Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Kako se približavamo kraju liturgijske godine i početku nove sve češće se susrećemo s biblijskim čitanjima koja govore o drugom Kristovom dolasku kojeg su prvi kršćani iščekivali s toliko čežnje i ljubavi. Dovoljno je prizvati u pamet molitveni zaziv na kraju Knjige Otkrivenja: „Dođi, Gospodine Isuse!“ (Otk 22,20), kao i molitveni zaziv u Očenašu kojim molimo za dolazak kraljevstva Božjeg što će se u punini ostvariti upravo drugim Kristovim dolaskom. Kraljevstvo Božje u njegovoj konačnoj fazi valja razumjeti kao dinamičku stvarnost, kao spasenjski čin kojim Bog definitivno pobjeđuje sve ono što ugrožava čovjekov život – zlo, nepravda, grijeh, đavao, bolest i smrt – i tako čovjeka podložna zlu otkupljuje i oslobađa kako bi mogao uživati potpuno i vječno zajedništvo s Bogom. Tko se ne bi radovao takvom dolasku kraljevstva Božjeg i sa čežnjom ga iščekivao?
Strah od suda i kozmičkih kataklizmi
Pa ipak drugi Kristov dolazak izaziva u nama neugodan strah i to iz dva razloga. Najprije zbog posljednjeg suda s kojim se povezuje. Ovaj strah je najbolje ocrtao srednjovjekovni himan „Dies irae“ koji započinje stihom „U dan onaj, u dan gnjeva“ i nastavlja kiticom: „Kolki strah će na sve pasti kada Sudac s višnjom vlasti dođe pretrest ljudske strasti!“. Kako da se grešan čovjek ne boji Božjeg suda koji Biblija definira kao Božju srdžbu ili gnjev (usp. 1 Sol 1,10; Rim 5,9) kada će, kako kaže navedeni himan, „i dobre strah morit“?
Drugi razlog straha povezan s drugim Kristovim dolaskom je progon koji će mu prethoditi i kozmičke katastrofe koje će ga pratiti. Sam Isus o tome govori u svojoj eshatološkoj besjedi: „Nego, u one dane, nakon one nevolje, sunce će pomrčati mjesec neće više svijetljeti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom“ (Mk 13,24-26). Još slikovitiji opis kozmičkih katastofa nalazimo u Knjizi Otkrivenja: „I vidjeh: kad Jaganjac otvori šesti pečat, potres velik nasta. I sunce pocrnje kao dlakava kostrijet, sav mjesec posta kao krv. I zvijezde padoše s neba na zemlju kao što smokva smokvice stresa kad je potrese žestok vjetar. Nebo iščeznu kao savijena knjiga, a sve se planine i otoci pokrenuše s mjesta. Kraljevi zemaljski, i velikaši, i vojvode, i bogataši, i mogućnici, rob i slobodnjak – svi se sakriše u spilje i pećine gorske govoreći gorama i pećinama: “Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve. Jer dođe Dan onaj veliki srdžbe njihove i tko će opstati!“ (Otk 6,12-14). Primjećujemo da u oba teksta katastrofa ne pogađa zemlju nego nebo: sunce i mjesec gube sjaj, zvijezde padaju i sam nebeski svod nestaje. Zanimljivo je da se ljudi ne boje zbog kataklizmi nego zbog suda koji ih čeka. Ova činjenica nameće pitanje: Radi li se ovdje zaista o pravim kozmičkim kataklizmama ili je riječ o simboličkom govoru čiju poruku treba odgonetnuti? Oba gornja citata obiluju riječima ispisanim kosim slovima, tj. izrazima preuzetim iz Starog zavjeta u kojem treba tražiti i ključ za njihovo razumijevanje.
Stari zavjet o suncu, mjesecu i zvijezdama
Starozavjetni proroci govore o pomrčini sunca i mjeseca te o padanju zvijezda kada nagovještaju propast Izraelu neprijateljskih naroda. U Izaijinom govoru protiv Babilona tako čitamo: „Dolazi nesmiljeni Jahvin dan – gnjev i jarost – da u pustoš zemlju prometne, da istrijebi iz nje grešnike. Jer nebeske zvijezde a ni Štapci neće više sjati svjetlošću, pomrčat će sunce ishodeći i mjesec neće više svijetliti. Kaznit ću svijet za zloću, bezbožnike za bezakonje, dokrajčit ću ponos oholih, poniziti nadutost silnika“ (Iz 13,9-11). Isti prorok na sličan način govori protiv Edoma: „Nebesa se sviše kao knjiga i pada sva njihova vojska k’o što lozov list otpada, k’o što se trusi lišće smokovo. Jer na nebu je opijeni mač moj: gle, na Edom on se obara da kazni narod što ga prokleh“ (Iz 34,4). Prorok Ezekiel koristi iste izraze govoreći protiv Egipta: „A kada te utrnem, nebesa ću potamniti i zvijezde na njima ugasiti! Oblakom ću sunce zastrijeti, i mjesec svjetlošću neće svijetliti. Sva ću svjetlila na nebu zbog tebe utrnuti i mrak ću nad zemljom razastrijeti!’ – riječ je Jahve Gospoda“ (Ez 32,7). Zašto se propast zločinačkih carstva poistovjećuje s padom nebeskih tijela i nestajanjem nebeskog svoda? Zato jer su narodi drevnog Bliskog istoka smatrali nebeska tijela božanstvima koja određuju sudbinu ljudi na zemlji. Vladari Egipta i Mezopotamije su se smatrali sinovima tih božanstava što im je davalo pravo da vladaju nad svojim narodom i osvajaju druge. Govoreći o propasti nebeskih tijela proroci naglašavaju da će Božji sud nad narodima koji ih štuju pokazati svu ništavnost lažnih bogova. Sunce, mjesec i zvijezde će kao božanstva izgubiti svoj sjaj, a moćnici koji su se na njih oslanjali propast će.
Sunce i mjesec već blijede, zvijezde već padaju
Ono o čemu govore proroci u Starom zavjetu dogodit će se i o drugom Kristovom dolasku. Svi režimi i sve vlasti koji se temelje na laži i nepravdi definitivno će pasti. Past će s neba svi lažni bogovi, a dolazak „u oblaku s velikom moći i slavom“ očitovat će Isusa kao pravoga Boga. Padanje zvijezda nije dakle razlog za strah nego za radost: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje“ (Lk 21,28). Zapravo padanje zvijezda u ovom smislu je već počelo. U svojoj propovijedi na Duhove Petar citira Joelove riječi o izlijevanju Duha na „svako tijelo“ i o suncu koje „će se prometnuti u tminu, a mjesec u krv“ (Dj 2,17.20) kao nešto što se već sada ostvaruje. Navještaj evanđelja o Bogu koji je ljubav u dvije tisućljetnoj povijesti već je razotkrilo toliko lažnih bogova u koje su ljudi vjerovali i dovelo je do pada nepravednih režima koji su se na njih oslanjali. Premda će definitivni kraj lažnim bogovima i svakome zlu biti o drugom Kristovom dolasku svi mi kršćani pozvani smo svakodnevno odricati se zla i raditi na izgradnji kraljevstva Božjega ovdje na zemlji gradeći odnose pravednosti, ljubavi i mira. Budemo li u tom nastojanju iskreni i ustrajni ne trebamo se bojati Isusovog ponovnog dolaska nego ga smijemo, s pouzdanjem u Božje milosrđe, radosno iščekivati.
