Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Marko čije evanđelje je najstarije ne kaže ništa niti o Isusovom rođenju, niti o njegovom djetinjstvu nego započinje svoj izvještaj krštenjem Isusa koji je već u odrasloj dobi. Za razliku od Marka kasnija dva sinoptička evanđelja započinju upravo evanđeljem Isusova djetinjstva (Mt 1 – 2; Lk 1 – 2). Ivan pak, čije je evanđelje najmlađe, ima na početku Proslov (Iv 1,1-18) u kojem govori o Isusu kao vječnoj Riječi koja „tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14). Zašto su evanđelja s obzirom na Isusovo djetinjstvo tako različita? Zašto najstarije i najmlađe evanđelje ne govore o događajima vezanim uz Isusovo rođenje?
Sadržaj navještaja prve Crkve
Prva Crkva je nakon Isusove smrti u svjetlu njegova uskrsnuća i vođena Duhom Svetim postupno otkrivala tajnu Isusovog identiteta. Naime tek nakon iznenađujuće i zaprepašćujuće činjenice Isusova uskrsnuća učenici počinju shvaćati da je Isus ne samo dugo očekivani Mesija nego i Sin Božji. Tko bi drugi mogao na taj način pobijediti smrt? U svjetlu uskrsnuća počinju shvaćati i smisao Isusove smrti kao otkupiteljske žrtve kojom je Isus ispunio svoje mesijansko poslanje. Prva Crkva je smatrala za spasenje važnim isključivo Isusovu smrt i uskrsnuće što potvrđuje i sadržaj predaje koju prenosi Pavao: Isus je umro, pokopan, uskrsnuo treći dan i ukazao se svojim učenicima (1 Kor 15,1-8). O Isusovom propovijedanju i čudesima kod Pavla nemamo ni riječi, a o Isusovu rođenju tek jedna štura rečenica: „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.“ (Gal 4,4-5). Pavao je naprotiv važnijim smatrao objasniti smisao Isusove otkupiteljske smrti na križu koja je bila toliko problematična da je Židovima bila „sablazan“, a poganima „ludost“ (1 Kor 1,23) kao i važnost Isusova uskrsnuća kao temelja naše vjere (1 Kor 15,12-19). Imajući ovo u vidu nije ni čudo da je od svih evanđeoskih tekstova najprije napisan upravo izvještaj o Isusovoj muci. Tako se evanđelje počelo pisati ne od početka nego od kraja.
Isusovo uskrsnuće i njegovo bogosinovstvo
Kao razlog nezainteresiranosti prve Crkve za Isusov život i djelovanje prije Isusove muke, smrti i uskrsnuća može se navesti početnu kristologiju prve Crkve prema kojoj je Isus do svojeg uskrsnuća bio samo čovjek, a tek po uskrsnuću postaje i Sin Božji. Tragove ovakve teologije možemo uočiti u Petrovoj propovijedi na Duhove: „Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. … Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom“ (Dj 2,32.36). Sličnu kristologiju donosi i Pavao u uvodu Poslanice Rimljanima definirajući evanđelje Božje kao govor „o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih“ (Rim 1,1.3-4). Dodatkom „u snazi“ Pavao je vjerojatno htio korigirati navedenu teologiju ukazujući da je Isus bio Sin Božji i prije svoga uskrsnuća, samo ne „u snazi“, nego u slabosti, u skrovitosti. Prijelaz na takvu kristologiju kao i sve veći povijesni odmak od zemaljskog Isusa doveo je do sve većeg interesa za sve ono što je prethodilo Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću. Kao rezultat tog interesa napisane su prije samih evanđelja zbirke Isusovih riječi i nekih njegovih djela. Što su više razmišljali o Isusovim riječima i djelima to su prvi kršćani sve bolje shvaćali da je Isus uvijek djelovao kao Mesija i Sin Božji čemu je njegova smrt i uskrsnuće tek konačna potvrda.
Probijanje kod Marka, otvorenost kod Mateja i Luke
Međutim ovakvo shvaćanje Isusa nije išlo brzo i lako. Potvrda tome je najstarije Markovo evanđelje u kojem, istina, glas s neba već kod Isusova krštenja riječima: „Ti si Sin moj ljubljeni, u tebi mi sva milina.“, naglašava da je Isus od početka svog djelovanja Sin Božji. Međutim u Markovom evanđelju nitko od ljudi ne ispovijeda Isusa za života Sinom Božjim, nego tek satnik pod križem, ali nakon što je Isus umro (Mk 15,19). Kod Marka Petar dolazi tek do spoznaje da je Isus Mesija: „Ti si Pomazanik – Krist!“ (Mk 8,29). Petrova vjeroispovijest kod Mateja uključuje naprotiv i Isusovo bogosinovstvo: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). Štoviše kod Mateja već i nakon utišane oluje učenici padaju ničice pred Isusa i ispovijedaju: „Uistinu, ti si Sin Božji!“ (Mk 14,33). Kod Luke pak Petar već kod svog poziva Isusa naziva Gospodinom, što je za Bibliju naslov koji se pridaje samo Bogu: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8). U Matejevom i Lukinom evanđelju dakle Isusov bogosinovski identitet nije više prikazan kao tajnovit što više od povijesnosti odražava činjenicu da se u prvoj Crkvi u to vrijeme već utvrdila vjera da je Isus bio Sin Božji već i za vrijeme svog javnog djelovanja.
Evanđelja djetinjstva kao odraz zrele vjere u Isusa
Matejev i Lukin opis Isusovog djetinjstva odražavaju daljnji razvoj kristologije prema kojoj je Isus Sin Božji ne samo tijekom svog djelovanja, nego već od svog začeća. Anđeo kod navještenja govori Mariji: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji“ (Lk 1,35). Matej komentira Isusov povratak iz Egipta u Nazaret riječima: „Iz Egipta dozvah Sina svoga“ (Mt 2,15). Ovime pak proces sve jasnijeg shvaćanja Isusovog identiteta nije završio. Krajem prvog stoljeća kršćani su shvatili da Isus nije bio Sin Božji tek od svog rođenja nego da od vječnosti postoji kao „Jedinorođenac – Bog koji je u krilu Očevu“ (Iv 1,18). Dokaz da se ovakva vjera utvrdila je Ivanovo evanđelje koje započinje pjesmom o vječnoj Riječi koja je Bog i koja „tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14).
Razlike evanđelja s obzirom na Isusovo djetinjstvo odražavaju dakle najvjerojatnije proces kojim je prva Crkva rasla u svom spoznavanju i vjeri u Isusa. Evanđelja Isusovog djetinjstva nisu priče za djecu nego svjedočanstva zrele vjere prve Crkve da je u svojoj čudesnoj ljubavi sam Bog postao čovjekom da nas spasi. Hoće li i naša vjera ovog Božića biti toliko zrela?
