostalo manje važno, bezvrijedno. „Primjer njegova života, toliko strogog, toliko radikalno zahtjevnog kojim je privlačio ljude, bio je u isto vrijeme jamstvo vjerodostojnosti.
I danas ljudi očekuju od onih koji navještaju dolazak Mesije da budu svjedoci svjetla. Njihova riječ postaje vjerodostojna kad je popraćena čestitim, strogim i nadasve dosljednim životom.“
I danas moramo, ističe mons. Lingua „moliti da propovjednici budu uistinu svjedoci svjetla koji naviještaju Krista, a ne same sebe, s poniznošću Ivana koji je rekao: „ja mu nisam dostojan odriješiti remenje na obući“.
Mons. Lingua pažnju je zatim usmjerio na lik Sluge Božjeg. „Sluga Božji Antuna Mahnića bio je biskup ispred svog vremena i unaprijed je živio pastoralnu obnovu koja će doći s Drugim vatikanskim koncilom. Već je tada provodio u djelo ono što papa Franjo uporno propovijeda: Crkva u izlasku i bliskost narodu.
Dovoljno je samo pogledati njegove inicijative: izgarao je od želje da naviješta Krista zadivljujućim misionarskim žarom. Nije se ograničavao da samo oni koji idu u crkvu budu poučeni u vjeri, već je pokrenuo časopise, pisao knjige, organizirao događanja i susrete kako bi navijestio Mesiju, često svjestan da propovijeda u pustinji.
Biskup Mahnić je nastojao posvijestiti čitateljima svojih brojnih djela, – ne samo na teološkom, već i na filozofskom, estetskom polju kao i na polju političkih znanosti – da su liberalne ideje, koje su prodirale u književnost, novine i filozofiju, anticipacija današnjeg relativizma i da ugrožavaju katoličanstvo i kršćansku kulturu hrvatskog naroda i da je, stoga, od temeljne važnosti formacija odraslih kršćana, laika koji će biti sposobni utjecati na društvo i graditi kulturni identitet s dubokim katoličkim korijenima. Iz tog je razloga pokrenuo razne inicijative za laike. Posebno je zapamćen po tome što je potaknuo Prvi hrvatski katolički sastanak u Zagrebu 1900. godine iz kojeg će proizaći Hrvatski katolički pokret.
Iz ovog će Pokreta isklijati mnoge mladice svetosti, kao blaženi Ivan Merz i brojni drugi kršćani, naročito snažni i prožeti vjerom, svjedoci svjetla, svjedoci istine. Zbog njihove vjernosti Bogu i Crkvi, nemali će broj njih naići na nerazumijevanje pa čak i progonstvo, do te mjere da se neke također smatra mučenicima.
Odgojni rad i neumorna organizacijska aktivnost biskupa Mahnića odigrali su ključnu ulogu u cijelom tom procesu i stvorili su čvrst temelj, bazu koja će omogućiti suočavanje s teškim vremenima, poput onih koja su stigla neposredno nakon smrti sluge Božjega.“
Također, istaknuo je: Bila bi tragedija da se, nakon svih kušnji prošlih vremena, izgubi vlastiti kršćanski, katolički identitet za koji je plaćena visoka cijena i da se počne slijediti trendove i naučavanja koja na suptilniji, ali ne manje poguban način, pokušavaju iskorijeniti ono što je strpljivo izgrađeno na stupovima i vrijednostima poput onih koje je promicao biskup Mahnić. Bilo bi žalosno kad bi se, nakon što su se zatvorila vrata diktaturama apsolutističkih ideologija, otvorili prozori onome što je papa Benedikt XVI. nazvao diktaturom relativizma.“

Mons. Lingua naglasio je zatim kako je biskup Mahnić kroza sve kušnje života prolazio ispunjen kršćanskim optimizmom te pozvao sve da se nadahnjujemo na njegovu liku.
„Danas nam je više nego ikada, u vremenu pandemije, koje je obilježeno pesimizmom i strahom za budućnost, potreban kršćanski optimizam. Optimizam onih koji ne dopuštaju da budu uvjetovani prolaznim stvarnostima, već su nošeni nadom u Onoga koji dolazi, koji je već došao, ali koji će opet doći. Trebamo se pripremiti za taj dolazak, slušajući proroke poput Ivana Krstitelja, poput biskupa Mahnića koji nas svojim svjedočenjem upozoravaju na bitne vrijednosti, podsjećaju nas da je sve ostalo ispraznost i da svoj pogled moramo usmjeriti na križ, naš spas.
Govorim  samom sebi, ali se obraćam i dragoj subraći koja su ovdje prisutna: ne zadovoljimo se sjećanjem i slavljenjem ovog velikog biskupa, već ga pokušajmo nasljedovati.
Zapitajmo se je li Kristov križ u središtu naših misli, je li raspeti Isus smisao našeg življenja, motiv našeg djelovanja, uzrok naše revnosti? Dopustimo da nas izazove biskup Mahnić i stavimo Kristov križ u središte našega života. Ponovimo i mi zajedno s njime: U križu je spas.“

Za vrijeme pretvorbe – na podizanje – sopile su zasvirali Zdravo Tilo Ivan Depikolozvane i Mateo Žužić.

Budući da se ovo obilježavanje ove visoke obljetnice održavalo pod visokim pokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije, uime predsjednika HBK, na kraju misnog slavlja govor je izrekao mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki. Izrazio je žalost što se biskupi i nadbiskupi nisu mogli danas okupiti u Krku, kako su to željeli i namjeravali. Ipak ovim putem izrazio je duhovnu povezanost svih članova biskupske konferencije i njihovu molitvu „za što skorijim proglašenjem blaženim hrabrog, gorljivog i zauzetog pastira svetog života te brata u biskupskoj službi sluge Božjega biskupa Mahnića“. Rekao je kako je odmah nakon Mahnićeve smrti postojala želja i razvijao se kult, pogotovo među katoličkom mladeži, štovanja biskupa Mahnića kao sveca. Taj glas svetosti postupno se širio a danas je, ističe mons. Hranić, prisutan u širokom sloju hrvatskog i slovenskog naroda, što se vidi i po mnogim hodočašćima na njegov grob u krčkoj katedrali. Istaknuo je napor koji je biskup Mahnić ulagao kako bi mladi vjernici zahvaćeni Evanđeljem svojim sposobnostima složno i odgovorno suočili s izazovima te postali nositelji evanđeoskih vrednota te svakog društvenog razvoja svoga naroda“. Pročitao je zatim Duhovnu oporuku koju je 3 mjeseca prije svoje smrti biskup Mahnić uputio mladim prijateljima. Zamolio je Gospodina da današnjim pastirima i vjernicima, po zagovoru biskupa Mahnića, udijeli „pozorno i osjetljivo srce, više svjetla, sloge i zajedništva, te proročku riječ usred sadašnjih potreba, izazova hrvatskoga društva; mudrosti i otvorenosti u slušanju glasa mladih te revnosti i zauzetosti u njihovu usmjeravanju putem Kristova Evanđelja“.

Svoju riječ na kraju je uputio i postulator kauze vlč. Saša Ilijić. Zahvalio je predvoditelju i sudionicima slavlja. Istaknuo je kako je Mahnić uvijek u prvi plan stavljao Krista koga je htio približiti mladima u želji da ga zavole, dok je sebe uvijek stavljao u drugi plan. Zahvalio je svim hodočasnicima i moliteljima koji su dolazili na grob Sluge Božjega te ostavili i pisani trag njegove blizine i zagovora.

Mons. Lingui predan je zatim prigodan poklon: košara domaćih delicija.

Apostolski nuncij, nadbiskupi i biskupi te svećenici i redovnici uputili su se zatim na grob biskupa Mahnića i izmolili molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Print Friendly, PDF & Email