U župi Martinšćica, na otoku Cresu, u nedjelju 21. svibnja svoj dijamantni svećenički jubilej i 70 godina redovničkih zavjeta proslavio je o. Alojzije Luigi Kučić, CRS (Ordo Clericorum Regularium a Somascha)
Uz prisutnost krčkog biskupa u miru Valtera Župa, svečanosti su prisustvovali generalni vikar krčke biskupije mons. Franjo Velčić, malološinjski dekan i župnik don Robert Zubović, subraća redovnici iz Filipina, iz reda somascha kojemu pripada o. Alojzije predvođeni provincijalom jugoistočne azijske provincije fr. Melchorom H. Umandalom, domaći župnik fra Tomislav Kero, TOR, rodbina i brojni vjernici iz župa otoka Cresa i Lošinja, a napose iz rodnih Vidovića, danas nenaseljenog rodnog mjesta o. Alojzija.
Na početku mise slavljenika je pozdravio župljanin Jakov Kurtović, a prigodnu homiliju je održao mons. Velčić. U svojoj homiliji mons. Velčić je istaknuo važnost molitve za život Crkve ali i za nova duhovna zvanja. Prisjetio se još jednog svećenika iz naših, krajeva, iz susjedne župe Vrana o. Mika Mužića, isusovca, koji je skoro čitav svoj život bio misionar u Brazilu a znao je reći Da per tutto a casa – Posvuda doma. Propovjednik je na kraju citirao slavljenika: „Na Filipine me odvela poslušnost prema mojim poglavarima.
Bio sam mišljenja, a moji su nadređeni to znali, da bolje da ja idem ondje nego da novaci s Filipina dolaze k nama u Rim na školovanje. Iako je moje državljanstvo talijansko, srce mi je hrvatsko i filipinsko. Usput, jedini sam misionar iz Hrvatske na Filipinima. Čovjek se navikne na njihovu otvorenost, spontanost. Drago mi je vidjeti kako se prihvaća karizma života za „male“ ljude. Jer to nije lako. Ne radi se o jednom danu „fešte“, nego o kontinuitetu i postojanosti u odricanju.
Otac Alojzije je rođen u Vidovićima 1934. godine od oca Karla i majke Dumice iz Zbišine. Imao je još dva brata Karla, Nina i sestru Ljiljanu koja je postala benediktinka u Rabu. Sa 13 godina, 1947. godine napušta svoj rodni kraj s nakanom da postane svećenik. U Somaschi nedaleko Milana u mjestu u kojem je svoje zadnje dvije godine živio i umro sv. Jeronim Emilijani polaže privremene zavjete 1953. godine. Nakon što je 1959. položio vječne zavjete odlazi u Rim na studij teologije. Četiri godine nakon toga, 1963. u Bazilici Sv. Alessia, na rimskom Aventinu biva zaređen za svećenika zajedno s jedanaestoricom subraće. Na misi ređenja mu je asistirao tadašnji rimski student Anton Tamarut, koji je kasnije postao riječkim nadbiskupom. Mladu misu slavio je na staroslavenskom jeziku 14. srpnja 1963. u župi Martinšćica. Kao svećenik služio je u sjevernoj Italiji gdje je u dva navrata bio i profesor u sjemeništu. Godine 1981. ga zovu u Rim gdje je sedam godina bio odgojitelj bogoslova. Time završava jedna i započinje druga etapa svećeničkog života našeg oca Alviža. Naime, godine 1990. odlazi u misije na Daleki istok, na Filipine da bude magistar novaka i odgojitelj bogoslova u mjestu Tagaytay. Kao misionar sebe potpuno predaje Bogu i ljudima pokazujući da u životu nisu bitni ovozemaljski užici i osobni probitci već samo ljubav i služenje drugima. Evanđelje stavlja na prvo mjesto. To svjedoče i mnoga misijska djela i djela Božje ljubavi koja je činio i još danas čini na dalekim Filipinima u svojoj 89. godini života.
Došavši za ovaj današnji događaj iz Filipina, o. Luigi donio je sa sobom dvije umjetničke slike sv. Ane i svetog Jerolima Emilijana, utemeljitelja družbe Somaska koja prvenstveno brine o siromašnima. Ovim slikama p. Alviž šalje dvije poruke. Prva govori o tome da je čitav svoj život vezan za rodne Vidoviće jer su motivi slike svete Ane preuzeti sa slike iz crkvice Svete Ane iz Vidovića u koju je kao dječarac dolazio na vjeronauk i na svete mise. Drugom porukom nas podsjeća na svoju pripadnost družbi Somaska kojoj i sam pripada
Nakon što je župni zbor na kraju mise otpjevao Tebe Boga hvalimo, svečara je pozdravila gospođa Fides Deklić koja ga je kao desetogodišnjakinja pozdravila na mladoj misi odrecitiravši jednu svoju prigodnu pjesmicu.
Svečanost je nastavljena druženjem uz pjesmu i čestitanje u crkvenom dvorištu.
