Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Čitajući evanđelja susrećemo mnoštvo različitih likova. Glavni lik je uvijek Isus kojega evanđelja navještaju kao Krista i Sina Božjega sa ciljem da u čitatelju probude i učvrste vjeru u njega. Isus je uvijek i primjer koji je čitatelj pozvan nasljedovati. Uz Isusa najvažniji likovi su Isusovi učenici s kojima se čitatelj vjernik vrlo lako poistovjećuje, ali koje nije pozvan uvijek i nasljedovati. Evanđelisti govore često o nerazumijevanju, tvrdoći i nevjeri učenika koje čitatelj treba izbjegavati, ali ne previše strogo osuđivati, jer ako se iskreno zagleda u sebe primijetit će da i sam ima slične nedostatke. Proces rasta koji su učenici prošli kroz svoje nasljedovanje Isusa put je koji i čitatelj mora proći.
Važnost sporednih likova
Osim Isusa i njegovih učenika u evanđeljima ima mnoštvo sporednih likova, malih i običnih ljudi od kojih su neki prikazani u izrazito pozitivnom smislu. Zahvaljujući njima čitatelj biva ohrabren da i on sam, premda običan mali čovjek, može biti Isusov učenik. Među njima su mnogi muškarci, npr. rimski satnik izvanredne vjere, slijepac Bartimej koji progledavši slijedi Isusa kao učenik, milosrdni Samarijanac, raskajani razbojnik, ali i mnoge žene kao npr. Petrova punica koja izliječena poslužuje Isusa i učenike, žena koja je bolovala od krvarenja i strankinja koja ustrajno moli za svoju bolesnu kćer čiju vjeru Isus toliko hvali, Martina sestra Marija koja je slušajući Isusa izabrala najbolji dio.
Između ovih žena ističu se one koje su Isusa pomazale čime su zaslužile posebnu Isusovu pohvalu, a bilježe ih sva četiri evanđelista premda ne na isti način. Luka govori o ženi grešnici koja je Isusu pomazala noge u kući farizeja Šimuna (Lk 7,36-50). Marko i Matej govore o bezimenoj ženi koja je u Betaniji, pred samu Isusovu smrt, u kući Šimuna gubavca Isusu pomazala ne noge nego glavu (Mk 14,3-9; Mt 26,6-13). Kod Ivana Isusovo se pomazanje događa također u Betaniji uoči Isusove muke ali ne radi se više o bezimenoj ženi nego o Mariji, Lazarevoj i Martinoj sestri, koja Isusu pomazuje ne glavu nego noge (Iv 12,1-11). Uzevši u obzir sličnosti i razlike čini se da se radi o dva različita događaja, jedan koji opisuje Luka, a drugi koji opisuju ostali evanđelisti.
Žena grešnica u farizejevoj u kući
Isus se odaziva na poziv farizeja Šimuna da dođe kod njega na ručak što koristi žena grešnica kako bi susrela Isusa. Dok je Isus za stolom ona mu prilazi i „zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću“ (Lk 7,38). Ovaj „incident“ izaziva kod farizeja osudu kako žene tako i Isusa kojega ljudi smatraju prorokom u što farizej počinje sumnjati; ako je prorok morao bi znati da se radi o javnoj grešnici s kojom treba izbjegavati bilo kakav fizički dodir. Isus ne samo da zna tko je žena koja ga se dotiče nego i što farizej u sebi misli. Slijedi dijalog s farizejom kojim dominira Isusova parabola o manjem i većem dužniku kojima gospodar obojici, jer nemaju otkuda vratiti, oprašta dug i Isusovo pitanje Šimunu: „Koji će ga dakle od njih više ljubiti?“ (Lk 7,42). Šimunov točan odgovor Isus koristi kako bi usporedio njegovo i ženino ponašanje. Očito je da žena ljubi Isusa mnogo više od Šimuna koji ga pri ulasku u kuću nije niti poljubio u obraz, niti pomazao mu glavu, niti oprao noge što je bilo uobičajeno učiniti posebno dragim gostima.
Razgovor s farizejom Isus zaključuje: „Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi“ (Lk 7,47). Ovakvim zaključkom Isus prepoznaje u ženinom ponašanju čin zahvalne ljubavi za oproštenje grijeha koje je primila prihvativši s vjerom Isusov navještaj evanđelja. Njezina usmjerenost na Isusove noge pokazuje da ga smatra prorokom: „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta govoreć Sionu: ‘Bog tvoj kraljuje!’ (Iz 52,7). Isusove riječi: „Oprošteni su ti grijesi. … Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!“ (Lk 7,49-50) dat će joj ne samo sigurnost oproštenja nego i otkriti da je Isus puno više od proroka koji proglašava Božje oproštenje, da je on Spasitelj koji joj je oprostio grijehe. Žena koja je na početku opisana kao grešnica na kraju perikope postaje primjer vjere i ljubavi prema Isusu, predstavnik svih onih koji su svjesni da su Božji dužnici, nesposobni vratiti dug, pa po vjeri u Isusa primaju oproštenje grijeha i na primljeno milosrđe uzvraćaju ljubavlju. Farizej Šimun koji smatra da živi primjerno, da nije on Bogu dužan nego Bog njemu, i kao takav si dopušta da osuđuje Isusa i ženu, biva pozvan da se ugleda u ženu grešnicu (Lk 7,44: „Vidiš li ovu ženu?“), jer jedino ako s vjerom prihvati Isusov poziv na obraćenje može i on postati dionik spasenja koje Isus donosi.
Žena koja neće biti zaboravljena
Matej, Marko i Ivan govore o ženi koja Isusa pomazuje skupocjenom pomašću uoči njegove muke. Njezin čin nailazi na osudu sustolnika: „Čemu ta rasipnost? Moglo se to skupo prodati i dati siromasima“ (Mt 26,8-9). Isus reagira braneći i hvaleći ženu: „Što dodijavate ženi? Dobro djelo učini prema meni. Ta siromaha svagda imate uza se, a mene nemate svagda. Izlila je tu pomast na moje tijelo – za ukop mi to učini. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen“ (Mt 26,10-13).
Nema dovoljno skupocjene pomasti koja bi bila prikladna da izrazi potrebnu zahvalnost za spasenje koje nam je Isus zalužio svojom žrtvom na križu. Ova žena je to shvatila i zato nije štedila; i zato je ostala zapamćena. Njezina ljubav prema Isusu nije u kontradikciji s brigom za siromahe. Ako je istina da ljubav koju iskazujemo siromasima ide Isusu, onda i od one koju iskazujemo Isusu imaju korist siromasi. Samo zahvalna ljubav prema Bogu čini nas sposobnima za ljubav prema bližnjemu. Jedino ako od Boga primamo možemo drugima davati. Sjetimo se toga uvijek kada budemo u napasti da preskočimo molitvu ili misu kako bismo radili nešto „korisnije“.
