Piše: dr. Božidar Mrakovčić
U evanđeljima nailazimo na više naslova koji se odnose na Isusa: Sin Božji, Gospodin, Krist, Spasitelj, Sin Davidov, Sin Čovječji… Naslov Sin Čovječji je od svih navedenih najposebniji. Dok sve ostale naslove na Isusa primjenjuju evanđelisti ili likovi iz evanđelja, naslov Sin Čovječji koristi isključivo Isus i to uvijek za sebe. Zanimljivo je uočiti da pri tom uvijek govori u trećem licu jednine kao da se radi o nekom drugom, a ne o njemu. Međutim iz kontesta se vidi da zapravo govori o sebi.
Sin Čovječji u evanđeljima
Naslov “Sin Čovječji“ nalazimo u evanđeljima sveukupno čak 61 put. Isusove izreke koje sadrže ovaj naslov mogu se podijeliti u tri grupe: 1) one koje govore o Isusovom zemaljskom djelovanju; 2) one o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću; 3) one koje najavljuju njegov drugi dolazak u slavi. Marko donosi dvije izreke povezane s Isusovim javnim djelovanjem: „… vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!“ (Mk 2,10) i „Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!“ (Mk 2,28). Prema SZ-u samo Bog može opraštati grijehe. Obdržavanje subote je jedna od deset Božjih zapovijedi koja uključuje i zabranu svakoga posla (usp. Izl 20,10). Isus pak tvrdi da je Sin Čovječji taj koji ima pravo određivati što je subotom dozvoljeno, a što nije. Premda naslov Sin Čovječji sugerira Isusovo čovještvo, na temelju ovih dviju izreka uočavamo da svojim sadržajem dobrano nadilazi ljudsku domenu. Matej i Luka donose i druge Isusove izreke o zemaljskom djelovanju Sina Čovječjeg koje otkrivaju Isusovu skrovitost i blagost kao i izloženost kritici: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (Mt 8,20; Lk 9,58); „Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!“ (Mt 11,19; Lk 7,34).
Dvije izreke o Sinu Čovječjem otkrivaju smisao Isusova poslanja: „Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“ (Lk 19,10); „Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45). Ova posljednja spada već u drugu grupu izreka kojima Isus najavljuje svoju muku, smrt i uskrsnuće. Tijekom svog puta iz Galileje u Jeruzalem Isus triput svojim učenicima govori o onome što ga čeka na kraju njegova puta, uvijek se pri tom služeći naslovom Sin Čovječji: „…Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane.“ (Mk 8,31; usp. 9,31; 10,33). Tijekom istog putovanja Isus počinje govoriti i o svojem drugom slavnom dolasku, ponovno služeći se naslovom Sin Čovječji: „Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi … njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima“ (Mk 8,38; usp. 13,26).
U opisu muke Marko donosi još tri Isusove izreke o Sinu Čovječjem. Prve dvije odnose se na njegovu skoru smrt: „Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije!“ (Mk 14,21); „Samo spavajte i počivajte! Gotovo je! Dođe čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke!“ (14,41). Treća se odnosi se Isusov drugi dolazak. Na izravno pitanje velikog svećenika „Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?“ Isus odgovara „“Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.” (Mk 14,62). Ovakav Isusov odgovor procijenjen je kao hula koja zaslužuje smrt.
Sin Čovječji u Knjizi Danijelovoj
Naslov Sin Čovječji je najzagonetniji od svih naslova koji se u evanđeljima primjenjuju na Isusa. Većina bibličara se slaže da je u pozadini sedmo poglavlje Knjige Danijelove ( 2. st. pr. Kr.). Autor slikama četiriju strašnih zvijeri opisuje četiri carstva (asirsko, babilonsko, perzijsko i grčko) koja su kroz SZ-tnu povijest ugnjetavala izraelski narod. Ova krizna vremena su iznjedrila apokaliptičku literaturu koja ne vidi nikakvu budućnost za ljudsku povijest nego očekuje od Boga da uništi ovaj pokvareni svijet, sudi ljudima i uspostavi nebesko kraljevstvo u kojem će sudjelovati samo pravednici. U ovom kontekstu Danijel uvodi lik Sina Čovječjega: „Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.“ (Dn 7,13-14). Tko je ovaj Sin čovječji? Prema anđelovu tumačenju koje slijedi Sin čovječji bi predstavljao Izraelski narod, tj. trebalo bi ga shvatiti u kolektivnom smislu: „A kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega.“ (Dn 7,27). U Isusovo vrijeme lik Sina Čovječjega imao je naprotiv individualno značenje. Prema židovskom spisu Enohove parabole iz 30. god. pr. Kr. saznajemo da Sin Čovječji predstavlja tajanstveni nebeski lik, stvoren od vječnosti, ali skriven sve do posljednjih vremena kada će se po Božjem nalogu pojaviti i suditi svijetu.
Zašto Isus preferira za sebe upravo ovaj tako tajanstveni naslov?
Za razliku od ostalih naslova koji su mogli biti krivo shvaćeni u političkom smislu, naslov Sin Čovječji koji do kraja nije bio jasan, nije predstavljao sličnu opasnost. Tajanstvenost lika Sina Čovječjega savršeno odgovara tajanstvenosti Isusove osobe. On se međutim ne skriva među oblacima nebeskim nego je njegovo božanstvo skriveno u ljudskoj naravi koju je na sebe uzeo, u solidarnosti s ljudskim rodom koja će doseći svoj vrhunac u smrti na križu. Za razliku od Danijelove knjige Isus se kao Sin Čovječji pojavljuje dvaput. Prvi njegov dolazak nije značio kraj ljudske povijesti nego početak njezine preobrazbe iznutra. Ovaj svijet nije tako loš da bi ga Bog trebao uništiti. U njemu je već prisutno, razvija se i raste kraljevstvo Božje koje će doživjeti svoju sveopću uspostavu o drugom dolasku Sina Čovječjeg. Tek onda će Sin Čovječji sjesti na prijestolje svoje slave i kao pastir razdvojiti ovce od jaraca (Mt 25,31). Prvi njegov dolazak nije bio da svijetu sudi nego da se svijet po njemu spasi (Iv 3,17).
