Zašto Isus sebe naziva Sinom Čovječjim?

Piše: dr. Božidar Mrakovčić

Piše: dr. Božidar Mrakovčić

U evanđeljima nailazimo na više na­slova koji se odnose na Isusa: Sin Božji, Gospodin, Krist, Spasitelj, Sin Davidov, Sin Čovječji… Naslov Sin Čovječji je od svih navedenih najposebniji. Dok sve ostale naslove na Isusa primjenjuju evanđe­listi ili likovi iz evanđelja, naslov Sin Čovječji koristi isključivo Isus i to uvijek za sebe. Za­nimljivo je uočiti da pri tom uvijek govori u trećem licu jednine kao da se radi o nekom drugom, a ne o njemu. Međutim iz kontesta se vidi da zapravo govori o sebi.

Sin Čovječji u evanđeljima
Naslov “Sin Čovječji“ nalazimo u evanđe­ljima sveukupno čak 61 put. Isusove izreke koje sadrže ovaj naslov mogu se podijeliti u tri grupe: 1) one koje govore o Isusovom zemaljskom djelovanju; 2) one o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću; 3) one koje najav­ljuju njegov drugi dolazak u slavi. Marko do­nosi dvije izreke povezane s Isusovim javnim djelovanjem: „… vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!“ (Mk 2,10) i „Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!“ (Mk 2,28). Prema SZ-u samo Bog može opraštati gri­jehe. Obdržavanje subote je jedna od deset Božjih zapovijedi koja uključuje i zabranu svakoga posla (usp. Izl 20,10). Isus pak tvrdi da je Sin Čovječji taj koji ima pravo određi­vati što je subotom dozvoljeno, a što nije. Premda naslov Sin Čovječji sugerira Isusovo čovještvo, na temelju ovih dviju izreka uoča­vamo da svojim sadržajem dobrano nadilazi ljudsku domenu. Matej i Luka donose i dru­ge Isusove izreke o zemaljskom djelovanju Sina Čovječjeg koje otkrivaju Isusovu skro­vitost i blagost kao i izloženost kritici: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (Mt 8,20; Lk 9,58); „Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prija­telja carinika i grešnika!“ (Mt 11,19; Lk 7,34).

Dvije izreke o Sinu Čovječjem otkrivaju smisao Isusova poslanja: „Ta Sin Čovječ­ji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“ (Lk 19,10); „Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45). Ova posljednja spada već u drugu grupu izreka kojima Isus najavljuje svoju muku, smrt i uskrsnuće. Tijekom svog puta iz Galileje u Jeruzalem Isus triput svojim učenicima govori o onome što ga čeka na kraju njego­va puta, uvijek se pri tom služeći naslovom Sin Čovječji: „…Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenič­ki i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane.“ (Mk 8,31; usp. 9,31; 10,33). Tijekom istog putovanja Isus počinje govoriti i o svojem drugom slavnom dolasku, ponovno služeći se naslovom Sin Čovječji: „Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi … njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim an­đelima“ (Mk 8,38; usp. 13,26).

U opisu muke Marko donosi još tri Isuso­ve izreke o Sinu Čovječjem. Prve dvije odno­se se na njegovu skoru smrt: „Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije!“ (Mk 14,21); „Samo spavajte i počivajte! Gotovo je! Dođe čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke!“ (14,41). Treća se odnosi se Isusov drugi dolazak. Na izravno pitanje ve­likog svećenika „Ti li si Krist, Sin Blagoslov­ljenoga?“ Isus odgovara „“Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.” (Mk 14,62). Ovakav Isusov odgovor procijenjen je kao hula koja zaslužuje smrt.

Sin Čovječji u Knjizi Danijelovoj
Naslov Sin Čovječji je najzagonetniji od svih naslova koji se u evanđeljima primje­njuju na Isusa. Većina bibličara se slaže da je u pozadini sedmo poglavlje Knjige Dani­jelove ( 2. st. pr. Kr.). Autor slikama četiriju strašnih zvijeri opisuje četiri carstva (asir­sko, babilonsko, perzijsko i grčko) koja su kroz SZ-tnu povijest ugnjetavala izraelski narod. Ova krizna vremena su iznjedrila apokaliptičku literaturu koja ne vidi nikakvu budućnost za ljudsku povijest nego očekuje od Boga da uništi ovaj pokvareni svijet, sudi ljudima i uspostavi nebesko kraljevstvo u kojem će sudjelovati samo pravednici. U ovom kontekstu Danijel uvodi lik Sina Čo­vječjega: „Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čo­vječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propa­sti.“ (Dn 7,13-14). Tko je ovaj Sin čovječji? Prema anđelovu tumačenju koje slijedi Sin čovječji bi predstavljao Izraelski narod, tj. trebalo bi ga shvatiti u kolektivnom smislu: „A kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnje­ga.“ (Dn 7,27). U Isusovo vrijeme lik Sina Čovječjega imao je naprotiv individualno značenje. Prema židovskom spisu Enohove parabole iz 30. god. pr. Kr. saznajemo da Sin Čovječji predstavlja tajanstveni nebeski lik, stvoren od vječnosti, ali skriven sve do posljednjih vremena kada će se po Božjem nalogu pojaviti i suditi svijetu.

Zašto Isus preferira za sebe upravo ovaj tako tajanstve­ni naslov?
Za razliku od ostalih naslova koji su mogli biti krivo shvaćeni u političkom smislu, na­slov Sin Čovječji koji do kraja nije bio jasan, nije predstavljao sličnu opasnost. Tajanstve­nost lika Sina Čovječjega savršeno odgovara tajanstvenosti Isusove osobe. On se među­tim ne skriva među oblacima nebeskim nego je njegovo božanstvo skriveno u ljudskoj naravi koju je na sebe uzeo, u solidarnosti s ljudskim rodom koja će doseći svoj vrhunac u smrti na križu. Za razliku od Danijelove knjige Isus se kao Sin Čovječji pojavljuje dvaput. Prvi njegov dolazak nije značio kraj ljudske povijesti nego početak njezine preo­brazbe iznutra. Ovaj svijet nije tako loš da bi ga Bog trebao uništiti. U njemu je već prisut­no, razvija se i raste kraljevstvo Božje koje će doživjeti svoju sveopću uspostavu o drugom dolasku Sina Čovječjeg. Tek onda će Sin Čo­vječji sjesti na prijestolje svoje slave i kao pa­stir razdvojiti ovce od jaraca (Mt 25,31). Prvi njegov dolazak nije bio da svijetu sudi nego da se svijet po njemu spasi (Iv 3,17).

 

Print Friendly, PDF & Email