U Dramlju održana Obiteljska škola Riječke metropolije

U organizaciji Odbora za obitelj Riječke metropolije, od 16. do 18. listopada 2015. god. održana je u hotelu Omorika u Dramlju 13. obiteljska škola Riječke metropolije. Tema ovogodišnje Škole bila je: „Majčinstvo i očinstvo u obitelji – izgrađivanje zrele osobnosti u obitelji“, a predavač svećenik đakovačke biskupije i psihoterapeut dr. sc. vlč. Josip Bošnjaković. Sudjelovala je 51 obitelj ili sveukupno 255 osoba od čega 135-ero djece. Iz Krčke biskupije bilo je 14 obitelji.

Kao i svake godine, osim na predavanjima, parovi su sudjelovali i na radionicama koje su slijedile nakon njih, a za djecu je bilo organizirano čuvanje ili rad po skupinama, ovisno o njihovoj dobi. Roditelji su „radili“ u 5 radionica, a djeca u 6.

????????????????????????????????????

Djeca – male kopije svojih roditelja

U prvom se dijelu svog predavanja predavač, na vrlo stručan ali i zanimljiv način osvrnuo na procese koje kopiramo od svojih roditelja i kako smo zapravo svi mi njihove male kopije. Prema mnogim velikim autorima današnjice, idealno je krenuti u život po nekom tradicionalnom konceptu ali je poželjno da taj koncept kad-tad dođe u pitanje (pa čak i u krizu) kako bi jače sazreo. Govorio je čovjekovoj osobnosti, odnosno „jastvu“ (JA) koje možemo podijeliti na onaj dio koji čini njegova genetika i nasljeđe (50%) i onaj koji je podložan utjecaju okoline (50%). Zanimljivo je također bilo čuti da psiholozi smatraju da je sklapanje braka zapravo dugoročno osmišljavanje života, a postaviti si dugoročni cilj je znak psihičke zrelosti jedne osobe. Zatim je obrađeno 8 faza psihosocijalne zrelosti kod ljudi koje započinju rođenjem, a završavaju smrću. Prvi dio predavanja zaključen je sa svetim Benediktom i njegovim: moli i radi, te Freudom koji je rekao: voli i radi. Zrela osobnost uključuje: moliti, voljeti i raditi.

Majčinstvo – darivanje

U drugom se dijelu predavanja predavač osvrnuo na nekoliko zanimljivih o ženi. U jednoj od tih slika žena gubi krv kada daruje život (za razliku od muškarca koji prolijeva krv dok ratuje) i uspoređuje to s Kristom koji gubi krv na križu da bi se rodio život. Također je zanimljiva usporedba žene sa zemljom. Zemlja je majka koja nas hrani i ukoliko je poštujemo i obrađujemo u pravo vrijeme ona daje plod. Govorio je međutim i o devijacijama koje se mogu dogoditi i događaju se u majčinstvu, o tzv. majčinskim ranama koje mogu biti pogubne za život njene djece, naročito sinova, ako ih ona ne postanu svijesna i ne umiju ih prepoznati.

????????????????????????????????????

Očinstvo – svjedočenje

U trećem dijelu predavanja, koristeći biblijske likove Starog Zavjeta poput Ezava, Jakova i Josipa, a dotaknuvši se i samog sv. Josipa kao Isusova zemaljskog oca, prikazao je, danas tako često zanemarenu, ulogu oca obitelji. Otac je onaj koji bira ljubiti u obitelji, za razliku od majke koja instiktivno ljubi svoju djecu. On je taj koji je pozvan naučiti djecu gubiti i nositi se s gubicima, odrediti granice i naučiti djecu poštivati ih, učiti uravnoteženosti, pomoći djeci otkriti vlastiti smisao u skladu s vrijednostima. Jedna od najvažnijih uloga oca je svjedočenje, a na poseban način svjedočenje vjere. Zanimljiv je podatak da prema istraživanjima tek 30% djece kojima u obitelji samo majka ide u Crkvu kasnije u životu redovito ide na misu i na sakramente, a tamo gdje je uz majku na misu redovito odlazio i otac čak 70-80% njihove djece nastavit će i kasnije u životu redovito ići u Crkvu.

Nakon svakog predavanja tema se razrađivala u radionicama i obogaćivala iskustvima parova iz svakodnevnog života u čemu upravo i jest ljepota i smisao ovakvih škola.

Birati život, a ne smrt

Nedjeljnu je sv. misu predvodio mons. Valter Župan, krčki biskup u miru, predsjednik Vijeća za obitelj HBK i u svojoj prigodnoj homiliji ohrabrio obitelji i naglasio njihovu preveliku važnost u društvu danas. Govoreći o civilizacijama koje su propale upravo zbog toga što su izgnjilile iznutra pozvao je bračne parove da s radošću biraju život, a ne smrt, kako bi se zaustavili „pobrkani lončići“ koji nam prijete sa Zapada, naglasivši kako je Bog uvijek na strani života.

Posebnost ove škole bili su osmaši i srednjoškolci koji su činili jednu radnu skupinu, a bilo ih je čak 22. Naime, to su već „odrasla“ djeca koja bi, sama po sebi, mogla ostati doma, ali budući da su već više puta bili na takvim susretima i tamo stekli prijatelje koji također redovito dolaze sa svojima, radije biraju poći sa „starcima“.

????????????????????????????????????

Mala, veća i najveća

Uz vrlo poučna predavanja i korisne radionice, uz prekrasne obitelji koje sam i ove godine srela i čiji će me osmjesi i ono neizrečeno, a neprocjenjivo: „u istome smo, razumijemo se, ustrajmo“ pratiti do idućeg susreta, ostat će mi u srcu i u mislima jedna mala sličica koja govori kako naša djeca upijaju iz našeg ponašanja i djelovanja, puno više nego iz riječi koje često i previše koristimo, a izgleda ovako:

Suprug i ja sjedimo na popodnevnoj kavi i gledamo u tri male djevojčice, vjerujem sestre. Najstarijoj je možda 6, srednjoj 4, a ona malena je još gotovo beba. Najveća nosi malu, a srednja ih prati i tako dolaze do vratiju koja vode na terasu hotela. Još nisu pravo ni izišle, a već se vraćaju. Smještaju se na fotelju u atriju hotela, „velika“ posjeda malu u svoje krilo, srednja joj dodaje jaknicu i njih dvije oblače malu seku. Malena se pritom nešto buni skvičeći jer joj je vjerojatno u prvi mah pretoplo, na što je srednja samo potapša po leđima i tek tad, pošto su sve obavile kako treba, hitaju žurno van.

Gledam ih sa suzom u oku, razmišljajući pritom koliko su puta gledale svoju majku da čini isto i razmjenjujem misli sa suprugom: „Prave male mamice.“

Tekst: Ljubica Kosić
Fotografije: Dean Kosić