Blaženica je bila velikodušna u ljubavi prema Bogu i bližnjima. Tu je krepost crpila na izvoru Ljubavi – Božanskom Srcu Isusovu. U pismu br. 1518 piše sestrama: „Božja se ljubav ne da nikada nadmašiti u velikodušnosti. Velikodušne duše žive u svetom natjecanju sa Božanskim Srcem.“ Već od ranog djetinjstva Bog je upravljao njene korake prema širokogrudnosti preko njenih roditelja, posebno majke koja ju je učila kako s ljubavlju davati potrebitima, odreći se nečega što volimo i razveseliti druge.
PRIMJERI IZ ŽIVOTOPISA…
„Arnswalde leži uz malo jezero kamo smo se tijekom ljeta išli gotovo svakodnevno kupati. Put do jezera vodio je pored siromašne kuće, a uz onizak prozor sjedila je mlada, slaboumna djevojčica koja je pobuđivala moje najdublje milosrđe; žarko sam željela prirediti joj nekakvu radost. Majka me poučila da siromasima poklonim ono što mi je od mojih stvari ili igračaka bilo najdraže. Posjedovala sam lutku koju sam posebno voljela i koja mi je bila veoma draga. I tako sam bila odlučila da upravo tu lutku poklonim siromašnoj djevojčici.“ (str 23.)
Događaj smrti njene majke naučit će je kako još više iskazati velikodušnu ljubav prema Bogu: prihvaćanjem trpljenja. Tada je napisala: „Tek sam smrću majke spoznala veliki blagoslov koji patnja donosi duši i tako sam počela moliti Boga da mi udijeli križ i patnju za čitav moj život.“ (str. 32)
Radeći kao predstojnica u psihijatrijskoj bolnici, u Kölnu daruje cijelu sebe bolesnicima, otkida od svoje plaće kako bi ih razveselila: „Plaću koju na početku nisam htjela primiti jer mi se činilo da nije u skladu s mojom čežnjom za žrtvom, a nije mi bila ni potrebna jer sam od roditelja dobivala sve što mi je bilo potrebno, trošila sam na ove dobre ljude. Svakih nekoliko tjedana organizirala sam malu proslavu za koju bih platila osvježenja. Dio novca koristila sam kako bi pokojnicima platila ukop.“ (str. 38)
Prelaskom na katoličku vjeru gubi obitelj, posao i krov nad glavom, ali u samostanu sestara u Kölnu u kojem boravi kao pomoćnica otkriva ljepotu Zaručnika u tajni Euharistije. Svu velikodušnu ljubav Srca Isusova upija u svoje srce klanjajući se satima pred Presvetim. Kasnije, kad dobiva jasno nadahnuće i potvrdu od ispovjednika da Bog želi od nje da osnuje novu redovničku zajednicu u karmelskom duhu sv. Terezije Avilske i duhu zadovoljštine Srcu Isusovu još više provodi vremena pred Presvetim Sakramentom i tu crpi snagu za služenje sestrama, napuštenoj djeci, siromasima, osamljenima i starijima.
Mnogo je primjera ljubavi koju je širila prema svima i taj duh akcije koja izvire iz kontemplativne molitve prenosi na svoje sestre. Posebnu važnost pridaje obiteljskom duhu među sestrama i djecom u domovima.
Primjeri: žeđ za patnjom – velikodušnost u žrtvi: „Kad sam se probudila, osjetila sam žarku želju za patnjom. Ništa, ništa od trenutka nisam htjela više negoli patiti kako bi svome Bogu dokazala ljubav.“ (str. 77)
Nesebičnost u primanju djece u domove: „Nisam gledala na novac za uzdržavanje, nego sam prednost dala potpuno siromašnoj i napuštenoj djeci za koju nitko nije bio u stanju ili voljan plaćati jer su djeca preko novinskih oglasa bila nuđena na dar.“ (str. 108.)
Velikodušna ljubav prema starici: „Iz milosrđa sam prvih godina u Dom sv. Josipa primila jednu dragu stariju damu, gospođu Hiltl, koja je u potpunosti osiromašila zbog sloma banaka 1874. godine. Sestre i djeca zvala su je „bakicom“, te su je kao takvu poštivali i voljeli.“ (str 137.)
Jakost u tjelesnim odricanjima: „Zavjetovala sam se dragome Bogu na pokoru da kao što podnosim sve patnje i napor, tako ću podnijeti i mrtvljenje da do kraja života neću jesti kuhanu hranu.“ (str. 150)
Čežnja za spasenjem duša: „Spašavati duše bila je stalna čežnja moga srca.“ (str 152)
Radost zbog spasenja djece od propasti u Cremoni: „Nakon nekoliko tjedana velike su sobe već bile ispunjene srčanim, crnookim, malim dječacima. To mi je donijelo veliku radost.“ (str 154).
U Mađarskoj ljudi prihvaćaju sestre, i na pitanje što su učinile da su u tako kratko vrijeme pridobile srca ljudi, odgovara: „Nismo učinile ništa posebno, samo smo se vježbale u ljubavi, za što nam se neprestano pruža prilika. Jer iz iskustva znamo da se srdačnom, smjernom ljubavlju sve postiže; mi volimo ljude i djecu, a oni to osjećaju.“ (str. 177.)
…I IZ PISAMA SESTRAMA
„Ljubav će vam biti najbolja učiteljica. Ljubite Boga srdačnom i požrtvovnom ljubavlju i Bog će vam dnevno davati sve više milosti. Tako ćete moći svoju službu vršiti na njegovu slavu. Boga razveseliti – to je naš poziv i to mi možemo na dva načina. Prvo, rastom i napretkom naše vlastite duše, drugo, vjernim ispunjavanjem dužnosti i vježbama ljubavi prema bližnjemu.“ „Bog je ljubav i naša srca trebaju biti puna ljubavi, i svakim se danom, kao nekad dragi Spasitelj na zemlji, trebamo vježbati u ljubavi. Vježbati u ljubavi prema našim poglavarima, prema našim sestrama, našoj djeci, prema našim namještenicima, prema svakom siromahu. Da, prema svim ljudima koji su naša braća, vježbajmo tu ljubav djelom i molitvom. Ako ta Božja ljubav u nama živi, imat ćemo uvijek mir i bit ćemo uvijek radosne.“ (Pismo br. 2373).
„Trpjeti za Boga jedina je radost koju nebo ne poznaje. Uvijek moramo imati trpljenja i boli, uistinu biti raspeti s Ljubljenim – bit će to veličanstveno bogato blagoslovljeni život, i svaki dan bez trpljenja mora nam biti izgubljen, bez milosti.“ (pismo br. 9.)
„Ljubav, to je život, Božji dah, Božja čežnja, Božje djelovanje u nama. Ljubav, ljubav i opet ljubav. Sve je ljubav: ona je svjetlo, ona je život, ona je toplina, ona je početak i svršetak. Ljubav nas je stvorila, ljubav nas je pozvala i zato Bog ne treba od nas ništa drugo nego samo ljubav. Sav naš rad je ništa ako naša srca ne ispunja ljubav, prava, topla, svježa, čista ljubav, ako ona ne upravlja našim mislima, ne govori iz naših riječi, ne svijetli iz naših očiju…Ljubiti Boga, ne riječima nego djelima.“ (pismo br. 2340)
„Koje (sestre) nemaju milost ovoga zvanja (misije), neka onda barem žrtvuju sve svoje poslove i napore za obraćenje i spasenje duša i po molitvi, vapajima i velikoj revnosti u vršenju pokorničkih djela, zadobiju milost za sve.“ (Pismo br. 2311)
